Битеф

priznanje i zahvalnost Savjetu za kulturne aktivnosti radnika Predsjedništva sindikata »Rade Končara« te Mjesnoj konferenciji SSRN »Rade Končara« što su pod pokroviteljstvom svog generalnog direktora inž. Ante Markovića i Vijeća saveza sindikata Hrvatske omogućili kazalište u tvornici, te smo tako, u izvođenju kazališne radiomce »Končar«, vidjeli premijeru drame »Golgota« Miroslava Krleže u režiji Bogdana Jerkovića, micijatora i jednog od surealizatora ovog, za zagrebačke kazališne prilike, jedinstvenog pokušaja. Sam činjenica da se jedna kazaiišna predstava nađe u tvorničkom ambijentu, da ni je u taj ambijent preseljena nego stvarana, i da nosi u sebi sve, da tako kažem, scenografske i prostorne inovaoije, logično i zamke, zanimljiva je već i stoga što izravno minira veoma tvrdoglave zagrebačke predrasude, pothranjivane suvišnom čežnjom za starim vremenima, da se sve što je teatarski relevantno i superiorno mora dogoditi i jedino se događa unutar, Mi tradioionalne teatarske institucije, Mi estetski shvaćeno: samo na unaprijed opisanom i zadatom prostoru teatarske scene, pa makar se takva scena u potpuno nekazališnom prostoru po svim zakonima kazališne mehanike precizno izgradila. Ovdje smo prisustvovali kazališnom činu u potpuno nekazališnom ambijentu i vidjeli smo predstavu koja strojeve nije prihvatila i koristila kao sceničan prostor, nego su strojevi, tvornicka hala, kranovi i elementi obrađenog i otpadnog željeza, bili stvarnost jednog dramatičnog događaja u tvornici. Pokretanje i mirovanje tih strojeva nije bila sekundarna scenografska operacija koja uokviruje jednu dramu o radnicima, nego je dinamika kretanja i zaustavljanja tih strojeva, kranova, bila sam Sin dramatskog zbivanja, jer su se usko povezali uzroci i posljedice, pjesnička riječ o političkom aktivizmu radnika stavljenih na nišan pušaka, i njihovo prijeteće izazivanje, prkos i moralno osovljavanje kroz izravno jasnu sliku; ako ovi strojevi, u ovoj konkretnoj tvorničkoj hali ovoga casa prestanu raditi, ako radnici pobacaju svoj alat, vojska koju smo vidjeli uokolo i koja je i nas publiku zaokružila izvršit će odmazdu. Veoma je zanimijiva jedna paralela: ovo je veó druga drama u nepunu godinu daña, drama iz Krležina dramskog opusa, koja se u trenutku svog izvodenja koristi i publikom kao dijelom svoje dramatske stvarnosti. Paro je na Ljetnim igrama u »Areteju« publiku poistovjetio s glumcima vodeći ih kroz katakombe povijesti i civilizacija, a Jerković je publiku, smjestivsi je u tvorničku halu, medu strojeve, übacio u grotlo dramatske polemike o revoluciji, pretvorio je u svjedoke konspirativnih satanaka i determinirao tu publiku zakonima, ne komotnog kazalisnog promatranja sa strane, negó neodložnog prisustvovanja jednom Sinu koji kao da je stvarna rekonstrukcija biografije jedne tvornice. Ovakva dramatska, ali ne i teatralna i teatralizirana provedba akcione drame »Colgóte«, koju u smislu režijskog spektakla držim najinteresantnijom Krležinom dramom, jer su planovi akcije knistalno Sisti a dijalog retoriSki nabijen do permanentne polemike, imala je svoje izvještačene akcente i tonove jedino u takozvanim komornim see-

ñama (Ksaver i njegova žena noću u svojoj kući, te scena umiranja djeteta i fantomsko prisustvo Doktora) i to prvenstveno zbog toga što su glumci tu pokušavali posuditi iskustvo prostora pozornice, a ogromni stroj iz 1904. godine, poprište njihova dijaloga, pod svojom gvozdenom boltom bio je material pretvrd, presurov za kompromi« između iluzije »odigravanja« jedne scene i njenog stvarnog nastajanja, što smo izvrsno osjetili u akoionim dijelovima te drame. To bi triogao biti i propust režije koja je te »intinnnije« scene mogla riješiti bez ikakve mizanscene, statički, gotovo koncertno. To bi istovremeno bio i kontrapunkt dinamičnim prizorima. Divna je stvaralačka zanesenost i suradnja kompletnog glumačkog ansambla sastavljenog od glumaca raznih zagrebačkih kazališta, ali je okosnicu te velike drame u tvorničko] hali stvorilo glumačko prisustvo Pere Kvrgića u ulozi konfidenta Kristijana. (Jozo Puljizević, Vjesnikj

teatar

među

mašinama

Zagreb, 6. maja Današnjim učestalim raspravama. na teoretskom nivou, o terni radnici i kulturno stvaralaštvo, jedna šlra grupa pozorišnih entuzijasta, koja se organizovala kao kazališna radionica »Končar«, dala je vrlo konkretan praktičan prilog. Reditelj Bogdan Jerkovlć I Milan Kočiš, rukovodilac kulturnog života u veiikom zagrebačkom preduzeću za proizvodnju elektrlčne opreme, projektovanje I montažu postrojenja »Rade Končar«, sa ansamblom poznatih glumaca i stručnih saradmka ali i samlh radnika ovog kolektiva, ostvanji su izuzetan primer pozonišne akcije u fabnckom ambijentu. _ Kazališna radionica »Končar« upozonla je, pre nekoliko daña, javnost na svoj nesvakidašnji, veoma složen i nadasve hrabn pothvat izvođenjem Krležine drame u pet činova »Golgota«. Scenski tekst sa jačim akcentima na spoljnol akciji negó na unutrašnjoj radnji, u kome dramatičnost atmosfere Krleža gradi atraktiv-

nom kombinacijom zvučnih i vizuelnih elemenata pokazao se duboko inspirativnim za realizaciju u ovakvom, »neomeđenom« prostoru gigantske hale, ispunjenom strojevima, željeznim konstrukcijama, spletom metala i betona. Komplikovanu mašineriju ovog majerholdovskog teatra bez zavesa i kulisa, sa autentiSnim strojem u funkciji pozornice [na njemu su, npr, ilzrađeni delovl za generatore đerdapske il drugih hidrocentrala), reditelj Jerković pokrenuo je I zakovltlao u fascinantno pozorlšno zbivanje retko viđenih dimenzija. Naglašavajući vise mehaničko-mobilna obeležja konstruktivističkog teatra a manje simbollčko-lirske valere »Golgote«, on je u »jgru« uneo stvarne radnike, stvarne vojnike, i gledaoce. Vrhunac stvaralaSke primene tehmcklh moguénosti ambijenta bila je duga vožnja i iznad glava nepomičnih gledalaca ogromnog krana sa raspetim Pavlom koji predstavlja ollčenje ¡deje revolucionarnih kretanja proletarijata u industrijsklm mestima Centralne Evrope, 1919. godine. Predstava je nastajala tri meseca, a kako su probe, u hall subotom i nedeljom, bile otvorene, može se redi da su u njenomstvaranju sudelovali i radnici »Rade Koncara«, koji su tako, smenjujući se, u najveéem broju videli predstavu pre same premijere. Radilo se pod vanrednim okolnostima: posle redovnog posla, na kraju radnog jiana glumci najSešće posle predstave u maticnoj ili nekoj drugoj tpozorišnoj kući, a ostajalo bi se do dva, tri casa posle ponoći ... Teret ovakvog napora i odgovornosti poneli su, pored reditelja Jerkovića, dramski umetnici medu koiima Pero Kvrgić (u ulozi konfidenta Kristijana), Drago Meštrović, Drago Mitrovic, Špiro Guberina, Marija AleksiS, Mladen Serment, Stjepan Bahert, Ante Rumora, pozorišni i kulturni pregaoci Sreóko Capar, Milan Kočiš, Kosta Kecman, i mnogi drugi. Impresioniran .idejom, sadrzajem i dimenzijama pozorišne akcije »Končara«, posmatrac je sklon da svesno »zanemari i_primedbe u pogledu neujednaSenosti glumačkog ensambla i neizrađenosti nekih likova, kamernog petog čina posle krešenda u četvrtom cmu, kao i u pogledu neadekvatnog akusticnog rešenja. Drama pokreta masa, klasnog sukoba, ideje prometejstva i ¡deje izdajstva, »Golgota«, je prvi put izvedena pre više od pola veka, 3. novembre 1922. u Zagrebu (kada je odusevila članove moskovskog Hudožestvenog teatra i samog Stanislavskog, koji su upravo gostovali u Zagrebu), a zatim ,pre punih 20 godina; 1953, oba puta režirao je dr Branko Gavela. Njeno današnje postavljanje na scenu ponovo nas podseća na čuveno Krležino predavanje u Osijeku 1928. godine, uoči izvođenja »Agooije«, u kome se autor razračunao sa »Gclgotom« i još nekim svojim deMma iz ranije, mladalačke faze. govoreói o »suvišnoj napravi vanjske, dekorativne, dakle kvantitativne strane ...» kao i o tome da je odlučio da pažnju posveti psihološkim dijalozima, po uzoru na nordijsku školu devedesetih godina. Možda će stare diskusije biti sada obnovljene, u drugačijem osvetljenju. Jer, i predstava u »Končaru« pruža übedljivih argumenata za to.

Politika)

(Stevo Ostojić,