Битеф

Bleštava ekstravagantnost Da bi se komuniciralo sa predstavom Šeherezada u režiji Tomaža Pandura, mora se unaprijed pristati na takav tip kazališta. u protivnom je komunikacija nemoguča. U svojoj diplomskoj predstavi Tomaž Pandur odlučuje se za nešto što je svojim ranijim. Študentskim ali visokoprofesionalnim predstavama pripremio kao obiIježje svoje osobenosti. On je redatelj nevidene dekadencje u našim teatarskim prostorima, dekadencje posve vajldovskog tipa, i restaurator kazališta fin de siecle na svršetku ovog stoječa. Stoga je Šeherezada do perverzije patetična predstava, oratorijskog

tipa. bliža opemoj glumi i baletu negoli posve reduciranem dramskom teatru. Izvještačena igra poseže čak i za stilom pekinške opere u blještavom eklekticizmu i teatralizaciji. larpurlartizmu i esletizaciji. Ta je predstava na kraju našeg stolječa isto ono šo je bila Wildeova Saloma prije Slodnjak godina, bizarnost u kojoj se uživa u aristokratskoj blaziranosti duha zamorenog stoječem i u sladostrašču dekadencje za koje je preduvjet posve odreden elitistički pristup umjetnosti. Dakako da zbog deformacije normativne estetike koja je tragično kontaminirala našu teoriju i kritiku, i u gluposti socrealizma sve ove riječi zvuče kao presuda djelu i autoru, najgora diskvalifikacija koja se može izreči, i to je sad ono pitanje pristanka ili nepristanka. stajališta sa kojeg se promatra. Naravno da sve ovo mi izričemo kao vrhunske komplimente predstavi u čijoj smo ekstravagantnosti uživali fascinirano i oslobodeni suvišne potrebe da intelektualiziramo raskošno blještanje secesije koje uz-

buduje van svake racionalne kontrole. kakvu ovakav tip umjetnosti isključuje. Koncept takvog teatra radikalno je kratio tekst Ive Svetine koji kao literatura ima vrijednosti i kvalitete neovisne od scenske postavke. Sposobnost ansambla Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane da u glumi, pokretu, plesu, aktrobatici i fanatičnoj prednosti na sceni napravi doslovno sve. nema uopče nikakvog parametra za usporedbu u jugoslovenskom teatru. Stoga je iz njega tako teško i nezahvalno izdvajati pojedinačne kreacije, ali se ne može zaobiči izvanrednost kreacija Veronike Drolc, Milene Grm. Olge Kacjan. Majolko Šuklje, Marka Mlačnika (koji je neobično uspješan spoj profesionalnog glumca i vrsnog plesača), Janeza Škofa i 1 vana Rupnika. Bizarnost likovne raskoši kostima Svetlane Visintin i Lea Kulaša, muzika koju je napravio Ljupče Konstantinov i koreografski zahvali Maje Milenovič - Workman takoder bi zahtijevali znatno više govorenja. □ Darko Lukič Iznad svega Festivalu jugoslavenskog teatra posrečilo se prvotne široj kazališnoj javnosti pokazati predstavu koja bi se visokim dometom mogla ravnopravno uvrstiti u svaki svjetski kazališni festival s medunarodnom konkurencjom. Koliko god se pohvala dósad, odnosno od mjeseca veljače kad je to djelo imalo praizvedbu - gdje bi drugdje nego u Ljubljani, u Mladinskom gledališču - moglo čuti i pročitati o Šeherezadi, ona je svojom blistavom. raskošnom, tajanstvenom Ijepotom sve nadmašila djelujuči s pozornice Narodnog pozorišta kao iznenadenje .