Битеф

elemente, da bi dokazao njegove kontradiktornosti, banalnost nekih ¡deja, usiljenost njegovih analogija nema težak posao. Onaj koji to isto pokuša da učini sa akcijama romana Dèry Tibora, sa monolozima njegovih junaka takode ce imati uspeha. U oba slučaja je bit ista: prekida se kontinuitet zavisnosti. Nekim čudnim paradoksom, najvredniji elementi romana Dèry Tiboria nisu preneti na pozornicu Vigszinháza, Hi, ono što se préñelo, nije póstalo najvredniji elemenat same predstave. Ono što je stvoreno, u suštini se otcepilo od pisóevog materijala, a tamo gde ¡e to namerno učinjeno; kvalitet pozorisnog ostvarenja se približuje poetičnom kvalftetu pisóevog déla. Poetiónom to valja podvuói, jer nisu romanopisaóki kvaiiteti Déryeve »Imagíname reportaže ...« ono što nas oduševljava. Pisae, mestom i vremenom, živi prilično daleko od predmeta svog romana. A ono što bi trebalo da smanji tu udaljenost; stalni prfliv informacfja —• i to je varljivo. Činjenice sa novinskih stubaca i one koje dopiru do nas preko etera, vise služe za učvršćivanje uobičajenostii, nego za stvaranje prave slike o sadašnjosti. Zašto bismo poverovali u piščevu, činjenicama ne potkrepljenu, priču, kada su kalifornijski beat-koncert iz 1969 godine i druge slióne događaje tačnije zabeležile fiilmske kamere i reporten raznih ilustrovanih časopisa?! 111, što je i od ovoga važnije: zašto bi nas interesovala preuveličana, i u pozadinu ucrtana »mađarska istorija« o jednoj mladoj devojoi, koju su uspomene na fašiizam (a odmah nam pada na pamet da ova devojka nije mogla da doživi teror nyilaSa, ili je ona jedna »mladolika« žena srednjih godina) i jedan veóito miad izbeglica iz 1956. godine, gone u svet droga pun halucinacija? Zašto binas to zanimalo, kada hi stvarno bilo reói samo o jednom dogadaju? Samo što je Dèryev »roman« uistinu realna i fanatikom protkana poezija u prozi, u kojoj je isto tako moguóno da se junad, uvek mladi i izruóeni sudbinii, neuprljani i slepi teturaju opet i opet prema neumitnom, kao što su se na naredbu mašte; »otvorila vrata svemira iiz dubine i visine izvirale ptice koje su se stopile i stvorivši jednu neprobojnu zavesu, odvojile nebo od zemlje, tamu od svetlosti. I bi tama.« Déryeva pozornica nije Montana, gde se skubilo njih tristotinehiljada da bi slušali koncert Mick Jaggerove beat-grupe, jer Montanu i beat-muziku mnogi bolje poznaju od njega. Déryevi junad nisu u američkom »usamljenom mnoštvu«, još usamljenije madarske mlade devojke. Dèry Tibor je potražio prizor predanosti sudbini i tu bespomoénost je nacido svojim junadma. On je u ponizenom mnoštvu istakao izazivaóe nasiija. A za tu svrhu je smatrao pogodnim, ne za realan negó za poetióan dekor amerióki pop-festival i njegovu publiku. Ono mnoštvo mladih, koji misle da su se izvukli ispod upravljačkog mehanizma društva, postaje sve predanije sudbini. Sa njima se sve lakše upravlja. David Riesman je u svom sodološkom radu iz 1950. godine, zabeležio sledeću, u širokim krugovima dobro poznatu, američku prióu: »Tootle, mala lokomotiva, pohađa školu za lokomotive gde lokomotive treba da nauóe

uglavnom dve stvari: da se zaustave kada se na semaforu pojavi crvena svetlost i da ostanu na koloseku ma šta se desilo. Ukoiiko mala lokomotiva vredno uôi ona može postati ogromna. Tootle je izvesno vreme bila vredna i poslušna, ali onda Je jednoga dana spoznala koliko je lepo sići sa koloseka i u polju brati cveóe. No ova povreda pravila ne može ostati u tajnosti, jer ostaju izdajnički tragovi na odbojnicima. Odlučeno je, dakle, da malu lokomotivu nauce pameti. Kada je sledeći put skrenula sa koloseka, odmah je naletela na crveni semafor, stala je, promedia pravac, ali opet je naletela na crveni semafor; i to se ponavljalo kod svakog sledećeg zaokreta. Uzalud se vrti i okreée, migde nema ni najmanje pukotine gde ne bi sfjao crveni semafor ...« Ukoiiko mala lokomtiva neée da propadne onda lepo treba da se vrati na kolosek. Šta se nalazi iza semafora? Koloseka nema, negó droga i masovna histerija, nasilje i norme koje čoveku ne dolfkuju. Naizgled druge moguénosti za izbor nema: ili ostati među starim šinama, ili postavši »usamljeni ološ«, potonuti i propasti. Ovo stanje predanosti sudbini stvara u piščevoj mašti sponu između Budimpešte 1944. i Kalifornije 1969. godine. Snaga poezije uspešno smanjuje tu ogromnu razdaljinu i baca u pozadinu razne uzroke i posledice, ali ih ne ukida. Snaga jezika, »pesme u prozi«, njegova poletnost, mije samo elemenat za stvaranje efekata u delu, nego je pomalo i paravan za prikrivanje nedostataka. U gore iznetom nisam tražila razrešenje Tiborovog ostvarenja, da bi zatim poredila vrednosti sa vrednostima na pozornici ostvarenog delà. Slažem se sa svfma onima koji naglašavaju da pozorište mije isto što i literatura, pa čak i sa tim da pojam vernosti literarnom delu ma pozornici ne znači mnogo, odnosno ne postaje neminovno vrlinom ni u slučaju kada su vrednosti napisanog delà uspešno prenete na daske pozornice. Ukoiiko želimp da délo koje mije namenjeno za pozornicu zaista progovori na pozornici, treba da se ostvare nove vrednosti. Poredenju dakle nema mesta. Barem što se zasluga tice nema. Što to ponovo činimo to je zato što se ovakav pristup pokazao kao uspešna radna hipoteza. Poređenje ne dokazuje sličnost, nego naprotiv različitost. Pôs Sàndor je iz Dèryevog déla uzeo ideju, temu, figure i jedan dogadaj. Dakle, sve ono što je ustvari moguóe Mi zameniti ili izostaviti ili po nahođenju menjati u ostvarenju. Naóinio je vešto jedan okvfr kojim se lake rukuje, a ostavio ga je praznim. Ali .sve to nije za osudu nego je vredno pohvaie. Adaptator je ovideo da se ovaj neuobióajeni roman ni najmanje ne može prilagodavati, ali i to da je izvanredna pozorišna prilika. Sa izvanrednim oseóanjem i umetničkom surovošću, izostavio je najvažnije vrednosti delà (naglašavam: nemam nameru da se služim bilo kakvom ironijofh, jer zaista suština svake vrste stvaralačkog rada je surova selekclja, a teže je birati među vrednostima nego među škartom). Da je Pós na svaki načln želeo da se drži romana, umesto dobrog okvira, režlseru i ansamblu bi predao slab komad koji bi se bezuspešno trudio da lió! na Déryevo délo. U predstavi Vigszinháza mnogo čemu se

može i vredi radovati. Počeću sa onim što samo po sebi nije toliko važno: radosno je da je stvoren jedan mađarski mjusikl na nivou čak i onda ako to znači muzički materijal nestabilnog nivoa i različito pripremljenih pevača. Međutim, još značajnija je pojava novog pozorišnog kvaliteta. Ansambi Vigszinháza je sa takvim intenzitetom ispunio okvire knjlge scenarija da njen uticaj i značaj daleko prevazilazi značaj jedne jedlne pozorisne produkoije. Čudno je i poučno da muzika Presser Gábora i tekstovi Adamis Anne pojačavaju u delu prisutnu tugu, a savršeni rad glumaca i njihova sugestivnost s¡ne da melodrama dobija buntovničku boju, tako da se nakon svega ipak sa pozornice ne širi očaj. Marton László, režfser komada, stvara slojeve ¡stovetnog značaja; muzika, igra .i tekst su postavljeni uz glumačke gestove i nisu podređeni jedan drugome na pozornici. On svesno barata il sa ôinjenicom da se razliöi te komponente ponekad suprotstavljaju. Zato je moguóe da je štimung i efekat predstave oseóajno ¡ misaono bogatiji negó što se to dâ videti ilz analize ¡pojedínih delova. Najveóa zasluga Martona Lászlóa sadrži se u podatku da je dao moguónost da se ¡ naše rasprave i uznemlrenostl izraze nasuprot v¡zijil koja je pred ñama na pozorruici i u tekstu. »U ruženju nema zaustavljanja dogod i liza poslednje žrtve i poslednji dželat, nemajuói više posla, ne uđe u gasnu komoru. Jer svi pevaju, i oni koji udaraju i oni koji su izudarani, i oni koji žderu i oni koje su proždrali, jer je jedina čovekova pobeda da i za vreme dok ga proždiru 4 vare može da postavi kao pitanje svoju nesrećnu sudbinu Svemogućem koji ga ne suje« fzgovara Eszter reči krajnje beznadeznosti pre nego što je smrtonosna doza narkotika ne pošalje u »gasnu komoru« jedne slučajne i potpuno apsurdne smrti. A svuda pored i oko nje u svakom deliću događaja prisutno je odricanje i okorela tuga. A predstava ipak nije rekvijem do srži pokvarenog čovečanstva koje juri u svoju propast. Pokreti, lica, oči pa čak i pozorišna scena izražavaju snagu. Koreografija Geszlera Györgya stvorila je iz najjednostavnijih elemenata pokreta, stalnu dinamičnost. Uzeo je u obziir »neškolovanost« ansambla u tom pravcu, pa i to da koreografija ne može igrati »solo« kao što ni glumački rad ne teži individualnom uspehu. U ovakvom tretmanu nema gumačkih pogreški, a ni najslabija pevačka izvedba ne para uši. Mislim da se njen uspeh ne može pripisati tome da je njeno pevačko znanje upadljivo iznad nivoa ostalih ölanova ansambla. Iza njenog ostvarenja stoji dugi proces pozorišnog i Ijudskog sazrevanja öija se sva vrednost sada prelila u ovu ulogu. Povodom toga palo mi je na pamet da postoje pozorišni trenuci koji se nikada nece roditi, jer 1h pozonl'Sta propuste Hi ib prerano pokušaju. Radujmo se srećnom susretu glumca i uloge. Gostovanje Almàsi Éve u Vigszinhàzip je najbolje glumacko ostvarenje ovogodišnje pozorišne sezone. Mogla bib nabrojati skoro sve glumce, skoro sva ¡mena sa pozornice, mogla bih nabrojati zasluge i promašaje, pojednostavljenu i neefektnu 44, viziju koja prelazi u pozorišni kič, nagli pad dramske radnje u

118