Битеф

Quai OUEST od Bernarda Marie Koltesa prevod: Heiner Müller Maj/juni 1986. u Bravarnici

Smrtonosna igra Uspeh i potpuni neuspeh u kelnskom Schauspielhausu izgleda deli samo jedan korak. Posle debakla s Marijam Stuart, samo dan kasnije nismo verovali svojim očima gledajuči Quartett Heinera Müllera u Bravarnici. Prvi put je režiseru pošlo za rukom da prikladno lokalizuje komad, koji je raden po (ne)moralnom romanu Caciosa, pisanog 1782. Po Müllem, sve se odigrava u salonu pred francusku revolucija i istovremeno u bunkera posle trečeg svetskog rata. Bugarin, Dimiter Gočev, koga je

preporučio Müller, s pravom slovi za najboljeg režisera njegovih komada. Gočev je tražio od Achima Römera da izgradi sobu od neprijatnog, grubog betona, u kojoj leže razbijene rokoko-biste, upućujući, zajedno s prijavim kostimima, na drugi nivo radnje. U tom prostoru Gočev je koreografirao smrtonosnu igru, izmedu Sexusa i Thanatosa, u koju, povremeno, kroz prozor zaviruje ptica zloslutnica. Cinična želja za verblanim orgazmom nalazi u tom izvođenju svoj logični, telesni izraz i može se fizički uživati u njemu, delom drastično u jednpm od samozadovoljavanja ili stilizovano za vreme uvodnog monologa Marquise, delom sublimirano, mimikom govora. Gotscheff je do ivice mogučnog doveo kopulaciju teksta, a glumce do intelektualnog egzibicionizma. To nije bilo mogučno bez manirističkih preterivanja, iako se Peter Kollek spasava kao Valmont u izrażajnoj sporednoj ulozi (Charge) i pokušava, pomoču krajnje teat-

ralnosti, da nadoknadi umetničke nedostatke. Gočev je našao načina da od svojih mana napravi vrline ili da ih sakrije iza snažne glume Susanne Barth. Ona u potpunosti vlada predstavom; čas je prava zavodnica, čas smerna žena, hladna i lakońska, ponsona na svoju nadmoč nad muškarcem, s perverznem radošču prema four-letter-wordsu. Pri izmeni uloga odmah pronalazi drugi ton, drugo držanje: fantastična slika virtuoza, koji se uživeo u svoju ulogu. Kraj čini dirljiva slika; Valmont umire u njenom krilu, u njenim rukama, dok ona dobacuje reči dobrodošlice raku. □ Werner Schulze-Reimpell, Nürnberger Nachrichten, 29. januar 1986.

Kako je Marquisea od Merteuila naučila da glumi Uvedena sam u društvo još dok sam bila veoma mlada, a pošto sam zbog toga bila osuđena na čutanje i ne delanje, umela sam tu činjenicu dobro da iskoristim, posmatrajuči sve oko sebe i razmišIjajući. Dok su drugi mislili da uopšte ne razmišljam, pošto nišam obračala pažnju na pridike koje su mi s puno žara držali, pomno sam upijała sve što su pokušavali da skriju od mene. Ta beskorisna želja za znanjem svakako je doprinela mom obrazovanju, ali me je naučila i da se pretvaram. Pošto sam često bila