Битеф

USIJANJE IGRE I USIJANJE LJUBAVI Nisam ni mogao da zamislim da prva fraza velikog romana Tomasa Mana Prošlost Je bunar večne dubine može da bude potpuno ostvarena u teatru. Nisam to mogao zbog toga što reditelj Ivan Popovski, makedonski student Pjotra Fomenka i Jevgenija Kamenkoviča nije sam kopao taj bunar, on ga je jednostavno video u starom zdanju pozorisne akademije, u sokačetu Kalašna. Dugački hodnik koji se protezao čitavom dužinom zadnjeg zida, kao da je lebdeo u kosmosu, kao da je hteo da u svetle mrlje prostora vine priču о avanturama Djakoma Kazanove koju je napisala Marina Cvetajeva, koja je rimama opisala dve avanture izmedju kojih je vremenski razmak od trinaest godina. Hodnik postaje bunar sećanja: kad mu iz daljine prilaziš, počinješ da prepoznaješ obrise, naviru bujice sećanja, materijalizuju se, tiskaju u prvi plan, u trenu zamiru I opet uviru u prostranstva vremena. Mi, gledaoci, stešnjeni u uzan prostor na rubu hodnika - bunara, još pre predstave prisustvujemo nekakvoj uvertirl; približavajući se sali, klavir nam dočarava atmosferu XVIII veka, kroz treperenje sveća razgledamo senke malobrojnih koji su pozvani na ovu predstavu, Lelujanje svetla, lelujanje uspomena. Odblesci sećanja. Hirovi uspomena. Čas lice kapriciozne vetropirke zaklanja krvavu i veličanstvenu bitku, a onda kao da samo krv i dim baruta ostaju u sećanju, jedino oni od svekolike istorije čovečanstva. Marina Cvetajeva je prezirala pozoriste, alije veličala igru. I nema nikakve protivurecnosti u tome što joj se pozoriste činilo skrovištem za bedne duhom, a igra je za Cvetajevu tajnajača i od tajne ljubavi. Igra je tajna. i Ijubavje tajna. Za studente koji su se drznuli da igraju poetsku dramu Cvetajeve teatar je isto tako takva tajna. Jer teatar, po njima, spaja strast igre i strast ljubavi. Autor! predstave se ne boje primedbi da su odstupili od pesniklnjine teorije, oni svesno uñóse sve ono što opravdava njihov pristup tvrdnji Cvetajeve: “Ja teatar uvek osećam kao nasilje. Teatar je narušavanje mog susreta sa Herojem, sa Pesnikom, sa Maštom, teatar je onaj tred koji prisustvuje sas-

tanku ljubavnika.” Clumci i reditelj, medjutim, bez straha kreću u estetski i metafizicki boj sa pesnikinjom. Oni vaskrsavaju pozorište s početka XVIII veka, pozoriste koje kao da je bukvalno sišlo sa platana Fragonara, Vatoa, propušteno kroz romantičarsku stilizaciju XIX veka I dekadentni eklektlcizam XX veka. U stihu Cvetajeve Marivo se dovikuje sa Hajneom, a u ehu odjekuje Prust. Pri tom, plenl barmonija I savršenstvo za koju smo mislili da nije dostižna u ovom veku. Mogućnoje da Djakomu Kazanovi u tumacenju Andreja Kazakova nedostaje oštrina (a kod Cvetajeve je on “oštri ugao" i “ugao”), a Galina Tjunina je uspešnlje odigrala “mesečev led” od “cele Italije”, all nije im biio lako da izdrže najteža iskušenja poezije Cvetajeve. Poezije reel i poezije teatra. Oni su plenili gledaoce gracioznošću veštine i doticanjem velikih tajni strasti I ljubavi. Otkrivajud tajnu poezije, oni su dosegli do tajne života i tajne pozorišta. I kao i u predstavi Кra IJ Lir Sergeja Ženovača, I ovde je umetnost pronašla svoju potpunu slobodu od promenljivog haosa stvarnosti. Za naše domaće pozoriste, postavljanje takve predstave, jeste sansa o kojoj još uvek može samo da se mašta. Mihail Švidkoj Nezavisimaja gazeta