Битеф

Stanislava Pšibiševska na dan odlaska u Gdanjsk. U Gdanjsku su dobili stan u baraci, и dvorištu Poljske gimnazije. Gdanjska adresa Pšibiševske zvuči strano i tvrdo: Am Weissen Turm 1, Barrace 12. Od poćetka oboje se staraju da pośtuju principe sklopljenog dogovora, uvode čak i finansijsku podelu u kućnom budżetu. Ipak, übrzo, zaključuju (u pismima Barlinskoj), prema sopstvenom zaprepašćenju, da im je и suštini dobro zajedno. Panjenski je i pored slabog karaktera i narkomanije bio verovatno dobar ćovek. Stanislavi se vraća unutrašnja ravnoteža i napušta je osećanje stalne pretnje, strah od Ijudi i drugi simptomi psihičkog rastrojstva, о kojima je pisao njen muž и pismima Barlinskoj. Stekavši novu snagu, Pšibiševska se pohlepno baca na knjige koje nije čitala već nekoliko nedelja, donosi nove, slika mnogo, vežba na violini. Na kraju će je duboko osvojiti literatura о velikoj Francuskoj revoluciji. Taj period je fascinira intenzitetom tragedije i snagom rada poznatih ličnosti и ime napretka ćovećanstva, koji se vrši na račun Ijudskih zrtava, a vrlo cesto i okrutnošču. Ali, ipak, čovecanstvo na putu svog razvoja, penje se za stepenicu vise. U njenim pismima, pisanim u toku nekoliko sledećih godina, nalazimo tragove interesovanja za istoriju, koja je Pšibiševskoj najbliža; politička situacija и Evropi, koja je ugrožena ekspanzijom rastuče sile fašizma, perspektivom izbijanja drugog svetskog rata i mogućnošču društveno-političkog prevrata и Evropi XX veka. Pšibiševska poćinje da piše svoje životno delo: »Stvar Dantona«. Ovo su pozitivne crte njenog života и Gdanjsku. Postoje i negativne crte: pre svega, ozbiljne finansijske teškoče, słaba nastavnička plata, koja se neredovno isplaćuje, opšta skupoča, kao i nedostatak kontakata sa centrima poljske inteligencije. U dvoje, nekako su izlazili na kraj. Udaja za Panjenskog ispunila je Stanislavi dve godine života. To je za nju najvažniji period mogućnost započinjanja stvaralačkog rada, pri kakvoj takvoj stabilizaciji. Godine 1925, za vreme horavka u Parizu, Jan Panjenski je nagło umro od srcanog udara. Pšibiševska ostaje sama u tudem Gdanjsku, koji je u to vreme bio van poljskih granica (otac se već 1924. godine preselio u Varšavu.) ! U svim sledećim godinama Stanislava će mućiti nedostatak novaca, koji ne ume da zaradi, a onda i neće, jer nema vremena. Naci će se u dvostrukoj samoći. U tim godinama žaliće se isto tako i na kontakte sa ljudima, kao i na nedostatak intelektualnih kontakata sa zemljom i Evropom. »Za mentalni život Poljske ve ze me samo tanka nit književnih no vina »Wiadomości literackie «, gubim kontakte sa duhovnim jivotom Evrope; trebalo hi mi nekoliko korespodenata koji bi se dopunjavali kod jednog ne mogu naci potpuno razumevanje, potpune replike za sve ono sto me interesuje i prójima «, Na kraju će se upoznati sa još jednim vidom samoće, najtejim, koji Pšibiševska nije mogła da izdrji osećanjem intelektualne samoće. Ostavimo to za kasnije. Ostao je njen rad, stvaralački rad, za razliku od »rada« koji ima za cilj iskljućivo dobijanje novca. »Poslove« Pšibisevska mrzi, pre svega, zato što joj onemogučuju koncentraciju misli za nekoliko caso va neophodnih za stvaranje. Tada, okrujena knjigama, zapisuje ogroman broj koncepata, zabeleski, ceduljica, stranica (jedan deo se

nalazi u ar him PAN и Poznanju). S preciznošću naućnika zapisuje razlićite interpretacije istorićara da bi došla do sopstvene konstrukcije. U interpretiranju događaja francuske revolucije najobjektivniji joj se cini Albert Mathiez. Psibiševska sada radi 10 — 12 sati dnevno. Godine 1925. nastaje prva redakcija delà »Stvar Dantona «. Takvih redakcija biće četiri. Autorka usavršava scenu po scenu, zapisuje »dispoziciju do dispozicije«, prerađuje delove teksta, istrajuje nedostatke kompozicije, psihološke crteže likova, itd. jednom rečju, sve što bi mogło ostati и drami lose komponovano. Rad traje četiri godine. Istovremeno, prerađuje neuspeo oćev roman »Krik«, pise jedno ćinku » Devedesettreči « (1925 — 1927), koja obraduje taj isti istorijski period. Fiktivna fabula tretira sudbinu francuske aristokratske porodice. Jednoćinka jedva da govori o stvarima koje cine osnovnu temu njene opus magnum. Svesno. Psibiševska poseduje osećanje svoje vrednosti (»izgubila sam pravo na skromnost«) , zna da »Stvar Dantona« nije delo koje ima sanse za opšte priznanje i popularnost: »Tesko je«. Iste takve brige će joj doneti »Devedesettreči« prilikom postavljanja na scenu i štampanja. Njen glavni cilj je da utre put za »Stvar Dantona « (korespondencja sa redakcjom » Wiadomości literackie«, L. Schiklerom, W. L. Zavistovskim, M. Grydzewskim, E. Zegadłowiczem, T. Światkiem, zatim pisma F. Hoesicka, Goetla i Mortkowicza), ali bez ikakvog uspeha, Pšibiševska je po prvi put upoznala pakao očekivanja odgovora. Istovremeno, njena materijalna situacija svake godine postaje sve teja. Radi и školi, daje privatne ćasove, ali übrzo gubi stalni posao, a privatne ćasove ne dobija, iako stalno daje oglase u štampi, сак i и izlozima prodavnica. Kasnije će prekinuti sve brige o poslu koji donosi novae. Sve češče nastupaju dani kada nema cime da zagreje sobu, kada ništa ne može uzeti iz prodavnice na kredit, vise nema ni skromnih suma koje je slala Barlinska iz Variare. Ona je takode póstala siromašna. Neko vreme, Iwy Bennet, cerka Pšibiševskog i Dagne, slaée joj izvesnu sumu novca. Ali i to će kratko trajati. Uz to, Pšibiševska je potpuno zaokupljena mišlju da ne ume razumno da ekonomiše noveem, a ni da se brine о svom interesu: kada J. Borowa zbog nje podnosi molbu о sunbvenciji ministarstm religije i narodnog prosvetiteljstva, Pšibiševska ne odgovara, priznaje da ne zna kako se takva molba pise; isto tako, kada je naklonjeni Vladimir Zawistowski obaveštava da pasaje preko njega molbu direktoru Narodnog kulturnog fonda pri Prezidijumu ministarstm vlade (»stvar je veoma vozna «) čeka deset dana, zatim saje drugo pismo, ali se nije saćuvao trag u korespondencji. Njeni prijatelji nisu mogli da razumu zašto ne nade sebi stalan posao i na taj naćin zaradi novae za izdržavanje. Istina je, u većoj meri, sama je bila kriva za gubitak casova. Nije htela na duze vreme da se odvoji od pisanja, neophodna joj je bila nedeljiva pažnja, jer je tvrdila da hi joj nedostatak apsolutne koncentracje onemogućio srako stvaralaštvo, a toga se nije mogła odreći bio je to jedini cilj njenog života. Danas ta tvrdnja sigurno zvuči preíerano. Niko nije objaśnia Psihiševskoj da je moguča ova » deljiva « pažnja, ćak i neophodna. U Gdanjsku su takode ponekad sumnjičavo gledali na nju: ko pri zdravoj pameti pise celu