Битеф

pod plaštom razuma. Odiseja, kao predstavnika razumne i prosvećene Grcke, koja je svoj više-manje civilizatorski zadatak siri la u svetu. Osim toga, Odisej je bio poznat i po svom lukavom nacinu izražavanja, a lukavstvo se oduvek smatralo elementom intelìgencije. U trenutku kada se prirodno biće suoči sa razumom, taj razum postaje nešto apstraktno i, u želji da opravda svoje postojanje, postupa nasilnički. Razum, kao princip reda, mora da izvede svet iz njegovog haotičnog stanja; pa, ipak, mogli bismo se upitati: ne ostaje li haos i dalje prisutan u torn principu reda, tako da i sàm red ne znači ništa više od privida, u kome vlada haos. Fabritius; I tako se vaša satirična igra završava kao tragedija. Posle svega ostaje poraženi Kiklop, koji je utrošio sve svoje životne snage. Ciulli: Sâm kraj nije neki pozorišni oblik tragedije, nego jedna realna mogućnost. Karakteristično je da Odisej ne übîja Kiklopa i u ovom našem epilogu treba videti jedan oblik kolonizacije kiklopskog područja, koju sprovodi publika. Oslepljeni mora da ostane, ali ne kao mučenik ili пека ideaina ličnost. On, jednostavno, mora i dalje da živi, a publika će razumeti sta to treba da znaéi kad uvidi da Kiklop samo sedi tu sa njima, kao siepi prosjak, i ne sme da umre. Schäfer: Taj utisak je zaista veoma značajan. Činjenica da Odisej ne übija Kiklopa, veé ga samo oslepljuje, služi Grcima kao ozakonjenje sopstvenog sveta i sopstvenog načina ponašanja, a to je potrebno zbog toga da bi Odisejevi satiri mogli da se koriste kao ideološki »feedback« koji, kao što se u našoj predigri vidi, treba da učini ovaj postupak tradicionalnim. Ako bi Kiklop bio izložen stvarnom uništenju, on vise ne bi mogao da služi kao opipljivi primer za opravdanje sopstvenog sistema. Ne samo potencijalno, veé stvarno, Bulgakov je u stvari bio divan glumac. Možda baš ta osobina i određuje izvornu suštinu dramaturga, jer svaki dramski pisac, naravno dobar, u svojoj duši je neizbežno glumac. Nije se uzalud trudio da postane glumac u Hudožestvenom teatru. Kada njegove drame nisu stizale na repertoar, on je postao glumac MHAT-a i igrao je u »Pikvikovom klubu«, igrao je sa zadovoljstvom, sa ukusom, uživajući u prisustvu na sceni. Ali paradoksalno: njegova glumaéka i autorska žeđ nije mogia da bude zadovoljena jednom ulogom u komadu njemu nije bio potreban jedan lik, veé mnogo likova, ne jedan karakter, nego mnogi karakteri. Ako bismo zatražili od njega da igra komad koji je napisao, on bi ga igrao celog, sve uloge i uradio bi to savršeno. Tako je u »Danima Turbinovib« na probama pokazivao gotovo sve likove, pažljivo i štedro pomažući glumcima ... [Pavel A. Markov: U Hudožestvenom teatru, Vserosijsko teatralno obščestvo, Moskva, 1976]

ZYKLOP

Der Zyklop (Gespräch zwichen Roberto Ciulli, Jürgen Fabritius und Helmut Schäfer) Fabritius: Roberto, der Zyklop ist seit der »Weibervolksversammlung«, die du in Göttingen inszeniert hast, deine erste Inszenierung eines antiken Stücks. Wie bist du oder vie seid ihr den ’Zyklop’ gekommen? Ciulli: Auf der Suche Materialien die irgendwie mit uns in Berührung stehen, kamen wir auf Gesamtkomplex der griechichen Mythologie. Diese Materialen des griechischen Theater bieten zudem die Möglichkeit, frei mit ihnen umzugehen, ohne auf eine literarische Tradition verwiesen zu sein, die vom 19. Jahrundert her diktiert wird. Und die Mythen, die Euripides im Zyklop verarbeitet, gehören in eine Sphäre, die heute noch aktuell ist. Schäfer: Ein Vorteil dieses Stücks ist zunächst, daß man nicht genötigt ist, einer festgeformten Aufführungstradition entgegenzuarbeiten, so daß ein associatives Umgehen mit der Vorlage möglich wird. Der Zyklop als einziges vollständig erhaltenes Satyrspiel führt in einer eigentlich schon aufgeklärten Weise den Mythos vor, wobei schon Euripides den Mythos selbs als ein Stück Aufklärung versteht. Die kritische Ausseinandersezung des Euripides mit einzelnen homerischen Episoden war in der Entstehungszeit schon ein gezielt politischer Vorgang. Historich koinzidiert dieses Stück mit dem Gang des Alkibiades nach Sizilien und war wohl mehr oder weniger eine Abrechnung mit solch imperialistischen Vorgängen. Bei Homer kann der Begriff des Imperialismus als Prozeß der Enträtselung der Welt verstanden werden, die gesamte Odysseus’sche Irrfahrt steht unter diesem Interesse, und dies ist heute ein nicht unwichtiges Punkt in einer Welt, die völlig entzaubert ist, keine Abenteuer mehra bietet, höchstens touristiche Unternehmen im schon monströsen Freizeitbetrieb. Abenteuer heute sind nur noch Abenteuer innerhalb des Psychischen, aber keine sehnsüchtigen in eine fremde, andere Welt, da alles Ungewiß gewaltsam integriert worden ist. Fabritius: Ihr spracht von einer nicht vorhandenen Aufführungstradition antiker Stücke. Nun läßt sich aber anhand historischer Materialien Originales der damaligen Aufführungen rekonstruiren, sowohl der Satyrspiele und Komödien. Der freie Umgang mit dem Material entstand doch wohl auch aus inhaltlichen Gründen und nich nur einer nicht existierden Aufführungstradition wegen. Ciulli: Sicherich, doch ist zu erwähnen, daß hier in Deutschland auf fast akademische Weise dieses griechische Theater wiederzuerleben bestrebt ist. Die Chöre werden in klassischer Form zitiert, versucht wird auch, die Musik so genau wie möglich