Битеф

Barlinski. Završila je ućiteljski seminar u manastiru Časnih sestara u Norom Sonču i položila ispit zrelosti и krakovskoj gimnaziji (1918/1919). Školska svedočanstva i mišljenja nadležnih govore о njenim nadprosečnim sposobnostima. Godine 1919. vraća se и zemlju, iz Minhena. Stanislav Pšibiševski naseljava se sa ženom Jadvgom и Poznanju. Do tada se nikad nije interesovao ni za ćerku ni za majku. Kada je dete doś lo na svet —on je tada stupao и bračnu veza, a Stanislavinoj majci slao je reči utehe, kao što su: »Zar to nije velika sreéa biti majka i znati da sam otac trog deteta bez o zbira na sve ?« Sada, kada je cerka pośle teških napora uspostavila s njim pismeni kontakt Pšibiševski joj salje и Krakov pisma puna reči, koją pocinju velikim slovima, što je и korespodenciji Pšibisevskog uvek izražavalo visoki stepen njegovih osećanja prema adresantu. »Jednu zimu sam bila и domovini i dopisivali smo se. Imala sam osamnaest godina« seća se Stanislava Pšibiševska 1927. godine. Najzad sam préstala da budem potpuno sama ( ... ) Taj čovek mi je mogao biti sve najblizi drug, ispovednik, voäa. Zavolela sam ga ludom i mladalackom ljubaviju. Stigla sam do cilja, našla sam oca. A onda sam ga upoznala lićno . . .« Prvi susret bio je u Krakovu, gde je Pšibiševski doputovao da održi predavanje. Stanislava je bila sretna, a otac ponosan tako lepom i obrazovanom cerkom. Na talasu »ocinskih osećanja «, da bi izbrisao krivicu prema majci i detetu, Pšibiševski odlučuje da upravlja daljom Stanislavinom sudbinom. Vodi je и Poznanj, ali sve stvari vezane za tu odluku ostavlja poznanjskom prijatelju Vaclavu Đabaševskom. Pšibiševski sve organizuje и velikoj tajnosti pred ženom Jadvigom, kao obično zbog straha od njene ljutnje. Razumljiva do izvesnog stepena, početna mržnja Jadvige prema vanbračnom detetu njenog muža zameniće se u budučnosti и otvoreno neprijateljstvo prema Stanislavi. Nekako » nelegalno« doputovala je Stanislava u Poznanj, s malim ličnim prtljagom vezanim и kockastu maramu. Na stanici je pozdravlja Đabaševski umesto oca, koji celu stvar okružuje velikom zaverom. Đabaševski će se pobrinuti za njen stan i posao. Pšibiševski joj je neko vreme davao finansijsku pomoč, što je и krajnjem slučaju i njegova obaveza, ali je, u periodu njenog boravka u Poznanju, upliće u spiet intriga i dramatičnih situacija, kojim je uvek bio ispunjen njegov z.ivot, a njena cista osećanja uvaljuje и prljavstine svog života, da bi je zatim brutalno odbacio. Godine 1927. cerka ga je smrtno uvredila, kada mu je и jednom od pisama dala do znanja da пеке njegove poglede smatra za »one koje upotrebljavaju gimnazijalci«. Nikada joj to nije oprostio. Iwy Bennet pise, 10. X 1927: »Moji naslednici su moja žena Ina, ti, Zenon i niko vise«. Umro je 23. XI 1927. Kada su mnogo godina kasnije Stanislava molili za informacije о оси i majci, nije htela da govori o оси; »Izbegavam da govorim о Pšihiševskom, jer ne želim da lažem, a govoriti о оси bez poštovanja to je neprijatna i tužna stvar«. Tema Stanislav Pšibiševski и biografiji njegove ćerke je va zna iskljućivo i z jednog razloga; razoóaranje koje joj je priredio otac doprinelo je stvaranjupukotine и psihičkom životu Stanislave. Pšibiševska če se instiktivno povlačiti pred svakom osećajnijom vezom. Kasnije će sasvim odbaciti misli о ličnom životu, ali sada su drugačiji razlozi: nalazi rekompenzaciju

u samoj sebi, u sopstvenom talentu, koji joj omogučava stvaralački rad, i tom radu se sva predaje. Ipak, to nije bilo prirodno stanje. Pšibiševska je bila drugačiji čovek od oca, a njeno straralaštro i stvaralaštvo njenog oca su dve razlicite pojare, za koji ne postoji zajednički kriterijum ocenjivanja, ali uticaja i sličnosti uopšte nema. »Mojoj prirodi premisa njegove produkcije je intenzivno antipatična« pisače о оси šaljuči T. Srjontku, literarnom upravniku Gradskog pozorišta и Krakovu, svoju jednočinku na ocenu. U Poznanju počinje književni život Stanislave Pšibiserske. Stampa и » Zdroju « s roje prre tekstore i prerode (gorori cetiri zapadna jezika). Istorremeno radi u Direkciji poste, i de u śkolu, daje casare stranih jezika, interesuje se za matematiku, fiziku, ekonomiju, istoriju, anatomiju sama, bez pomocnika. Pohada konzerratorijum, srira na klariru, razmišlja o tome šta bi mogła da studira matematiku, medicinu iii filozofiju. Odabrala je filozofiju i pośle jednog semestru postaje student filozofskog fakultetu poznanjskog unirerziteta. Realizaciju planora za budućnost kocili su teski uslori zirota u Poznanju, a najriśe od srih njena holest (lekarski atest dr. Swigonia u Poznanju otkrio je zapalenje donjeg déla piuca, jaku ncrrnu rastrojenost i opstu iscrpljenost), koję je rezultat njenog učešća u mnogobrojnim dramaticnim situacijama u odnosima: cerka otac i njegora žena, sredina. Poznanjska sredina smatrala je Stanislaru odgorornom za situaciju kojoj je srakog trenutka pretio skandal. Čak, ako i ona tada nije bila bez kririce, nije teśko dañas pokazali coreka odgorornog za te strari. Stanislar Pšibišerski übrzo se (1921) seli sa ženom u Gdanjsk i ostarlja ćerku samu. 1922. godine Pšibišerska odlučuje da napusri Poznanj. Odlazi za Varšaru, zadr zar a se kod Barlinskih, dobija posao u školi M. Turkiericerne i u nekoj knjijari. Upoznaje norę Ijude, mnogo cita, njena interesoranja uzimaju sre izrazitiji prarac: naginju к a istoriji, druśtrenim nauk arna i filozofiji. Upoznaje osnore marksistićke filozofije, obogaćuje se znanjem o sarremenom sretu u diskusijama sa Ijudima slicnih interesoranja. Jednoga dana policija je hapsi u stanu Barlinskih. Osumnjiccna je za kontakte sa centrom Varšarske Komunističke partije Poljske. U strari, radilo se o zelji policije da od nje dobije ádrese »dve ražne ličnosti«. Tačno je da je odlazila kod tih Ijudi, jedno mesto kraj Varšare, ali nije bila elan partije. Odrezli su je u poznanjski zatror, odakle je, pośle četroromesecnog borarka (medu prostitukama i drugim društrenim sljamorn rideti njena pisma Barlinskoj), oslobodena zbog nedostatka dokaza. Adrese nije o dala » Porerorali su u moju nesresnost.« Po porratku iz Poznanja sakrila se u Zelonci, u rili Z at iš je (»sobe za izdaranje«), adresu niko nije znao osim Barlinske. Neko joj je pomogao da nade dra učenika i ti časori su joj pruzali minimum sredstara za žirot. Tada, u Zelonci, prri put je osetila telina usamljenosti. U Gdanjsku, osim оса, u to rreme je horario i Jan Panjenski, prijatelj iz poznanjskog rremena, sada nastarnik Poljske gimnazije. Preko Barlinske poceo je da kontaktira sa Stanislarom, a 1923. su se renćali. Taj brak je bio, u strari, ugoror droje Ijudi, koji su odlucili da stanuju zajedno, jer » im je samoća postała suriše teška« (Panjenski Barlinskoj), »Ta legalizacija je u najrećoj meri bila odrratna« pisała je