Битеф

želju za pasivnim: „Mislim da bih mogao da budem zauvek žensko." Dok glumi davljenje zavedene device Volange, Marquisa po prvi put u svojoj ulozi oseča fizičko nasilje na svojoj koži. Taj doživljaj potvrduje njenu pretpostavku: Moždaje. . . nasilje ključ koji otvara moje srce. Novootkriveni identitet kulminira u završnoj sceni: Valmont uživa kao žrtva Marquise, njegove übice. Čini se da tako treba shvatiti bučnu režiju Dimitera Gotscheffa. Gost - režiser iz Bugarske sasvim je drugačije pristupio hladnoj igri strasti od pra-premijere u Bohumu, koju je režirao B.K, Tragelehn iz Nemačke Demokratske Republike. U bohumskoj predstavi Marquise i njen bivši ljubavnik predstavljeni su kao neurotičan par naših dana, koji kroz svoju dvosmislenu svadu pokušava da prevaziđe svoje strahove i frigidnost. Gočev je pobegao od takve vrste ironije. Marquise i Vicomte se bude medu oborenim stubovima i delovima razbijenih skulptura,

poput prašnjavih relikata, preras- I tajuči u nestvarna biča. Samo njegov štap za šetnju i njena čipkana marantica, višeznačni seksualni simboli, odudaraju od golog kamena. Njih dvoje, ma koliko to zvučalo neobično, najbolje dočaravaju disciplinu figura upravo kroz preterivanja, dokazujuči da vladaju likovima svojim upadicama: Ovo je bilo dobro odigrano, zar ne? I bilo je dvostruko dobro odigrano. Susanne Barth i Peter Kollek odlično vladaju igrom u igri, žonglirajo stalnom izmenom uloga i borbom, zlonamernim laskanjem. .. Tu ne divljaju egzotične opasne mačke, kao što se iz programa može naslutiti, ovde divljaju intelektualne beštije. □ Leonore Kampe.

Opasne veze Pierre-Ambroise-Francois Choderlos de Laclos i njegov roman Opasne veze (Les liaisons dangereuses), po kome je Heiner Müller napisao svoj komad Quartett, specifični su slučajevi francuske literature. Roden 1741. u Amienu, artilerijski oficir, na kraju svoje vojne karijere general, iz činovničke porodice, koja je tek u generaciji njegovog oca dobila plemičku titulu, napi'sao je samo tu jednu knjigu. Njome je stvorio majstorsko delo stoleča koje je po literarnem renomeu ostavilo daleko iza sebe mnogo obimnija dela Marquisa de Sadea i Rétifa de la Bretonnesa, koji su, u poredenju s njim, uiasni mo-

ralisti. Kompozicija 175 pisarna, iz jednog sveta, objavljenih za nauk drugih, objavljena je 1782, sedam godina pre francuske revolucije, i odmah postigla ogroman uspeh. Laclos je postao popularan, iako su mu od tada bila zatvorena vrata mnogih častnih kuča. Dva glavna aktera njegovog romana, Marquise von Merteuil i Vicomte von Valmont, majstorski su primeri moralne posrnulosti, plemstvo nezainteresovano za politiku, koje svoju dokolicu prekračuje, uz pomoč svih mogučnih, prefriganih strategija, osvajanjem žene predsednika Tourvela i nevine devojke, Cécile de Volanges. Tourvelova umire od jada i tuge u manastiru, a u manastiru ostatak svog života provodi i zavedena mala Volanges, koja je pre toga več bila verena. Toliko o pobedonosnom pohodu dvoje beskrupuloznih, ciničnih individualista, bez tradicionalnog shvatanja morala i časti, pri čemu je virtuoz zavođenja, Valmont, dobrovoljno oružje nadmočnije