Битеф

je radikalnog preokreta, znak je trenutka kad se snažna tradicija revitalizira niječuči besprizivno sebe samu. To je Dantonova smrt Georga Büchnera, u produkciji Deutschen Theatres, režija Alexander Lang: predstava koja namah fascinira i zaprepasti. Fascinira vrijednostima o kojima če biti riječi, zaprepasti (ne u zlom smislu) činjenicom da se u jednoj rigorózne ideologiziranoj sredini, kao što je istočnonjemačka, mogia pojaviti predstava koja pošve niječe Historiju (s velikim H) proisteklu iz hegelijanske koncepcije, da se u kazalištu tako politizirane tradicije mogia pojaviti predstava pošve imuna na štandarde političkog mišljenja. Zákon reakcije več je progovorio, vitalite! -dúha uspostavio je svoja prava: svaka hipertrofija rezultira negacijom, iskazom potrebe da se teren raščisti kako bi se sačuvalo ono bez čega ni umjetnost ni teatar ne mogu - mogučnost obnavljanog nalaženja nove, stvame, iz vlastíta iskustva iskaljene istine, ízbor Büchnerova teksta nije slučajan: u njemu jedna mladost (pisao* ga je momak od dvadeset i dvije godine) lucidno, zadivljeno i zagorčeno gleda veliki spektakl Ijudske povije-

nekom čudnom ogledalu, u simultanost su stavljene dvije fáze, dva sukcesivna vremena dogadaja, dvije sekvencije, koje zasigumo jedan za drugom slijede, ali nisu istodobne. Oba se tabora gibaju i zbivaju na pozornici, dva rascijepljena póla iste cjeline, oni koji su vladali i koji su sad progonjeni, jer su, kážu svi drugi, uzurpirali vladanje na svoju kőrist, i oni koji progone, koji se požívajú na čistunstvo i na ideale i koji če uskoro, negdje iza kraja predstave, več i oni podgrizeni i rastočeni, i sami postati progonjenici i žrtve. Strahotnost Langove simetrije u njenom je svodenju na bitno, na esencijalnu istovetnost jednih i drugih. Lako je još dok postoje razlike, dok postoji artikulacija karaktéra uz koju možemo pristáti. Lako je dok u Dantonu vidimo oličenje životnog vitaliteta, pohlepe za životom, a u Robespiérreu ili St. Justeu manijakalne, ali časne puritance, koji streme ideálu. Ovdje toga više nemá. Dantonovo lice jednako je blijedo, jednako bijelom šminkom prekriveno kao i ono njegova velikog protivníka. Razlike su pošve efemerne, akcidentalne, i jedni i drugi sablasno su slični

manentno bombardiraju trajno nazočnom i za nerve provokatívnom crvenom bojom. Zbiva se još jedno simbolično zasičenje i presiéenje: pomiješale su se sve moguće konotacije te boje - krv, revolucija, potoci i bárjáéi, pomiješale i prelile u zaista bordelskom ataku na naša čula, u pošve revoltantnoj provokaciji. Národ, koji se takoder javlja u Biichnerovoj drami kreče u Langovoj viziji uglavnom samo na onoj gomjoj rampi, u okviru koji upučuje na lutkarsku scénu. Na toj se lutkarskoj sceni zbiva zacijelo najdramatičnije videnje ove predstave, Kao dramatični kontrapunkt Robespiérreovoj tiradi koji kliče národu govoreči mu da je vélik, ali s kojom superiomom dištancom, s kakvim zastrašnim svodenjem reálnosti na idejű, narod se u svojem okviru pojavljuje kao skúp grotesknih lutaka. Zaista su to likovi iz neke nacerene lutkarske komedije, sa ponešto nastrúha ginjola, jer takve lutke znajú biti i strašne kad se njima manipulira, kad sé u toj manipulaciji razgale i raspire neki instinkti. Lutke zastupljene, pohlepne, krvoločne, razbludne, ali što je čudo ove predstave, na trenutke u njima

stí, njegova bezumlja, njegove okrutne igre, goto vo reinterpretirajuči, na razini uzbudenog mladenačkog senzibiliteta, veliku Shakespeareovu viziju mehanizma, kola, stroja što diže i obara sada ne više kraljeve, nego tribune, revolucionare, fantaste i demagógé. Obračun se, dakle, za Langa i njegove trebao zbiti na terenu povijesti; njenoj ideologiziranoj hipertrofiji trebalo je suprotstaviti pošve antiideologijsko viđenje. Predstava i počinje prologom, napola ironičnim napola ozbiljnim, koji savjetuje studiranje povijesti. Lang odmah nameče svoj raspored, svoja pravila igre, na dva za kazališnu predstavu temeljna piana - glumačke podjele i prostora za igru. Glumačka podjela traži potpunu simetriju i paralizam dvaju suprotstavIjenih tabora, onog dantonovaca i onog robespiérreovaca: isti glumci igraju simetrične likove. Isti glumac igra Dantona i Robespiérrea, isti Legandrea i Fouquier-Tinvillea, isti Camilla Desmoulinsa i Saint Justa, isti Herrault-Séchellesa i Collot d’Herboisa. Iz jedne u drugu ulogu prelaze s minimalnim rekvizitskim ili kostimskim indikacijama; tek za malú pomoč neupučenom gledatelju Christian Grashof, igrajuči scene Robespiérrea, stavljat če naočale tanka okvira koje neče imati kao Danton slično i ostali, ali smisao i bit te sime tričnosti ostaju nepomučeni. Kao t

giuraci iste tragične komedije, iste igre koja môže imati samo jedan zadaní i njima zapravo svima znani ishod. Ta istost, simetrija glumaca iz dva tábora radikalno dokida ne samo oslonce psihološke, individuálne različitosti nego i onu progmatiku svaké politike i posebno revolucioname ideologije, koja u rascjepu, u raskolu, vŕši strogu podjelu na dobre i zle, na vjeme i otpadnike, na pravilne i frakcionaše. Dantonova je frakcija prokazana, raskrinkana, uništena, ali oni koji su je prokazali, kaznili, uništili, pošve su isti, giuraci iste igre, sudionici istog ginjola, lutke na istim koncima. I u takvu simetričnom rasporedu, u takvoj zrcalnoj istovjetnosti, dokida se, rekoh, svaka mogučnost bilo idejnog bilo emocionalnog opredjeljenja. Inače, možda bih žalio Dantona, divio se odlučnosti Robespiérrea ili osudivao njegovu okrutnost, ali sada, svi su obilježeni kao manekeni nekih uloga, kao lutke (u tom je ključu sjajan prizor oblačenja i pudranja Dantona), pa kad odlaze u smrt, otići če i bez svoga i bez našeg žaljenja. Sami će se poslagati pred giljotinom, i tek u ekstremnom času, času polaganja glave pod nož, probit če neka osobnost, Ijudska posebnost, neki čisti, Ijudski gest. I Lang nas tako dovodí na goli pijesak antipovijesti. Ne možemo bití ni za jedne ni za druge.

ne možemo ni jednima ni drugima vjerovati da su pravi. Ne možemo im jednostavno vjerovati da suraduju s Povijesti. Ali i to je vehka ройка prolog je imao pravo, povijest treba studirati. Prvá odrednica - glumačka simetričnost, druga odrednica - prostor. Scenografija prilično upučuje na prostorni dispozitiv kazališta lutaka, ima jedna podignuta rampa kao ona iza koje se pojavljuju lutke, ima nešto i ginjolsko, a pošve dominira bordelska crvena boja. Taj dosta skučeni prostor, pogotovo ona druga, povišena lutkarska pozornica, natjeravaju protagoniste, i glumce uopče, da se na stanovil način pokazuju. Oni su izloženi pred gledateljima, mogučnost pokreta im je znatno skučena, moraj u igrati u prostom koji im je zadan, koji ih otkriva i razotkriva, Scenski okvir oduzeo im je mogučnost velike geste, pa i onda kad je pokúšajú, ona se odmah razgoliti, postaje ikonografski izolirana, njeno se značenje namah transferira na neki pošve drugi pian. A sva se ta kretanja bijelo ošminkanih Ijudi koji nisu daleko od toga da postanu lutke, per-

osjetimo ipák vise krvi i mesa nego u velikih protagonista i tribuna, makar to bilo odebljalo vlažno meso bordala, makar to bila nahvao navmuta krv. I gužvaju se tako na rampi lutkarske pozornice, ispred nje, pored nje, ti Ijudi u kovitlacu revolucije, narod kojim se manipulira, Ijudi koji manipuliraju i koji su manipulirani, ideje koje služe za manipulaciju, svi su kao zatravljeni, i onda kad su hladni i onda kad su razulareni, svi se pokazuju u svoj o j opčinjenosti, i na kraju ne možemo izbjeéi doj ara što ga je iskazao i kritičar istočnoberlinske Tribune Wolfgang Gersch, da je taj crveni lutkarsko-bordelski prostor i neka vrsta sudišta. Lang nam negdje s distance káže da to pred nama defiliraju krivci koji zbog ideja vrše nasilje nad životom, krivci koji uzalud tvrde da su u dosluhu s Poviješću. Na njihovim sudištima to još môže probi. Ali, teatar je sudište druge vŕšte. A Langova predstava utvrdila je pravo jedne nove umjetničke generacije na vlastiti sud, makar se taj sud nekome činio (opet citiram kritičara Gerscha) kao tegoban crni san. □ Pelar Seleni, Start.