Битеф

siromašnoj planinskoj Avramovoj mahali. I ovde se ogleda umešnost Radičkova da prikaže taj slikoviti seoski svet različitih životnih sudbina i sa psihom koja nas ponekad iznenađuje ograničenošću i primitivnošću. I u drami se ovaj zaostali svet sukobljava sa savremenom civilizacijom, koja je predstavljena simbolom zalutalim protivavionskim ratnim balonom iznad Avramove mahale. To je neočekivani pridošlica iz drugog, nepoznatog sveta, iz tehničke stvarnosti. Raion je istovremeno i predznak rata, sa svim nedaćama koje on donosi. Kako će se ponašati žitelji Avramove mahale? Tu se ogleda velìko majstorstvo Radičkova da sa mnogo humora i ironije prikaže skoro apsurdnu naivnost tih Ijudi, smešne situacije u kojima se nalaze, ali i da otkrije njihovu dobrotu i plemenitost (kontrast s grubošću i okrutnošću policije), snagu njihove uobrazilje i sposobnost da maštaju za uzvišenim. Radičkov doseže široku uopštenost i daje drami neponovljivu poetičnost. Cista mašta je svojstvena samo Ijudima iz naroda; i nije slučajno što jedan od junaka drame kaže: »Veoma je lose da se pripitomite, gospodine naredniče! Ako se pripitomite, sasvim cete prestati da letite!« Ovi mimi Ijudi oraci, kopači, pastiri, travari, kosači i seoski kovači kako kaže učitelj Kiro imaju jednu prednost: maštu, koja naseljava svet divovima i zmajevima i šalje Kraljeviéa Marka da raseče oblake i oslobodi tri roba, da ih natera na borbu s vešticama i zlim dusima kako bi u pričama maštali da lete. »Pametan i obrazovan čovek nikada neće početi da goni baione lutalice, a još malo pa ée poleteti nepoznatim balonom u nebo. Pametan i obrazovan čovek može samo da se ponizno osmehne i još poniznije da doda: ’Vidi ga, neka su prokleti Ijudi koji su ga izmìslili’ « Junacì J. Radičkova skupo plaćaju pokušaj da polete, ali učitelj Kiro kaže: »Ko leti, taj ì pada, naredniče. Ne savlađuje se lako gravitacija.« Mimi Ijudi Avramove mahale ne očajavaju zbog neuspeha. Na završetku drame onì radosno prate pero koje leti, i podižu dečju letelicu, a učitelj Kiro vice: »Opet su poleteli mladü... Dunuo je večernji velar i poleteli su!«

[Retar Dinekov]

RADIÛKOV NEPRESTANOIZNENABOIE

Događaj koji je ispričan u drami »Pokušaj letenja« nije jednoznačan. Ova drama nije povod da se razigra jedna klovnovijada. Radičkov je naravno klovn, ali ne klovn u razmerama jednog Capiina smešnog čoveka sa tužnim izrazom. Trebalo bi da ova naša predstava sadrži vise vazduha, poezije, mašte i tuge. Budimo krajnje jednostavni u pristupu svakom od likova. Da se pođsetimo: među nasìm junacima nema »prostih« Ijudi. Mislilo se da je Radičkov pesnik samo običnih Ijudi. Hvala bogu, sto se više tako ne

mieli. Ovaj pesnik se bavi složenim problemima složenim životom jednostavnog čoveka. Ako uspemo da osetimo taj složeni životni podtekst junaka, onda će i drama zasijati sa unutrašnje strane. Gledalac će moći da kaže: »Da, to su već poznate, uzbudljive stvari iz mog života!« Pravi zadatak umetnika je da ovde izbegne kliše. Zadatak nam je i da se približimo životu, njegovoj neverovatnoj složenosti i, još više, njegovim nedostacima. Da ne držim gledaocu predavanje о moralu, da mu ne pokazujem i ukazujem na to kako treba i kako ne treba živeti, a pri tom da ga ipak približim složenim idejama Radičkova, njegovom mudrom smehu, mudroj sali, njegovom tragičnom saznanju. Izvlačenje »morala«, delà bez misaonih formulacija još je jedna vrednost dramaturgije Jordana Radičkova. Njegov rad na tom polju može se meriti sa najvišim dometima dramskih pisaca našeg vremena.

Ova drama je zanimljiva, pre svega, zbog jednostavnog događaja koji je ispričan u njoj. Neki Ijudi, opijeni zanosom, kažnjeni su zbog toga što su Ijudi, što su se »raspustili« za trenutak i što su želeli da oprobaju blagodeti zabranjenog letenja.

Velika prednost za nas je što ovde postoji dramska situacija. U ovoj drami se događa nešto sto dovoljno izaziva našu sposobnost da se uzbudujemo. Neki Ijudi pokušavaju da polete i to se svirepo završava. Ali oni, slomljeni i poniženi, duboko u sebi gaje nadu da ce ponevo leteti.

U dramama Jordana Radičkova krije se specifično pozorište. Ono nije potčinjeno literaturi, ono nije ni u drugom planu kao sto neki misle kad se govori о tim dramama. Njegovi junacì su neprekidno u sukobu, u dubokoj konfliktnoj situaciji ili protiv nečega u sebi, ili protiv suseda, ili protiv prirode, koja je stvorila čoveka koliko nesavršenog toliko i nejakog. U načinu na koji Radičkov pokazuje i izražava te konfliktne situacije ništa nije s predumišljajem niti ima ičeg didaktičkog. On te Ijude predstavlja s takvim humorom i s takvim Ijudskim razumevanjem i velikodušnošću da mi neosetno tonemo s njima, otkrivajuéi u sebi intimne sukobe. A to je efekt istinskog pozorišta.

Čovekov sukob je glavna tema u našoj predstavi, Igraćemo priču koja se može dogoditi svakom normalnom čoveku. Tražićemo određenu sličnost s pričom koju igramo. Razume se, na sceni će se pojaviti originalni, Ijudski likovi, sa razumljivim i jasnim uzbuđenjima i postupcima. Mislim da je to put da predstava bude »radičkovljevska«. [Mladen Kiselov]