Битеф

POZORIŠTE RADIONICA FOMENKO Put kojim je išao Pjotr Fomenko nije oduvek bio lak. On je dvadeset godina tumarao po svojoj zemllji, išao od pozorišta do pozorišta, i nije se skrasio. Nepredvidljivost njegovog rada moglaje da nadje mesto i u akademskom pozorištu Moskve ili Lenjingrada kao i u nekom malom provincijskom pozorištu. Radio je na filmu i na televiziji. Mnoge njegove predstave bile su i previše popúlame, a njegov rad uvek je bitno uticao na glumce. Lenjingradski gradski oci oterali su ga 1 982. godine sa mesta umetničkog direktora Komičnog teatra, a on je doblo ponudu od svog nekadašnjeg profesora da predaje na CITISU (nacionalni konzervatorijum). Godine 1984. godine on organizuje sopstveni kurs i svoju radnu grupu. Jedan od prvih njegovih ucenika je Sergej Ženovač, koji će postati jedan od najznačajnijih red itelja u Moskvi: baš on će biti umetnički direktor pozorista Malaja Bronaja, kao i jedan od profesora onih koje ce kasnije nazivatk “fomenki”. Osim toga, posle mnogih režija u glavnom gradu, Fomenko postaje sve popularniji i 1988. godine on ponovo kreće u svoj novi umetnički život. On dvostruko trijumfuje: kao režiser i kao pedagog. Njegovi učenici mašu crvenom maramom, predrasudama koje vladaju svetom pravila о učenju dramske umetnosti; njegove režije su pravi izazov za učmalost klasičnih interpretacija. Uspeh je potpun, publika razvaljuje vrata, lomi stakla da bi prisustvovala studentskim predstavama ovih “malih virtuoza”. Suština Fomenkovog uspehaje u tome što on svojim učenicima nudi mogućnost da dostignu univerzalni stil , a ne da lice na njega. Njegovi glumci su isto tako dobro mogli da rade sajevgenijem Kamenkovičem i Sergejem Ženovačem, već dokazanim i potvrdjenim režiserima i profesorima, kao i sa Ivanom Popovskim. A Ivan Popovski, taj mladi Makedonac, učenik - režiser, koji je ušao u GITIS a da nije znao ni reč ruskog, oduševio je prestonicu stvaranjem jedne od najtajanstvenijih predstava u Rusiji ovog veka, a to je Avantura Marine Cvetajeve. Za to vreme je i sam Fomenko skoro istovremeno postavljao u Moskvi Ostrovskog, i to dva njegova komada: Vukovi i ovce, sa grupom “Fomenki”, i

Nevini krivci, sa zvezdama pozorišta Vahtangov. To je bljesnulo poput munje. Želja da “Fomenki” ostanu zajedno, uspeh i kod publike i kod kritike, primoraoje gradsku upravu da im da pozorište i sredstva za rad. Fomenkova radionica otvara nam dañas mogućnost da otkrijemo cari četiri njegove predstave potpuno različitog stila. To je Avantura, u režiji Ivana Popovskog, koja je već poznata u Francuskoj; zatim Vukovi i ovce, u režiji već legendarnog Pjotra Fomenka; Jedan mesec na selu, poslednja saradnja Sergeja Ženovača sa grupom, i Л/oc kraljeva, prvi od radova učenika Jevgenija Kamenkoviča.