Битеф

dreiundzwanzigjährig. □ Alexander Lang

Brecht pred kazališnim sudom Nastojanja DR Njemačke da štekne vlastiti kultúrni identitet oslanjala su se na vrlo solidan kapital; politički teatar. Glavnicu su dobili onoga dana kad se Bertolt Brecht, nakon povratka iz Amerike, kamo je bio otišao u egzil pred nacistima, i nakon prilično dugih oklijevanja, u kojima se kao druga moguénost ukazivala Austrija, odlučio nastaniti i raditi u Istočnom Berlinu. Koliko se i kako Brecht slagao s tadašnjim režimom, kakve je drame proživljavao u doba radničkih pobuna na pankowskim ulicama, o tome postoje čitave raspre, pa i jedna izvrsna drama, Grassova drama Plebejci probaju ustanak, igrana, svojedobno, i u ITD-u. Sve je to, ipak, posebno nakon Brechtove smrti, postalo manje važnim od činjenice da je najveéi dramski pisac političkog angažmana svoj teatar utemeljio u istočnonjemačkom kultúrnom prostom i s njime ga sudbinski

vezao. I nemá dvojbe da je tih pedesetih i šezdesetih godina Berliner Ansamble, pronoseči, kroz svoje vrsne izvedbe, po Evropi i svijetu Brechtovo djelo i njegovo učenje donosio svojoj zemlji i dragocjene kulturno-političke poene. Ništa se relevantná o teátru tih godina nije mogio reči a da se ne računa i s istočnoberlinskim žarištem. Brecht je übrzo, u zemlji svog izbbra, postao objekt kulta, dogme, karizme. Tome je prilično, svojom rigidnošéu, pridonosila i Brechtova udovica Helena Weigel. AH, činjenica je da se u istočnonjemačkom teátru više ništa nije mogio dogoditi a da se ne poziva na Brechtav ni o čemu razgovarati a da se ne citira Brecht, ništa pokúšali a, da se ne uspoređuje s Brechtom. Na kojem god sam se međunarodnom kazališnom skupu našao, bez obzira na temu, kolege iz Njemačke DR govorile su о Brechtu. Ako je tema bila glumac, hjihov je referát bio Brecht i glumac; ako je tema bila grčka tragedija, donosili su referát Brecht i grčka tragedija, ako je tema bila teatar Istoka, govorili su o odnosima Brechta i azijskog kazalíšta. Bilo je u tim izlaganjima i pametnih misii, jer je Brecht zaista mnogo radio na teoriji glume, zaista se bavio grčkom tragedijom, zaista je studirao, pa i prihvačao, neke procedée istočnog teatra, AH, sama činjenica da jedan čovjek, pa kako god vélik bio,

zaprema čitav prostor jednog kazališta, da se ništa ne môže reči, ništa misliti a da se on ne zaziva i priziva, postajala je múčna i sve teže podnošljiva. Postojalo je to mučno i nepodnošljivo nama vani, a kako je tek moralo biti onima unutra. U praksi, u kazališnoj kreaciji, Berliner Ansamble dugo je održavao zaista visoku razinu Brechtova izvodenja. Režije Wekwertha, glumačke kreacije Eckeharda Schala posebno pridavale su tim predstavama još dugo vremena auru vrijednog artizma. Zamječivali su se čak i pomaci, pokušaji da se Brechtova dramaturgija političkog angažmana aplicira na nove situacije. U izvedbi Galileo Galilej, prije nekoliko godina (o čemu sam tada pisao u Štartu) nazirao se diskrétni pokúšaj da se Brechtov junák misii shvati kao disident kóji píše u osami pod titravom sviječom, kao autor samizdata čiji se rukopisi u kasnim nočnim satima iznose pod kapuloin. Ali, ti mali pomaci nisu mogli poreći temeljno: da se taj teatar sve više trošio u zatvorenom, samozadovoljnom prostom. I pogotovu nisu mogli poreči da je njegov politički angažman postao već pošve relatívan: nakon đvađest i kölikö ili trideset i kölikö godina socijalizma, glavni objekt kritike toga kazališta ipák je bio kapitalizam prvih decenija ovog stolječa. A u takvoj se kritici vec odavna reklo više-manje sve što se

irnalo reći. Tradicija, prava jaka tradicija, postaje opet vitalna tek kad proizvede svoju negaciju. A to se ovih dana upravo zbi va u SR Njemačkoj. Jedna generaci a mladih kazališnih Ijudi, odgojena u pretežno dograatskoj, ali jakoj brechtovskoj tradiciji, dozrijeva za vlastiti iskaz. I onima najboljima, naravno puca film. bosta im je dogmatskbg brechtizma, dosta im je kritika kapitalizma iz vremena njihovih očeva i djedova. Dobar kazaliŠni instrument što im jestavljen u ruke žele iskorisťiti za nešto drugo, za nešto što če proistjecati iz njihova autentičnog životnog iskustva, a ne iz predzadanih ideologijskih i doktrinamih siteinä. Pomaka je, rekoh, vec bilo, spomenuli maločas pornak u „Galileju“, očiti su bili pomaci i u Nackseovoj adaptaciji Aristofanovih Ptica, gdje se ne gradi, kao u grčkoj komediji, novi sretni grád, nego zid, a i sám spomeň žida u Njemačkoj asocira na onu tragičnu pregradu posred berlinskog tijela, mogli bi se i dalje nabrajati ali válj a mi priznati da me takav teatar sitnih diverzija, malih prikrivenih protirežimskih aluzija, diskretnih pomaka unutar jednog ideologiziranog umjetničkog prostora, sve manje uvjerava i da mi se činí kako, zapravo, igra igru vlasti. U takvoj vizuri jedna predstava koja se pojavila u DR Njemačkoj, a postavio ju je vrío mlad redatelj, znak