Битеф

sam prosto Nemac, i to smesan neki Nemac, u zas no ozbiljan córek, dok ovde o star Ij am sasrim suprotan utisak, zar ne? Gororili smo orom prilikom i o zabarnoj strani mog rada, ali recite to nekom Englezu, koji me je pre dradeset godina poznarao u Engleskoj, pa taj će umreti od smeha i misliće da ne g ororite o ist oj ličnosti. —■ »Vi sie se do st a cesto i do sta neporoljno izr azar ali o jednoj odredenoj rrsti nemackog pozorišta mislim na takozrano obrazorno pozorište i jamo bunili protir lazne pristojnosti i poucne afektacije orog pozorišta. Pomalo sumnjam da ste и suštini rrlo zadoroljni sto tako nesto postoji, jer onda urek imate protirnika pred sobom, protirnika na kojem mozete iskaliti sroj bes i zbijati sale na njegor račun.« Razume se, ri ste и praru. Prirodno je da rolim permanentna obračunaranja. To je tačno. I и našem razgororu 0 Engleskoj i Nemackoj dotaklî smo to pitanje; tako, na primer, Crazy-Show je и Engleskoj takoreći uobičajen, dok su pitanja problematike i ройка Englezima sasrim strana i zbog toga atmosfera napetosti izostaje, a to me sputara. Orde je, medutim, sasrim drugi slučaj i postoji otpor и коте nalazim reliko zadoroljstro, mada и poslednje rreme to zadoroljstro je u relikoj meri umanjeno, jer sam ustanorio da pozoriśte kakro sada straram, poslednjih godina, gubi rezu sa publikom. Posebno me je interesoralo pitanje kako, kada i na šta publika reaguje. Ali, taj raskid sa publikom, iii nestanak faktora napetosti, postao je za mene manje razan. Sre je sredeno na rad. Sre se, u strari, rise odigrara izmedu glumaca, autora i mene, nego izmedu sriju nas i gledalaca, bar mi se tako čini, iako je moj rad i dalje prisutan, kao sto ste i sami primetili kod »Dirljih pataka« 1 »Lira«, i još urek izazira komican utisak kod gledalaca. ■ — » Tražite li, zajedno sa rdśim glumcima, nęka odredena mesta za napad? Dešara li se za rreme proba nešto slično agresiji ?« Mislim da ne mogu dobro da radim, ako nemam protirnika pred sobom. »Postoji li razlika izmedu kontrolisanih agresija, odnosno onih koję cine sastarni deo próbne metodike, i onih koję prelaze u lićne agresije? Treba li to uopśte suzbijati ?« Takri momenti su neizbezni, ako se radi ozbiljno i konsekrentno. Granice su onda izbrisane. Ne trajno, jer bi se inače našli u ludnici. ¡nace se ne bi izdržalo. Dogadaju se cesto situacije, kada se ne može rise ustanoriti da li neki glumac reaguje iz licnih pobuda, iii to čini u okriru sroje uloge. Ni ja to ne mogu ustanoriti. A to su ti momenti na kojima radim, baš ti momenti. Ali i glumac mora da budę siguran da ja znam, kako ću te mámente protumačiti. Što znači, da neću dozroliti da hudem zareden, jer bi se inace mogle dogoditi strari, koje riše ne bi bile ni zabarne ni prijatne. Iz tih razloga, ne puštam rise nikoga sa strane da prisustruje probama. »Hteo bih josjednom da se rratim na »Dirlje patkę «. To je komad jednog naprednog autora, koji poznaje sroje licnosti dosta dobro i koji dosta dobro zna па сети se и tom komadu zasnira njegora poruka gledaocima. Dok, u rašoj režiji, ore Ibsenore licnosti postaju neke rnrgodne indiridue, koje su nastupale mnogo kontradiktornije i haotićnije i sa rise anarhističkih tendencija, nego sto bi to jedan poucan

komad od Ibsena mogao dopustiti. Da li takvo izvođenje predstavlja kritiku Ibsena, ili možda i nešto više od toga?« Ne. I tu vas moram razočarati. U stvari, ne znam da li ćete biti zaista razo car ani, ali to izvođenje nije ispalo onako kako sam ga zamislio. Ono je u neposrednoj vezi sa realizacijom komada »Divlje patke«, pre nekih dvadeset go dina u Engleskoj. Hjalmara je igrao Adolf Wohlbrück, a ja sam pomislio da je to u stvari komedija, koją se u mnogo сети razHkovala od komedije koju sam režirao ovde. Neprijatno me je pogodilo sto taj komad predstavlja, u suStini, jednu zlobnu solu i sve sto sam od njega zadrzao u sećanju bila je kombinacija one groźne price o devojčici koją je izvršila samoubistvo, sa onirn sujetnim, uobraženim i apsurdnim čovekom, Hjalmarom Ekdalom. Ove ličnosti ostale su mi и mučnom sećanju. Taj komad nisam ćitao nekih deset, a možda i dvadeset godina, a onda me je Ivan Nagel pozvao i upitao: da li bih na tom komadu radio, na sta sam mu odgovorio pročitaću ga ponovo, i docnije sam pristao. Nameravao sam da napravim komediju i verovao da će to biti vrlo smeSno. Onda sam poćeo sa radom, ali, iako sam jos uvek nalazio mnogo komićnog i zabavnog u njoj, moju pažnju je privukla nehumanost Ibsenovog teksta. —• »U сети se sastoji ta nehumanost?« U tome, što ljudi nikąd ne kału ono, sto bi trebalo da kazu, već samo ono sto je u nekoj odredenoj situaciji oportuno, da bi se prodala jedna ideja. Od pozorišnih ljudi oćekujem da ga prikazu u njegovom najkomplikovanijem obłiku. Postoji jos nesto, Sto me interesuje: voli li on svoju ćerku, taj Hjalmar, iii ne? U сети je onda stvar? I u trenutku kad bi mi na to pitanje odgovorio sam autor, iii glumac pomoću svog nacina glume, iii režiser, koji sugerirá glumcu komentare o onome Sta je posredi osetio bih da me tretiraju kao nekog osnovca, iii, joS gore od toga, osetio bih se kao saućesnik režisera. A to ne želim da budem. »Ali, u tome i jeste tragedija svih narodnih filozofa, Sto moraju da prihvate ulogu običnih ucitelja. Predstavljati beznade ne znači li to i odricanje od prosvetne delatnosti jednog pedagoga?« Mislite mazda o meni, kao о ne кот pedagogu? Već se osećam и izvesnoj meri kao moralista, jer verujem . . . »Pod mojim pitanjem podrazumevam da kod vas jednostavno ne postoji želja da poućavate ljude, bar ne и pozoriStu .« Jedina mi je želja da ih naučim ne, ne da ih naučim, nemam nimalo volje da ih poučavam već da im iznudim odluku, da ih prinudim ili nagovorim, da pazljivo zagledaju neobične stvari, koje se deSavaju и životu i kod ljudi, pa tek onda da se suoče sa svojim sopstvenîm odlukama. To i jeste jedino Sto me privlači pogledati nekoga i reéi, naprimer, ovo: upravo sam režirao jedan komad pod nazivom »Ledeno doba«, о jcdnom starom nacisti, o Knutu Hamsuna, koji je bio nacistićki simpatizar, a pośle raía postavilo se pitanje treba li da budę kaznjen za to iii ne. Taj komad, »Ledeno doba« od Dorsta, privlačio me zbog nereSivosíi problema. Jer, ako jedan čovek ima dev ede set godina, ap sur dno je prebacivati mu za neSto, Sto je uradio sa trideset, сети to? Ali, bez obzira na sve, postoji čovek koji je odležao u logom i ima pravo da stavi prigovor. To su te kontradikcije и životu, ija ne verujem da se one mogu izbeći.