Битеф

zalogaja odložila viljušku i nož i obořila glavu. Šta ti je majko, rece njena kći, jedna vrlo čudna devojka, u sivari devojka nìje vise ni bila ... slomljena ... užasno ne .. . (Pauza. Običnim glasom) Sta ti je majko, da ti nìje zlo? (Pauza) Gospoda W nije odmah odgovorila. Konačno, podigla je glavu i pogledala Amy tako se njena cerka zvala, kao što svakako znáte, podigla je glavu, pogledala Amy pravo u oči i rekla pauza i promrmljala, pogledala Amy pravo u oči i promrmljala, Amy. (Pauza. Poluglasno.) Amy. (Pauza) Amy: da, majko. Gospoda W: Amy, primečujes li za vřeme večernje molitve nešto , . . čudno? Amy: Ne, majko, ništa nisam primetila. Gospoda W: Možda mi se samo učinilo. Amy: A sta Hje to и stvari bilo, majko, što ti se možda učinilo? (Pauza) Sta li je to и stvari bilo majko, to nešto ~, čudno, što ti se možda samo učinilo? (Pauza) Gospoda W: A ti sama nisi primetila ništa ~ . čudno? Amy: Ne, majko, ja lično nisam primetila ništa čudno, najblaže budi řečeno. Gospoda W: Sta si mislila sa tim najblaže budi řečeno, Amy, šta si samo mogia mislitì sa tim najblaže budi receno, Amy? Amy: Htela sam da kažem, majko, da nisam primetila ništa ... čudno, što bi zaisía bilo najblaže řečeno. Jer nisam primetila uopšte ništa, niti nešto čudno, niti bilo šta drugo. Ni čula, ni viděla ništa, uopšte ništa. Jednostavno nisam bila tu. Gospoda W: Nisi bila tu? Amy: Nisam bila tu. Gospoda W : AU, čula sam tvoje odgovore. (Pauza) Čula sam kad si rekla amin. (Pauza) Kako si mogia da kážeš amin, ako nisi bila tu? (Pauza) Ljubav gospodnja i švih svetaca neka bude sa пата, sada i zauvek, amin. (Pauza) Jasno sam te čula. (Pauza. Počinje panovo da hoda. Posle četiri koraka zastaje, ne okrečuči se rampi. Pauza. Ide panovo dalje, kad R zastaje i okreče se licem ka rampi. Pauza) Amy. (Pauza) Da, majko. (Pauza) Zar nečeš nikąd prestati? (Pauza) Zar nečeš nikąd prestati da mis liš na sve ono? (Pauza) Ono? (Pauza) Sve ono. (Pauza) U tvojoj jadnoj glavi. (Pauza) Sve ono. (Pauza) Sve ono. Pauza. Jača světlost na prugama. Ostalo и mraku. Pauza. Sasvim slabi zvuk zvonceta. Pauza za odjek. Smanjena světlost na prugama. May je nestala. Pustiti da prode deset sekundi. Zavesa.

o y tadď Okamenjeno detinjsívo Materijal kóji kořisti glas A jeste detinjstvo. Razume se ne baš ono neposredno detinjstvo. Evocirano je kroz prim, koja nas vodí и daleku pros lost: »tada kad si se poslednji put vratio da se uveriš kako ruSevine u kojima si se kao dete кг io još stoje tamo kada je to bilo«. Sa o vim se misii na jednu gradansku licnost, koja se posle završenog ciklusa vlastitog razvitka, и misiima ili UČno vrača na mesto svog detinjstva prizivajući uspomene, i tako zatvara svoje krug života. A to detinjstvo nije ni roditeljska kuéa, ni vaspitanje,

ni prijateljstvo, pa ni prva iskustva и dodiru sa svetom; ono se svodi na tuznu priliku deteta, napustenog od celog sveta i sakrivenog od njega, koje sa slikovnicom и ruci po ceo dan sedi usred kopřiva i rusevina, na kamenu »razgovore izmiŠljajuči deleéi sebe na vise dělová i razgovarajući sam sa sobom da bí se bilo zajedno tamo gde niko i nìkada dolado nije«. Prikaz ima vise značenja, ali je sasvim nedvosmislen. Ovo bedno stanje deteta i potpuno odsustvo povezanosti sa ljudima i stvarima, predstavljaju polaznu tačku za istorijat pojedinih bolesti i psihickog razaranja iskustva. Tužné varijacije na ternu prve ljubavi Tema glasa В badra se na prvoj ljubavi. Iskazana je melo dij от »starili reci«, koje su o duvek bile odraz Čežnje. Nije mi poznat nijedan drugi Becketíov tekst, и коте bi se tako nekriticki nizale reci »lišće«, »klasje«, »nebo«, » šapat «, » suze «. Ali i tu se neprimetno přobija asocijacija na onaj drugi, do krajnosti tužan prizor. Na suncem obasjanom kamenu sede dvoje zuljubljenih, kao ono dete nekada, i zaricu se svečano na ijubav. Pa ipak, sve ono sto kazu čak i one »stare reci « znáči samo beznadežan pokušaj da se pronade oseéanje, koje ée uz pomoč reci oživeti nešto, što и svetu vise ne postoji. Dva nerazdvojna bica sede jedno pored drugog, svako zadubljeno и sebe : »nìkada ne gledajući и lice ili na druge delove tela nikada okrenut njoj niti ona tebi več uvek uporedo kao na nekoj osovini samo nesto neodvedeno nikakvog dodira ili neceg sličnog tamo uvek odstojanje makar i ono najmanje «. Ovo zaricanje nosi и sebi ironìju i melanholiju dvosmislenosti. U njemu se panovo nazire bezuspešan pokušaj duse da se suprotstavi vlastitoj nemoci. Lutanja kr oz kišu Glas C evocira uspomene na tužnu parodiju trečeg otseka price o životu ove gradanske ličnosti: godine lutanja, odlazak naseg junaka и široki svět i usvajanje principa umeínosti, religije i filozofije, kao najviših dostignuéa Ijudskog duha. Šta je od svega toga ostalo ? On se vrti u krugu jedne gradske četvrti, luta kroz kišu i hladnoču, sklanja se и javne zgrade, »mesta gde se ulaz ne placa«, i ponevo traži и njima onaj kamen ( mermernu ploču, klupu, sto), gde bi se mogao sakriti; ìzbacuju ga i on panavo luta. Nema za njega ni skloništa od lošeg vremena, a kamoli utočišta za dušu sa ostacima gradanske kulturę и njoj. Atmosfera ovih ustanova ima arhaićno obeležje: и galeriji slika umetnost je zastupljena »slikama crnirn od starosti i prljavštine«, и čitaonlci umesto filozofije viada » prašina od patosa od piafona«, a od religije nije ostalo niŠta, osim božične gužve na pošti. »Tada« je napisano и pěsničkám oblíku i sasíoji se iz tri strofe. Na kraju svake strofe oči slušaoca se otvaraju i njegovo disanje postaje čujno. U svakoj strofi tri glasa prate se četiri puta jedno za drugim, и jednom redosledu kóji se ponavlja tri puta, dok je četvrti put tekst izgovoren izmenjeno. (Urs Allemann, Theater heute, 11. 11, 1976)