Битеф

znavši za stanje stvari, strahovito se uzbudio. Bio je i onako nervozan, što je posve razumljivo, jer je predstavu imao gledati Stanislavski sa čitavim MHT, a osjetljivi i pomno uskladeni vanjski dio izvedbe bio je sada pregusten na m)lost i nemilost jednoga jadnog alkoholičara. U bijesu i ogorčenju Gavella je otjerao §-a s pozornice, jstrgnuo mu inspieijentsku knjigu iz ruke i pruiio je men): »Na, inspiciraj ti, a ja 6u ti pomagati!« Kao Gavellin pomoóni reditelj bio sam prisutan svim pokusima Golgote od prvoga dana, pomagao sam i onako jnspieijentu, znao sam na pamet čitav tekst i sve scenske efekte imao sam dakle sve preduslove da preuzmem tu dužnost, ali dakako da me je zgrabila grozničava trema. Sada Je na meni ležala čitava odgovornost, da predstava normalno i u redu proteče do kraja, da ništa ne zapne, da se niäta ne pokvari, da nikakav efekat ne izostane u određen) momenat ili da ne padne u krivi cas. Ali počevši od Gavelle i svih glumaca, statists ) tehničkog osobija pa do mene samo se o jednom mislilo s uzbudenjem; hudožestvenici nas gledaju, u teatru je Stanislavski ... I kao što je redovno u takvim slučajevima povišene nervoze i napetosti, nije se dogodilo ništa, što bi poremetilo normalan tok predstave. Za mene je to bila jedna od najtežih večeri u mom kazališnom radu ali predstava je tekla po svojoj dobro uvežbanoj liniji, ein za činom. Postepeno je popuštao onaj teret panike, koji me je bio pritiještio prvim znakom gonga, Gavella mi dakako nije ništa pomagao. On bi u teatru bio kadar da izvrši svaku službu, samo ne inspieijentsku, jer ga njegov temperamenat ne pušta da bude ma i tren odmjereno miran, a od inspicijenta se traži samo to kao prvo i najglavnije svojstvo. Spustio se konačno zastor i nad posljednjim, petim činom. Vavra, Rapio í Sotošek ostali su jos tren na sceni duboko dišući i klonuli, kako je to svaki put s glumeima, kad prebrode tešku predstavu. Našao se tu i Gavella, koji mi je usput dobacio »da ¡pak nisam ništa pokvario«. i dok su glumei izlazili pred zastor na aplauze, već nekoliko puta, došao je na pozornîcu Stanislavski. Prišao im je i uhvatio za ruku Vavru i Papiča i Sotošeka i snažno im stresao desnice. A onda se okrenuo Gavelli, progovorio mu nešto svojim mimim, vedrim, nasmješljivim licem i onda ga čvrsto potapšao po ramenu. Razabrao sam samo riječi: »Molodjec! ... Molodjec!«, a to je ¡malo značiti : »Dobro je, junačei«. Nije bilo potrebno, da Konstantin Stanislavski kaže ma šta drugo. Kazališni ljudi imaju veoma jstančen osećaj za to, da shvate, da li im se pohvale govore iskreno il) pretvorno, )z kurtoazije, laske, čega li. Ali ona iskrena vedrina na lieu Stanislavskoga govorila je vise od svake Hjesi pohvale ili čestitarske fraze. Svi mi, koji smo u taj tren stajali na pozornici, počevši od Vavre, Papiča, Sotošeka i Gavelle, pa do naših radnika tehničara i mene shvatili smo: da je zagrebačka drama na ispitu pred Stanislavskim prošla, Í da je njegova oejena izvedbe mnogo bolja i pozitivnija, no što se iko nadao. O toj oejeni Stanislavskoga ima dosta

svjedočanstava i dokumenata. Ponajprije: sam Stanislavski, pa njegova najbliža okoHna kao i drug) članovi MHT za ôitavog svog boravka u Zagrebu u nebrojeno su prilika, u razgovorima s kazališnim i vankazaDšnim Ijudima, izricali samo najpohvalnije i najpovoljnije sudove o onome, što su ¡mal) priDke vidjeti na zagrebačkoj pozornioi (osim Golgote vidjeli su baletno veče sa Seherezadom, Prodanu nevjestu, Seviljskog brijača i la Bohême), ali to nisu bila laskanja gosta u gostoprimčevu domu. To je bilo njihovo istinsko, duboko i objektivno uvjerenje uvjerenje, što su ga ponijeli sa sobom ) izražavali ga ) onda, kad su bilí već daleko od Zagreba, i kad su njihovi dojmovi bili već potpuno staloženi. Evo ulomaka iz jednog pisma, što ga je dramaturg dr. S. L. Bertenskon uputio V. I. Njemiroviču-Dančenku iz Zagreb a dana 9. XI 1922. (citirano prema pnijevodu u »Teatru« 1923. br. 8), a koje je bilo štampano u zajedničkom časopisu moskovskih akademskih kazališta početkom godine 1923: ... U pogledu topline, dočeka ) prijema Zagreb je nadvisio druge gradove ... Brizi i pažnji uprave kazallšta, počevši od samog intendants prof. Benešića pa do najnižih službenika, nije bilo granjea. Sve se doslovce diglo na noge, da nam dadu mogućnosti proba, da nam omoguće razmještaj pozorišne prtljage, da se osjetimo kao kod kuće. Grad se spremao na naše predstave kao na neku svečanost. Do početka naših predstava prosla su tri dana. Stečajem koj)m nam je bila pružena moguónost da se upoznamo s mjesnim kazalištem. Prve večeri isla je nova drama Golgota hrvatskog autora, djelo na revolucionarnu temu, Rad režisera dra. Gavelle on je direkter drame u pogledu vođenja gomila na seen) prenerazio je i Stanislavskoga i sve nas. I mnogi pojedinačni interpreti bili su vrlo dobri ) zanijeli nas svojom igrom. . Za sve vrijeme naseg putovanja, u pogledu teatralnih dojmova Zagreb stoji pred Berlinom i Pragom, ii treba žaliti, što nam neće biti moguće upoznati se detaljno tekućim ovdašnjim repertoarom. Drama, koju Je do nedavnog vremena vodio izvrstan režiser i odličan umjetnik Raie, a sada je prešla u ruke režisera Gavelle —■ koji se ispoljuje kao reformator slavenske pozornice zaslužuje najozbiljniju pažnju. Još jedan dokumenat, koji se ti6e izvedbe Krležine Golgote, predstavlja pismo Olge S. Bokšanskaje, objelodanjeno u već spomenutom Godišnjaku (str. 498) : Sve baletne i dramske predstave bile su savršeno dane, ali naročito se usjekla u pamet jedna dramska predstava. Bio je ¡gran komad Golgota, sa suvremenom temom, komad vrlo jakog revolucionarnog tona. Sjeóam se scene u tallonici tvornice, u kojoj je sudjelovalo stotinu i pedeset ljudi, neobióno izrazito bile su postavljene grupe radn-ika, od kojih je jedna partlja bila oduševljena revolucionarnim nastupom njihovog vođe, a drugi se dio priklanjao zavijenim frazama provokatora, koji u tom komadu igra važnu ulogu. Neizbrisiva ostala je u pamcenju ova slika predstave: s lijeve strane neka kolibica, a pred kolibom svjetlomrcanje jedne svjetiljke. Tu stanuje taj provokator: ali on osjeća da Je raskrinkan, te strahuje

pred odmazdom i zato se krije, no unatoc tome on se šulja do te kolibice, govori potajno s nekom ženom kroz okno. Prozor se zatvara, ¡ on ostaje sam na cesti. U istom trenutku iskrsl) su pred njim oni, koji ga progone, da b¡ ga kaznili. Kratka borba, gužva, a u svjetlosti svjetilje vidi se figura čovjeka, gdje visi obješen na lampu. 1 u onom trenutku tmina. Možda da se toga vise i ne sećam tačno, kako je bilo, a nešto se je oko toga pamćenja i sabralo ... Ali urezalo se u sjeóanju jos á to, kako su po zvuku razumljivo odjekivale, a u vezi s tim mračno i grozno odzvanjale u torn komadu riječi »krv« i »smrt« (u originalu ruskom nijeci krv i smrt citirane su hrvatski uz rusko znacenje u zagradi krovlj i smertlj). I uopóe: hrvatski je jezik veoma sličan ruskom, K. Stanislavski prisustvovao je predstavi. Da li zato, jer mu se svidjela predstava, ilii pak jer je malko koketirao, ili možda zato jer je imao namjeru da nase stegne, no on se sllno uznemirio i objavio, da u Zagrebu drama može da se takmiči sa MHT. Konaöno uznemirenje K, Stanislavskoga bilo je opravdano, kad je razmišljao o našim buduéim predstavama. Zaista, jer je bilo moguće tražiti od suradnika postavljenih na scenu za tri dana, da igraju tako oduhovljeno kao što su nam to pokazali Hrvati, koji su dugo radili na komadu »Golgota« ... U fetom smislu dao je Stanislavski izjave u Parizu Jacquesu Hebertotu, direktoru kazališta Champs-Elysees, kako se to razabire iz Hebertotova pisma J. Benešiću, koje ćemo citirati kasnije. U Golgoti ¡grao je jednu od glavnih uloga Rusa Andreja, revolucionara Dubravko Dujsin. On je tada još hio miad) clan zagrebačkog kazališta, angažiran tek drugu godinu, ali njegov veliki talenat zapazio je tada i Stanislavski. Prije odlaska iz Zagreba poklonio mu je svoju fotografiju u ulozi Gajeva u Trešnjiku sa slijedeéom posvetom: Milom drugu u umjetnosti Dujšinu od razdraganog do dubine duše 1922. 18. XI. K. Stanislavskoga Sud Stanislavskoga o hrvatskoj kazališnoj umjetnosti bio je prema svemu ovome, povoljan i pozitivan u tolikoj mjeri, da taj sud ostaje kao najvrednije i upravo historijsko svjedočanstvo o tadašnjoj visokoj razini zagrebačke drame. (Slavko Batuâié »Stanislavski u Zagrebu«)

dug

N'ije Sudo da su Bachu ... djela što mu ¡h je donosio mladi Krleža ázgledala neizvediva. Mislim uostalom da ni Krležin i moj prijatelj Ljubo Babió, kad se u onim beskonačnim žučnim diskusijama s jadnim Bachom smjelo