Битеф

tsaradnji sa Micheline Rozan, odlučio da stvori Internacionalni centar za pozori Sna istraživanja, on je jasno definisao svoje namere. Za njega,pozoriSno istraživanje ni и кот slučaju nije znaćilo diskusije ili eksperimente. Naprotiv. Pod istraživanjem podrazumevao je sve, Sto će mu omogučiti pronalazenje novih putera, neoćekivane susrete, predviđeni rizik i ispitivanje. To je, na prvom mestu, znacilo da će se pojedinci i grupę sastajati i raditi zajedno. U tome i jeste, od njenog postanka, internacionalni zadatak grupę. Sacinjavaju je glumci, autori, muzićari i raźni saradnici, a sve u svemu zastupljeno je dvadeset i deret narodnosti. Poneki su dolazili samo na gostovanje, a drugi su tu odpre pet godina. SediSte ove grupę je u Parizu. To je jedna velika prostorija Mobilier Nationala, koju je grupi ustupilo ministarstvo prosvete. Iz te bazę jedne prazne i bezlićne sale, koju je bilo lako prilagoditi njihovim potrebama grupa je povremeno odlazila u Iran, Afrika, Kaliforniju i Njujork. Docnije bi se vraćala u Pariz da Ы se pribrala i skoncentrisala, razmislila, pristupula svakodnevnom poslu. Kakvom poslu? Tes ko ga je opisati rećima. Grupu su sacinjarali glumci i glumice, obogaćeni iskustvom i veStinom, sa telima akrobata i glasovima pevača, neusiljeni i neopterećeni nekim unapred smiSljenim formama. Srako je donosio poneSto, Sto je bio spreman da podeli sa drugima. Dolazio je sa srojim lićnim saznanjima, iskustvom, uspomenama i bio, istorremeno, nosilac, svesno iii ne, tradicija sroje zemlje i sroje rase. Ali, niko nije imao numeru da se zatrori и пеки staklenu loptu i da se prepusti neodredenom i hladnom zadoroljstru istraziranja . . . Os nor ni cilj je da se jednog dana nade licem u lice sa jednam drugom grupom, tradicionalno nazranom publika, koją takode nosi raźna obelezja, sastaje se slućajno, gorori druge jezike, a s kojom treba uspostariti ono zasto pozoriste i postoji, a Sto se otrcanim ali nezamenljirim izrazom zore reza. Taj zajednićki radpoćeo je krajem 1970. pod rukorodstrom Petera Brooka, koji mu je posretio sre sroje rreme. Na prro mesto dolazile su fizićke rezbe namenjene kontroli tela, ali isto tako i za straranje senzibiliteta i oslobadanja postojeće energije. Redorno su koriSćene razlićite metode, počev od Tdi-Chu-Chuana, stare kineske tehnike, pa sre do japanskog Hdikido, izdrajajući sraki put ono Sto u tim dr er nim reStinama otrara put ka prisnijem opStenju sa ljudima. Grupa se istorremeno upu Stala u sistematsko proućaranje

sveta zvukova, počinjući sa emitovanjem najjednostavnijih i najprimitivnijih govornih jezika, uglavnom jermenskog, starogrčkog, latinskog i španskog, pokušavajuči da otkrije eventualno postojanje, na nivou elemntarnog zvuka, obicnog stezanja grkljana, odnosno neceg svima njima zajedničkog ili mada se to svodi na isto nečeg specifičnog i podesnog za prenošenje. »Zamislite nekoga, kaže Brook, koji vidi kako jedan vrt pr opada. Nailazi na sopstvenika i pita ga: vi niste żalili vaš vrt? Kako da ne, odgovara sopstvenik, zalio sam ga još pre deset godina.« »A sada zamislite glnmca koji posle deset godina rada rezonuje ovako: sada veé poznajem moj zanat. Dovoljno mi je da igram samo povremeno, ako se ukaże prilika. A što se ostalog tiče, ja nemam vise šta da naučim. Takav glumac će uskoro uvideti da je njegova igra póstala bezsadrzajna .« Upravo zato, pocev od prvih nedelja njihovog rada, ni za trenutak ne napuštajući svoje uvežbavanje, glumci ove grupę posvetili su se improvizacijama i traganju za kontaktima svake vrste. Ništa jednog glumca ne može da stimuliše više od nečeg skoro nemogučeg. A taj podstrek pojavio se već prvih meseci rada. U prostoriju Mobilier Nationala pozivali su и vise navrata desetine dece. Cilj je bio da se ovlada njihovom paznjom tokom dva sata, a da se prit от ne koristi go vor ni jezik. Bio je to ohrabrujući eksperiment, prvi korak na dugom putu, koji je dopuštao konstataciju da svaki slog i svaki zvuk cine jedan logičan fragment, koji dobija smisao i snagu, ako se pruja na übedljiv nacin, a prima bezazleno. Temelji su bili posíavljeni. Prvi rezultati pojavljuju se 1971, za vreme boravka od dvanaest nedelja u Iranu. Centar, čiju su aktivnost finansirali inostrani fondovi, i to fond Forda i Andersona u Americi i Gulbenkiana и Lisabonu, dobio je poziv da učestvuje na Festivalu Shiraz-Persepolis. Ovaj dugo pripremani rad bio je potpomognut od strane iranskog rezisera Arby Ovanessiana, Rumuna Andrei Serbana i engleskog pesnika Teda Hughesa. Grupi se priključio i jedan ansambl iranskih glumaca. Iz njihovih zajednickih napora postepeno se izdvajao jedan novi način izrajavanja. To je bio »Orghast«, čiju je kreaciju pozdr avila celokupna svetska stamp a, kao značajan pozorisni dogadaj. Od » O rg hasta « se, и stvar, tr ajilo, kao i od drugi h eksperimenata, mogučnost opštenja, razmena osečanja, emocija i ideja, bez korišćenja uobičajenih puteva. Drugim recima, t razio se jedan zajednički jezik. To je ličilo pomalo na polaganje kamena temeljca. Po povratku и Pariz, grupa je nastavila svoj svakodnevni i neophodni rad. Jedan komad od Petera Handkea, »Kaspar«, poslujio je kao put okaz za nove smernice. Prikazivan je 1972. и Parîzu i njegovoj okolini, svaki put и drugoj sredini, kojima je svaki dan morao da se prilagodava ; centar mladih krîminalaca, psihijatrijska bolnica, naucni koledž. Svakog dana, i to upravo zbog tog neizbez.no g prilagodavanja, komad je dobijao nove nijanse.