Битеф

Oba naslova ukazuju na suštinu predstave; ona je, zaista, neka vrsta svečane pesme u čast mrtvih (autorovo žanrovsko određenje je rekv'ijem) - svih onih koji su stradali pre tačno 60 godina, u dolini Volge, u toku legendarne bitke za Staljingrad, Kad kažemo mrtvi, tu se ne misli same na ljude, jer je neposredna ideja za predstavu potekla od sudbine životinja; u časopisu koji je slučajno našao, Gabriadze je pročitao potresan opis ove bitke: Tokom ofanzive sovjetskih trupa, übijeno je deset hiljada konja, Dogod je pogled dosezao, stepa je bila prekrivena leševima konja". Polazeći od te snažne slike, Gabriadze je počeo da niže sopstvene uspomene na rat i tako je nastao scenario za predstavu, sastavljen od brojnih, raznovrsnih i nepovezanih delova u kojima se prepliću životinjske i ljudske sudbine, gruba sadašnjost i fantazmagorična prošlost, blagi humor i snažna osećajnost, realizam i poezija... Postoji, ipak, jedna sudbina koja predstavlja vezivnu nit ovih potresnih, stvarnih i virtuelnih sećanja; to je sudbina konja iz vojnog transporta koji traga za svojom dragom, cirkuskom umetnicom, da bi je na kraju našao na polju pored Staljingrada, gde će mu, teško ranjena, izdahnuti na sapima. Završni akord ove tragične epopeje o jednoj od najvećih klanica u istoriji čovečanstva daje opet jedna životinja: mama mrav, koja, oplakujući zgaženo dete, postavlja temu stradanja i smrti u još širi, kosmički kontekst: "Niko ne broji nas mrave, iako još niko nije hodao zemljom tako nečujno kao mi". Aii, same po sebi sve te epizode možda i ne bi iznedrile tako snažnu emocionalnu reakciju - suze su zaista neizbežne - da su izražene nekim drugim umetničkim jezikom, da nisu opredmećene u čudesno nadahnutim i neverovatno maštovitim lutkarskim, rediteljskim i scenografskim rešenjima. Grupa vrsnih animatora (Ketevan Kobulija, Gajane Takajšvili, Tamara Ameridžibi, Vladimir Meiner, Maksim Obrezkov, Levan Gvazava) daruje meke i prefinjene pokrete raznovrsnim lutkama, od kojih najveća ima oko pola metra a najmanja jedva deset centimetara, i tako im udahnjuje život. Lutke su zaista raznovrsne, i to ne samo zbog pripadnosti različitim tehnikama animacije - neke su pokretljivi i prilično realistički prikazi ljudskih figura, druge liče na dvodimenzionalne dečje crteže, dok se treće svode na igračkice kao što je kamiončić. Završnom estetsko-emocionalnom efektu dopnnose, možda još vise od samih lutaka, Gabriadzeova izuzetno maštovita scenografska i rediteljska rešenja, način na koji on postavlja scenske prizore (u čemu posebno mesto pripada smelom preplitanju ekstenjera i enterijera). Pogled iz voza dočarava se horizontalnim krugovima u pokretu, na koje animatori, u ravnomernom ritmu, stavljaju i sa kojih skidaju sve ono što iz voza vidimo - drveće, kuće, bändere; umirući umetnik - dendi, regrutovan u nemačku vojsku, prikazuje se kako, poslednjim snagama, stav-

Ija ružu u rever i štapom crta u pesku; nepregledno more stilizovanih crnih šlemova, koji se pomeraju u pravilnom i odsečnom ritmu, dočarava nadiranje nemačkih trupa... U tri verzije koje sam gledao, epizode su bile manje-više iste (u "beogradskoj verziji' prvi put sam video scenu sa avionom koji se u letu rasklapa pa ponovo sklapa), ali se zato bitno menjao način njihovog prikazivanja; tako je, na primer, smrt vojnika iz zakavkaske sovjetske republike svaki put bila prikazana na različit, ali podjednako dirljiv način. U prethodnom delu teksta dosta prostora je posvećeno opisu i analizi pojedinačnih teatarskih sredstava, ali to je bilo nužno jer je reč o autorskoj poetici koja nema svoju preteču, koja nema s čim da se poredi. lako scenski univerzum Reza Gabriadzea stvara raznovrsne asocijacije - od Šagalovih slika do Felinijevih filmova - on je potpuno samobitan i zaokružen, zasnovan na izvornoj inspiraciji, proživIjenim osećanjima, predačkom iskustvu, različitim umetničkim darovima i nadasve originalnoj mašti... Zato se mime duše možemo složiti sa Piterom Brukom, velikim poštovaocem dela Reza Gabriadzea, koji je za umetnika iz Tbilisija jednostavno zaključio "On je zaista pravi tvorac". Ivan Medenica PROGRAM PREDSTAVE Scena 1: Rastanak Aljoša, konj Andrej, njegov prijatelj Scena 2: Šta je elektron? Pinčas, radnik Scena 3: Zatvorenik Gorenko Gorenko, oficir Staljin Scena 4; Aljošin anđeo Aljošin anđeo Mrav Scena 5: Obaveštajni izveštaji Scena 6: Kafe "Jedanaesti prsf Špijun Aljoša & Nataša Molder, umetnik Nie, vlasnik