Битеф

tada od Samuela Beckett a Zavesa, Pozornica и mraku. Světlost postepeno obasjava lik Slušaoca. Staro, belo lice sa pramenovima rame sede kose zabacene natrag, Glasovi A, В iCpripadaju njemu i dopiru do njega odozgo i sa obadve njegove strane. Ora se stapaju bez ikakvog prekida teksta, bez obzira na mesta obeležena sa » tišina 7«. Oči Slušaoca su otvorem. Cuje se njegoYO ujednačeno i sporo disanje. A tada kad si se poslednjì put vratila kako bi se uverila da rusevine и kojìma sì se kao dete krìla još stoje tamo kad je to bilo (oči se zatvař aju) da si jednog sivog dana uzela jedanaesticu do kraja pruge i dalje od toga gde vise nije bilo tramvaja nekada kad si se poslednji put vratila kako bí se uverila da rusevine и kojima si se kao dete krila poslednji put tramvaja vise nije bilo nego samo stare tračnice kada je to bilo С kad si ušla anatra sa kiše uvek je zima bila nekada и Galeriju portreta pravo sa ulice hladnoće i kiše kada nikog tamo nije bilo i kroz dvoraně drščuči i suznih očiju jednu klupu našla i jednu mermernu ploču i sela da se odmoriš i osušíš prokletstvo kada je to bilo da В na jednom kamenu na suncu zajedno na jednom kamenu na ivici šumarka i koliko je pogled dopirao žito koje je tutelo poněkud voteli ste se i samo šapat nikakav dodir ili nešío slično to na jednom kraju kamena ona na drugom jednog drugog niskog kamena i nikakvi pogledi samo tu na kamenu zajedno na suncu sa šumarkom iza vas posmatrajuči žito ili zatvorenih očiju a sve je tibo i nikakvog znaka života oko vas nijednog zvuka A a onda pravo sa broda sa prtljagom na glavnu ulicu gde ni levo ni desno ni traga od starili prizora i starili imena slično padini od keja ka glavnoj ulici a tamo ni žice se više ne vide več samo tračnice sasvim zardale kad je to bilo da je tvoja majka za ime boga sve je nestalo odonda kada si se nekada poslednji put vratìo kako bi se uverio da rusevine и kojima si se kao dete krio и nečijem Indila c bila je tvoja majka za ime boga odavno samo prah kada sì kao poslednji nepomično na płoci stojao u starom zelenom

kaputu čiji rukavi samo malo toplote zagrlilì a onda prokletstvo napolje i dalje a nigde živo duše samo cavar sa njegovim filcanim patikama i nikakvog zvuka samo ponekad šuštanje filca koje se blíži a onda nestaje В sve je tiho samo lišče i klasje i vi takode tihi na kamenu kao začarani nijedan zvuk se ne čuje nijedna reč i samo ponekad vi ste se voleli i samo šaputanje koje je prelazüo и suze dok ih niste osušili jednom za uvek i ova pomisao iznad koje je pored drugih lebdeo onaj prizor A jedan odlomak kule još uvek je tu sve drugo je ruševina i kopřiva a gde si spavao nije bilo više ni prijatelja ni ognjišta vet samo padina obale gde si ti ne ona je bila s tobom nekada još uvek s tobom samo jednu noč a onda dole sa broda jednog jutra samo da vidiš ruševine do kojih niko i nikada stigao nije gde si se detetom krio po vazdan na jednom kamenu usred krhotina sa tvojom slikovnicom c dok nisi podigao glavu i tu před trojím očima jedna ogromna slika erna od starosti i prljavštine пеке svojevremeno čuvene ličnosti nekog čoveka ili žene a možda čak i deteta nekog mladog princa ìli princese plemeníte krvi erne od starosti iza stakla gde se dok si je posmatrao da bi dokučio šta je to bilo postepeno pojavljivalo nečije lice a ti sì se okrenuo na ploči da bi video ko je to kraj trog lakta bio В na jednom kamenu na suncu posmatrajuči žito ìli nebo ili zatvorenih očiju da se ne bi ništa vidělo sem žita koje se žutilo i plavog neba vi sie voleli i samo šaputanje i neizbežne suze koje su se jednom zauvek osušile dok sì prizivao sečanja na prizore iz dalekog detinjstva ili na majčina nedra ili na onog starog Kinezą kóji se rodio zadugo pre Hrista sa dugom belom kosom С ništa posle toga nije bilo sasvim isto ali nije bilo ni novo več svakidašnje nešto posle čega nisi rnogao da budeš isti i da se godinama vučeš potonuo и svom doživotnom blatu šapučuči samom sebi a i коте bi drugom ti neće nikada biti isti posle toga nikada vise nisi bio isti posle toga A ili govoreći samom sebi a i коте bi drugom za sebe izmišljene razgovore kao и tvom detìnjstvu od deset ili jedanaest godina na jednom kamenu usred ogromnih ruševina izgovarajuéi čas jedním a čas drugim glasom dok ne bi promukao i sve je onda zvuČalo isto do duboko u noe pune mraka ili mesečine dok su te svi tražili napolju po ulicama В ìli na prozom u mraku osluškujuči sovu bez ijedne misii и glavi i bez nade da si ikada nekome rekao da je voliš i