Битеф

noć, a danju spava? u toku dana skalsko dvorište, и коте se nalazila baraka, bilo je puno razdragane školske omladine. Odmah posle smrti Pšibiševske, cesto se pretpostavljalo da je, jednostavno, bila narkomanka i traciła novae na narkotike i da je to uzrok njene bede. Činjenica je da je nekoliko godina (verovatno od 1923) uživala male doze morfijuma, ponekad Phandrom i Andalinu. Upismima je, ipak, umirivala Barlinsku da joj morfijum ne skodi i da narkotik upotrebljava uz samokontrolu, uvek и istim količinama, skoro nikąd ne povećavajući dazu, a cesto i smanjivajući, Tim uveravanjima se maze verovati iz nekoliko razloga: morfijum nije kupovala potajno, vec joj je uvek istu dozu prepisivao dr Ehmke и Gdanjsku (saćuvani su recepti), pa poznata pojara kod narkomana da stalno i sistematično povećavaju doze и slučaju Pšibiševske uopšte nije imala mesta. Najzad, najbolje govore о njoj njena delà. Poluprisebna narkomanka ne bi mogła napisati precizno konstruisanu »Stvar Dantona«, »Thermidor a«, jednočinku »Devedeset treči« i roman koji je Pšibisevska završavala 1933. Kako je bilo poslednje dve godine to je druga stvar. Uzrok i posledica nemaju takav položaj, koji bi sugerisao slicno mišljenje. Tragićna biografija Pšibiševske nije istorija osobe sa potpuno nezdravim calima, narkomankę, koja je podležuči strasti unistila vlastiti ïivot. To nije bila njena liena stvar. Godine 1929. završivši poslednje radove na » Dantonu « Stanislava Pšibiševska piše Grydzewskom, redaktora »Wiadomości literackie «, moleći ga da joj olakśa kontakt sa Leonom-Schillerom, čije misljenje visoko ceni od razmene pisama na temu jednocinke »Devedesettreči«. Nekoliko meseci kasnije, Grydzewski je uverava da je sud Schillera o komadu, u toku njegovog citanja, bio pozitivan. Schiller će joj pisań posle osam meseci. Zawistowski je stavio » Dantona « na repertoar Narodnog pozorišta u Varšavi (1930), ali probe su odloïene, a premijera je pomerena ad Calendas Graecas (primedba Psibiševske) , ili »w dal magistracka « (definicija Schillera). Ne če hiti realizovana namera Schillera da postavi drama na sceni u Lodu, kao ni pokus aj i berlinskog prevodioca »Stvari Dantona «, W. Mischela, da postavi délo na scenu nemačkog pozorišta. Najzad, 20. 111 1931. godine, odigrala se predpremijera »Stvari Dantona« u Velikom pozorištu u Lavovu, и režiji E. Wiercinskiegia. lako je predstava bila blizu umetničkog uspeha, posle nekoliko dana je skinuta sa programa. Razlozi su bili neumetničke prirode. » Boljsevički režiser«, kako je štampa nazi vala Leona Schillera, imao je problema ne samo и Varsavi, već i и Lavovu, и коте je и to vreme bio umetnićki rukovodilac Velikog po zarista. Posle premijere »Stvari Dantona « predstavu je ostro napao Wladislaw Tarnawski bio je to, ipak, politički napad aperen na Schillera a ne na Pšibiševsku. » Stvar Dantona « je préstala da se igra. Ispunile su se autorove pretpostavke, o kojima je veé ranije pisała F. Sobieniovskom, prevodiocu » Stvari « na engleski jezik: »Sve prepreke, zakasnjenja, teskoée, koje leże u ljudskoj moći, staée na put ’Stvari Danotona’. Autora ovakve vrste, kao što sam ja, manje preti fijasko negó

prećutkivanje«. Svi pokušaji da se » Stvar « stampa završili su se neuspehom. Dve godine je Pšibiševska čekala na novu šansu. Godine 1933. bila je premijera »Stvari Dantona« и Poljskom pozorištu и Varšavi, и postavci Aleksandera Zelwerowicza. Tu je došlo do umetničkog fijaska. Nije se moglo objektivno, shvatajući istoriju i politiku, prikloniti tadašnjim političkim potrebama. Predstava nije uspela, jer je njena osnovna premisa bila apoteoza vlade jake гике, i to 1933. godine. Pšibiševska je teško preživljavala sve ranije neuspehe »Stvari Dantona«. Objašnjavala je u jednam od pisama: » Moja licna misère ne zasniva se na bolestima ciste duse veé na neumoljivoj društvenoj činjenici da mi ne dozvoljavaju da ispunim zadatak svoga života, ulogu za koju sam verovatno sívorena, takva kakva jesam. То izaziva besplodno uzbudenje, koje mi unistava dragoceno vreme za rad«. Zato 1933. godine, posle varšavske premijere, napisaée sa uzvišenim prezirom: »Osećam se dobro. Odnoś Varšave prema mome delu njen sadašnji odnoś zabavlja me, a istovremeno oživljava i bodri. Tek sada osećam svoju snagu. Svoj odgovor neču poslati za sada ... и preziru svih kolega, lepo mi je sada«. Poslednja tvrdnja je najverovatnije łajna; i pored svega njoj nije bilo » lepo « s tim prezirom. Nepodnošljiva тика za nju je bila svest da nema šanse da njeno stvar alastro »prodre do svesri naroda«, »na javni sud«; zaprepašćivalo ju je nerazumevanje osnovnih premisa déla. Ne prvi put. Rada se 1929. »Stvar Dantona «, posredstvom osoba prijateljski raspoloíenih prema njoj, nasla и rukama prvih citalaca koji su, istina, izražavali svoje priznanje delu, ali to priznanje je и većini slučajeva doticalo samo površno pitanja u oceni drame Pšibiševska je pisała: »Zar je to moguće zar je to moguće, da tako obrazovan kritičar nije video sadržaj hronike, koji odmah pada и oči?! Та mentalna usamljenosí je užasna«. Posebno ju je iznerviralo nerazumevanje namernog upotrebljavanja nepostojećih izraza u jeziku XVIII veka, a doslovno uzetih iz XX veka, jer to znači nerazumevanje osnovne stvari: autor traži norme koje vladaju и svetu ne samo и XVIII veku, već i и njegovom vremenu; »Stvar Dantona« je upućena, pre svega, savremenosti. Pšibiševska je ozbiljno tretirala literatura i svoj zadatak pisca: »Književnost zcásta ima va jan zadatak. Knjiïevnost treba da bade za najrazvijenije umove, hrana sa velikom količinom vitamina. Treba da bude opruga umnog napretka. U torn cilju mora biti oblikovana sinteza opštih ćinjenica ( ... ) mora dopunjavati nauku «. Najzad, »Stvar Dantona« se našla na »javnom sudu«, jer je želela da pokaže svoje znanje o revoluciji i savremenicima. »Cine mi zamerku zbog apotre be reči ’beton’, beton, puc i dopuniču sama biologija, uostalom skoro na svakoj strani nači će se primer to nije greška, veé metoda ! Ipak, jedno sacuvano pismo svedoči da su postojali i takvi koji su razumeli ovaj metod, mada ne sasvim jer S. Wolski je preípostavljao da se to desilo slućajno i da nije bila namerna autorova premisa: » smatram da je Vaš intelekt nesvesno povukao sa akîuelne stvarnosti po mišljenju masa, čak do najpronicljivije introspekcije u ljudskoj duši, ono što Vi, na putu umetničke projekcije, nazivate vizijom Robespjera i Dantona «. S gorčinom je pisała Barlinskoj : »Život svakog od nas je