Битеф

direktnije nagoveštavaju samu teza i ротки »Rasprave«: »koji je od dva pola prvi dao primer nepostojanosti i neverstva и ljubavi«. U polutami koju presecaju snopovi ogledala, prolog je sacuvao svoj uvodni karakter uveličavan Mocartovim posmrtrüm maršom, и nekakvomfizickom kabinetu prosvećenog amatera. To je, takođe, nagoveštaj lošeg poteza, opasne ekspedicije ka jednom svetu bez povratka, о сети odlučuje Vladar sa ciničnom hrabrošću blaziranog kockara. Činilo mi se da sam и samoj suštini nove predsíave Patricea Chéreaua otkrío jedan dramatičan ton,jednu namernu suvoču koja, na neki način, velelepni dekor predstavlja » svirepijim « ; metafizička arhitektura à la Chirico i neprohodan vrt iz koga se razleíu zvuci nocne sume slikara Richarda Peduzzia. Stubovi, pilastri, ukrasi nad dovratnicima, postoju mehanički elementi jedne klopke и kojoj su stisnuti, kao životinje u zamki, mladi ljudi. Sto se tice sume nepokretnog granja ona je carstvo dveju ličnosti, Carise i Mesroua, crnih slugu privremeno pridodatih Vladaru sa ciljem, bez sumnje, da se izruga Ijudski rod. Poznato je da je Marivauxov Vladar, и nameri da razreši problem nepostojanosti polova, hladnokrvno zamislio eksperiment na éiji je rasplet, kao na predstavu, pozvao Hermianeu i njene pratilje. Jedan crni par vaspitavao je odvojeno četvoro dece, dva deéaka i dve devojčice. Posto su odrasli, ovi zatocenid, ne znajući ništa о svetu, suoéeni su jedni s drugima na osnovu posebno smišljenog redosleda, pod prismotrom Viadora i njegovih saučesnika. Strašni laboratorijski eksperiment sa Ijudskim biéima. Za kratko vreme mladi ljudi nauce da se razgolićuju, da se gledaju, da żele jedni druge, ni malo ortodoksni и svojim oseéanjima, da bivaju neverni prema shvatanjima » civilizovanih« i odraslih. Jedan zaplašen par mladih, stvoren ni iz cega na kraju predsíave, šćućuren jedan uz drugo, i od kojih je Patrice Chéreau napravio glupave verenike koje posprdno kruniüu, nije dovoljan da spase eksperimentalnu rasu rnuškaraca i žena od Vladarevog prezira. U stvari, Patrice Chéreau prikazuje ovde sa neverovaíno zivim poetskim senzibilitetom dramu tih mladih biéa, drogiranih i sa povezima na očima, koju je odlucno bacaju jedni na druge i koji drhte, и impulsivnim pokretima, pijani i ludi od sreće śto vide, sto se vide i uzajamno odmeravaju kao u ludilu. Oni se strmoglavljuju и arena među potočiće ïive vode i sleđene potočiće koji kao ogledala umnožavaju njihov narcizam i opijaju ih slikama. Pod prismotrom odraslih, koji otvaraju i zatvaraju vrata, guraju pokretne predmete dekora, oni su osuđeni na igre koje nisu ni malo nevine. Ipak, и svojim složenim seksualnim igrama mladi ljudi ispoljavaju nešto životinjsko, istinito, tako da priređivači tog spektaklu deluju odvratno, a sudbina »divlje« dece još bednije. Zavesa grubo pada i ponovo se diže shodno danima i nočima prema kojima Patrice Chéreau ritmiëki razvija alegorijsku priču. Svaki put mladi su s ve zbijeniji, kao da neko žuri da ih što pre dotuce. Na kraju zbrka. Osuda. Vladar uzalud doziva. Prostor izmedu scene i dvorane izgubio je svoj uski

pokrętni most. To je predstava ocajničke lepóte. . . (Jean-Jacques Terrant, »Le Progrès de Lyon«)

■ On sait que » La Dispute « esż I • ' j - г Mi l une maniere de comedie philosophique qui n’eut pas de ' Sk succès du vivant de Marivau. к H semble d’ailleurs que, jusqu’à Щ||§|9к la mise en scène admirable de Patrice Chéreau au Théâtre national populaire, en octobre 1973, la pièce, malgré plusieurs tentatives honorables, n’ait jamais connu la fortune de plaire. Щ Le T.N.P. la reprend aujourd’hui. 4 Ш. La recrée devrait-on dire plutôt Ц puisqu’à l’exemple de son aîné » perfectionniste«, Roger * Planchón, Patrice Chéreau ne reproduit jamais ce qu’il a déjà fait mais le remet en chantier à la lumière d’expériences acquises. Signalons d’abord les modifications les plus perceptibles. Il a écrit un prologue nouveau, toujours composé de textes de Marivaux, dialogues de pièces et moreaux philosophiques, mieux »en situation«. Les dicours du Prince, de la Princesse Hermiane et de ses compagnes, devant la fosse d’orchestre emplie des fumées du mystère, préludent plus directement à l’enjeu même de »La Dispute«, à savoir »lequel des deux sexes a donné le premier l’exemple de l’inconstance et de l’infidélité en amour« Dans une demi-obscurité que traversent des faisceaux de miroirs, le prologue a conservé son caractère d’initiation, qu’amplifie la Marche funèbre maçonnique de Mozart, dans quelque cabinet de physique d’amateur éclairé. Prélude aussi à un mauvais coup, à une expédition scabreuse vers un monde au naturel, dangereux peut-être et peut-être san retour, que le Prince décide avec le courage cynique du parieur blasé. Il m’a semblé déceler, dans la substance même du nouveau spectacle de Patrice Chéreau, un ton nettement plus dramatique, une sécheresse volontaire qui rendent en quelque sorte plus » cruel « le majestueux décor: architectures métaphysiques à la Chirco, et jardin impénétrable d’où émanent les bruits d’une forêt nocturne, du peintre Richard Peduzzi. Colonnes, pilastres, frontons sont les éléments mécaniques d’un traquenard dans lequel sont coincés, tels des animaux au piège, des jeunes gens affolés. Quant à la forêt aux ramures immobiles elle est royaume des deux personnages accordés au cosmos que sont Carise et Mesrou, serviteurs noirs provisoirement acoquinés au Prince dans dans le dessein sans doute de moquer la race des hommes. On sait que, pour résoudre le problème sur l’inconstance des sexes, le Prince de Marivaux a conçu à froid une expérience au dénouement de laquelle il convie, comme à un spectacle, Hermiane et ses suivantes. Il a fait élever sépar