Битеф

stoga nisu šokirani jer se postepeno navikavaju na slike na pozornici i počinju da vide glumce na drugačiji, dubtji način, kroz kožu. Varlikovski prikazuje svirepost bez bukvalnosti, bez pribegavanja naturalizmu, isečenim udovima i hektolitrima krvi, Pozornica je sve vreme sala ogledala i soba čudesa, sala za disekciju i teretana. Ljude seče ljubav kao da ih seče cirkular, U najpotresnijoj sceni predstave u izvođenju Celinske i Bonaševskog Ijubav muškarca i žene se tretira kao samilost i pretvaranje, Godine i lepota nisu važni. Jedino je važno licemerje. U Očišćenima se ljubav postovećuje sa nerazumljivom silom van svih normi. Pa, možda su norme lažne. "Ništa ne znate o Ijubavi", kaže gorko Varlikovski. A suprotno onom što bi čovek pomislio, u njegovim rečima nema očajanja. Ono što je lepo, ne mora uopšte da bude dobro. U finalu Grejs obasipa zlatni prah, ali ja sam u tom času video krv na snegu. Hladnoća koja se oseća kad reditelj govori o najvećem, najstrašnijem porazu Ijudskih bića, cepa srce. Premijera Očišćenih označava početak nečeg novog i istovremeno nečeg izuzetno značajnog u poljskom pozorištu. Ako vam kažu da je mlado pozorište loše, površno ili zaostaje za vremenom, zarežite zauzvrat da je to laž, Lukasz Drewniak, "Przekroj no 2/02", Krakov (O)ČISTAČI Zakon prvih nekoliko minuta, na primer, prva tri minuta, zakon koji nigde nije zapisan, ali funkcioniše dovoljno često da bi se primenjivao. Sta kaže taj zakon? Sedite u sali i predstava počinje: ako za prva tri minuta ne vidite ništa što će vas očarati ili vam bar privući pažnju, budite sigurni da vas tokom ostatka predstave ništa neće ni očarati začarati niti vam privući pažnju. ... Sedim u sali Teatra Polskog u Poznanju, gledam mirnu i nepomičnu scenografiju i bekam, Svetla se gase i u potpunoj tišini iz dubine pozornice stiže žena sa hoklicom. Približava se ivici proscenijuma, seda i počinje da govori. Glumica (Renate Jet) je Austrijanka, pa govori sa jakim nemačkim naglaskom, zbog čega publika oöigledno sluša pažljivo šte im govori. A ona im govori o Ijubavi iz drugog komada Sare Kejn, Žudnja (Crave). Glumica govori polako, mirno, dugo - bar deset minuta. Ta neverovatna himna Ijubavi, ta prava Pesma nad pesmama postavlja präg emocija tako visoko da odmah znamo da nećemo

moći da siđemo. Zakon prva tri minuta deluje. Tokom ta tri minuta predstava dostiže apsolutne visine i ni za čas ne silazi mada će trajati gotovo tri sata bez ijedne pauze. Monolog Renate Jet (koja će se ponovo pojaviti kao jednočlani hör koji peva prelepe pesme Favela Mikietina) u stvari je prolog koji je, prema mom mišljenju, ključ cele predstave jer protivreči svoj telesnoj i metafizičkoj svireposti koja sledi. Ta himna Ijubavi istovremeno je himna veri i nadi, koje su poželjnije zato što su tako teške u današnjem svetu. Mislim da uvek moramo imati na umu tu jevanđeljsku referencu iz prologa dok gledamo kako se ljudi rvu sa homo- i transseksualnošću, traže svoj identitet, žude za ijubavlju dok su izloženi svirepim i potpuno neopravdanim ogledima I mučenjima koje nameće čovek po imenu Tinker, koji nije ni doktor ni reditelj ovog čudnog centra - bolnice - logora. Ko god da je, nema sumnje da Tinker sa svojim pacijentima - žrtvama postupa kao starozavetni bog. On je svirep, gotovo sadista, nepredvidiv, neuhvatljiv, Ne znamo zašto zahteva žrtve, šta će mu Ijudske patnje, zašto nanosi toliko bola. Mislim da se predstava može tumačiti iz te Perspektive: između Pesme nad pesmama, Himne Ijubavi i Knjige o Jovu. Koliko ja znam, Sara Kejn je temeljno poznavala Bibliju. Ali istovremeno je svakako shvatila da tradicija na koju se evropska civilizacija stalno poziva, nije objasnila zašto torn civilizacijom zapravo upravlja zlo. I nije objasnila otkuda taj bolan raskorak između reči i prakse. Zlo se ponekad zgušnjava i postaje sterilno čisto, kao zlo u koncentracionim logorima koji su bili vrlo specifičan plod evropske kulture (Tinker Bonaševskog, uzgred, pomalo iiči na nekog junaka iz romana Tomasa Mana). U drugim priiikama to se zlo krije iza maske, iza glazure zadovoljstva i zabave. I to je ta laž današnje kulture, licemerje današnje civilizacije, nemoć ustanovljene religije koja izgleda muči Saru Kejn. Kažem muči jer su intelektualno i filozofski te stvari dugo analizirane i kritikovane. Jedmstvenost i snaga Sare Kejn su u činjenici da ona čitavu tragediju sveta "gura" u telo, da ona to doživljava lično, oseća s bolom. Stoga je njeno pozorište tako mučno. Paradoksalno, time što je sebi oduzela život, Kejnova, koja nije doživela ljubav, izgubila je veru i nadu, ali Kšištof Varlikovski, reditelj ove predstave, koji je vrlo odan Kejnovoj, ima dovoljno hrabrosti da podrži ljubav i nadu.