Битеф

Does Not Remember čuvena scena pretresa navodi na pomisao о dosta gruboj kontroli ličnosti. Ne poričud da ova vežba ima nešto od „povratka stvarnosti", Wim Vandekeybys dañas kaže: “Taj pretres značio je takodje složiti se da se trágalo za nečim čega možda tamo nema”. Svejedno, pies se bez ogranićenja odvijao u furioznom nasladjivanju trenutnim i spontanim. Ta energija pokreta, dok i dalje podstiće eksploziju, imploziju ili suspenziju, postalaje, na izvestan nadn, još gušća. „Tuga", prvi prizor u 7 za Tajnu koja će ostati Tajna doživljava se osećanjem bekstva: okreti počinju s ledja, ruke uhvaćene nevidljivom žicom, ¡grace kao da vuče unazad neka sila. Ta dimenzija, nevidljiva ali osetna tokom cele predstave, stvara prostor i dubinu i u torn prostoru površinom stalno upravlja naličje stvari, lažno dno, iz kojeg se legu svakojake metamorfoze. U svom Zverinjaku Borges izmišlja Pticu Cofus, koja svoje gnezdo gradi naopačke i leti unatraške jer joj nije važno kuda ide, ali jeste odakle dolazi. Tajna svojstvena stvarima i bidma, za koju Wim Vandekeybus želi da odjekne a ne da je istera na dstac, po svoj prilici je taj let očiglednog unazad. Kako sam kaže, rečje o „preobražaju poznatog u neizvesno ", Jedna od ¡gradea, Nordina, priznaje: „U stvari, vi već sve o meni znate”. Na kraju predstave drugi glumac, Orlando, prilazi da onjuši publiku. „Miris nije ničiji, čovek ga ne može zadržati' 1 , komentariše Vandekeybus. „Tim gestom on omogućuje publici da postoji kao element tajne. U stvari, tajna možda ne postoji. Publika je ta koja stvara tajnu igračima". Igrači, ćuvari alhemije stvarnosti, preobrazitelji energija, kadri da predstave skokove kao i padove, bacad plamenih slika, glasnici - pticari, svedoci sposobnosti za „radost da se bude nešto drugo". OKUPLJANJE RAZLIČITOC Lorenza, Nordine, Isabelle, Carlos, Céline, Rasmus, Orlando, Lieve, John, Svi razlidti. Vednom novajlije u družini Ultima Vez Wima Vandekeybusa. „Posle dve-tri godine provedene zajedno, igrad počinju da liče jedni na druge”, kaže koreograf, „kao da imam пеки bakteriju koja je zarazna. To je zgodna définicija funkcionisanja trupe! Stvaram slike sa ljudima; igrad su moja sirovina i prvi asistenti koreografije. Izabrao sam sada veoma razlidte ljude. To mi daje zanimljiviju varijaciju, manje homogenu. Medjutim, zanimljivo je da se oni slažu bolje od onih koji su

suviše slični. Granice, tela, Jezici se mešaju, možda u slici savremenog sveta”. Osim Cariosa, čoveka - svrake i Johna, glasnika svedoka, igrači 7 za Tajnu koja će ostati Tajna, navlače, jedan pojedan, „likove” sedam „stanica” predstave. Svaki prizor ima svoju fizionomiju, manje ili više apstraktnu, manje ili više čarobnu. Nasuprot ranijim Vandekeybusovim predstavama, dramaturgija se manje rukovodi „unutrašnjom logikom scenskog procesa”, a više eksplodira u igri fioka, od kojih svaka sadrži neko iznenadjenje. Muzički univerzum koji prati predstavu odvija se na isti način, od komada do komada i kroz kompozicije Kimmo Hakole, Thierry De Meya, Pierrea Vervloesema, Pascala Comelade, Charo Calvo i jednu Arnoovu pesmu, nudeći iskričavu raznolikost zvučnih boja. Oko sluša fantastični mozaik 7 za Tajnu koja će ostati Tajna i ta čarobna zagonetka budl slike koje, pod svračijom maskom, nastavljaju tajno da bdiju nad neizvesnošću poznatih stvari. Sigurno, kao što pero palo sa neba može kao streia da se zabije u zemlju. Pies Vandekeybusa je iznenadjenje u dnovima. Jean-Marc Adolphe