Битеф

ne zasniva na iskljuéivo iskonskom strahu pred prìrodnim pojavama, nego na mitu kao takvom, koji je veé imao sva vašarska obeležja, kao sto i današnji vašar stvara svoje nove mitove. Fabritius: To je dalo jedan poseban pozorišni oblik prologu i uvuklo publiku u sveukupni tok radnje komada. Ciulli: Na prvom mestu treba reći da je prolog sastavljen od tekstova glumaca. Uvlacenje publike u igru imalo je za nas prvorazredni znaéaj, a prolog je omoguéavao da se ona na tako nešto pripremi. Ovaj otvorenì vid komuniciranja sa publikom u neposrednoj je vezi sa naéinom na koji su ovi komadi bili napisani. Grčki satirični komadi imaju veliku moé da angažuju publiku i, zahvaljujuči njenom učešću, ostavljaju snažan utisak. Schäfer: Mislili smo, takode, da za satiričnu igru moramo pronaći neki odgovarajući oblik i, posto su ove igre činile završni deo Dionisovih svečanosti, takav oblik ne može se zamisliti kao odvajanje publike od igara. Osim toga, veé i sâm sadržaj komada iziskuje učešće gledalaca, jer, zahvaljujuéi torn učešču, gledalac je prinuđen da čini izvesne pokrete, koji да itekako navode na razmišljanje. Na primer, do koje mere možemo naterati nekoga da čini nešto, relativno nesvesno, nešto kao oslepljenje Kiklopa, postupak koji je veé sam po sebi jeziv, ali koji, i pored toga, sve do današnjeg dana izvodi uvek neko od gledalaca. Niko se tome dosada nije usprotivio, sto bi mogio da bude predmet za razmišljanje u svim pozorištima. Ciulli: Pa, i samo ustruéavanje od tog éina bilo bi jedna vrsta komuniciranja. Evo još jednog primera; posto su satiri ispili Odisejevo vino, oni smesta pokušavaju da uspostave seksualni kontakt sa publikom, i to na onaj gréevit i odvratan naéin, kao sto se i danas ponekad dešava na karnevalima ovde, u Kelnu. Jer naéin na koji se neko poziva toliko je muéan da je takav pokušaj neizostavno osuđen na neuspeh. I zato, ako bi se publika u ovakvim priiikama i ponašala odbojno, to bi bilo sasvim opravdano. Fabritius; U vašem pokušaju da približite publiku zbivanjima na pozornici vidim takođe i pokušaj da se napuste tradicionalni oblici pozorišta. Da lì ste posle dosadašnjih 25 predstava stekli utisak da je dobro vaspitana i konzervativna nemaéka publika spremna da prihvati ovaj postupak? Ili, pak, njeno sudelovanje treba pripisati pritisku javnosti? Ciulli; Utisak je pozitivan i istovremeno zastrašujući. Bez ikakvog oklevania publika saraduje sa nama, i to bez obzira na to da li je takvo nieno ponašanje opravdano ili ne. Ako se nastavi tim putem, qledaoci ée izgleda biti spremni da pribegnu nasilju. Medutim, ako neko kaže: dovde i ni korak dalje, naše iskustvo biée nepotpuno. Zanimljivo ie da je u ovom sluéaju ree о dobro vaspitanoj nemaékoj publici, sa bogatom pozorišnom tradieijom. Ali, sta bi se desilo da se nešto suoéimo sa naivnom

publikom i da li bi ona odbila ovu vrstu saradnje, ja ne znam. Nase iskustvo sa mladim Ijudima koji retko posećuju pozorišta pokazuje da su oni uvek spremni na bezrezervnu saradnju. Uostalom, za nas nije bilo bitno da !i će svi bez pogovora saradivati sa nama, interesovao nas upravo onaj trenutak kada je pubüka prinudena da se opredeli. Schäfer: Jasno je jedno, a to je da pritisak javnosti, taj zaista strašan pritisak, dovodi pojedince u situacije da se upuštaju u radnje koje su za njih u normalnim priiikama nezamislive. Fabritius: Jedno isto tako važno obeiežje predstavlja i postupak Kiklopa sa jednom glumìcom. Taj postupak, kao i celokupna interpretacija Kiklopovog lika, ukazuje na bitne razlike koje kod vas postoje u odnosu na ono sto se naziva tradicionalnim shvatanjem ove uloge. Schäfer: Da. Veé ovde Kiklop nìje vise onaj divljak koji masakrira dobroéudne i civiiizovane Grke, nego istovremeno i predstavnik jednog shvatanja života, koje je osudeno na propast. Ovo Euripidovo interesovanje, ako imamo u vidu poslednjih 200 godina kolonijalne istorije, predstavlja veliku eksplozivnu moé. Pa i samo to zbližavanje Kiklopa sa jednom ženom donelo nam je veliku nedoumicu, jer se radilo о jednom neverodostojnom liku кода se, po svemu sudeéi odricao i sàm Homer. Ali, zašto se odricao, kada je prema grčkoj mitologiji Kiklop, kao dete Posejdona i nimfe Toa, pripadao generaciji bogova koju su Zevsovi Olìmpijci bili proterali sa Olimpa. Veé i samo postojanje Kiklopa kao da nanosi štetu torn novom sistemu i dovodi u pitanje zakonitost olimpijskoq društvenog uredenja. ìdeju da Kiklopa, kao neko prirodnije biće, povežemo sa jednom ženom, oratila je druga ideja, jer smo mislili da taj lik, iako su Crei poricali njegovo postojanje, može, s druge strane, da bude lep, u naimanju ruku neodređeni, drugi lik. Pa i žena u muškom društvu menja svoj lik ì pojavljuje se izmenjenih pokreta, drukčijeg glasa i drukéije se izražava. Fabritius: Na osnovu takvoq shvatanja lika nastaje, logično, i interpretacija Odìseja, sa njegovim imoerijalistiékìm obeležjem; on nastupa kao kolonizator i, posto ste да tako zamislili, može da se dovede u vezu sa događajima iz XIX i XX veka. Ciulli: Da, a to se može uporediti sa pokušajem da se stara pitanja postave na nov način. Kada se misli о Odìseievom liku, najčešće nam se nameée qlorifikovani Homerov opis, koji govori о pozitivnoj funkeiji koju je ta ličnost imala u osnìvanju sveta. Ako se ta ličnost sagleda sa Euripidovog stanovišta, onda ce veé biti dovedena u pitanje njena prosvetiteljska uloga u ukidanju granica oostojeéeq sveta. Fabritius: Dakle, osporavanje napretka, preispìtivanje iedne nepoljuljanie vere u napredak. Schäfer: Mi smo, naime, prikazali samo jedan specifiéan vid Odisejevog lika, koji se možda krije