Битеф

tamo gdje je napolitanski okosnica jedne teatarske škole! 1 sve to u tako kratkome roku!? Isprva je bilo jasno da je tu nužna autorska stilizacija, kakva postpji i u legendamoj kolokvijalnosti De Filipova teatra, kao što su, na primjer, i Žervezovi (Gervais) i Đu/r/stilizirani govor, kako što je svaki govor na sceni, u pjesmi ili prozi, na svoj način stiliziran. Pojednostavljeno, tastatura bi trebala ostati ista, a registri bi trebali biti čakavski, u svojim zamjetljivim varijetetima, oblikovani za potrebe kazališnih replika i monologa. Zato će Domenico govoriti liburnijskom čakavicom, a Filumena južnoistarskom, ostali kako koji, ali bez naglašenih reference u odnosu na mjesni kampanil, bez odveć pedanterije da se s ulice faksimilno prenese govor. Bit će tu kombinatorike, uz ono toliko mi puta naglašeno - strahopoštovanje prema komunikativnosti izričaja. Tekstovi na književnom unijeti su tamo gdje se naglašava tijek radnje, kao što to i u De Filipovoj Filumenib'm primjenom talijanskoga književnog standarda. Napolitanski umeci iz izvomika dolaze na onim mjestima gdje je poruka već iznijeta, odaslana, a oni se unose poradi ugođaja koji radnju održava ukotvljenom tamo gdje i jest, u Napulju. Prilagodbe, naposljetku, raznih vrsta obavljene su na onim mjestima gdje je to u prijevodu bilo pogodnije, pa ih u izvomiku ne valja tražiti na istome mjestu. Dijalekt po sebi naprosto vuče u ambijentalna okruženja; ovdje pak čakavica valja okušati svoje mogućnosti u suočenju s koloraturama što ih De Filipo ostvaruje u virtuoznosti pisca Filumene Marturano, svoje najpoznatije, "filmizirane" pa i "baletizirane" komedije... K tome, napolitanski je dijalekt u svjetskim razmjerima afirmiran kao svjetski idiom, ne kao "dialetto" ili "parlata", već kao "lingua", s mnoštvom općepoznatih mjesta u glazbi, filmu, kazalištu, poeziji I prozi. On ima i podrške raznolikih gramatika i rječnika, ima svoju raspoznatljivu mimiku, legendarne protagoniste, medije, geste... Uza sve iskorake, istarska čakavica nema u svome pokladu te tradicije i reputacije, pa je tim izazov bio još veći, ali i riskantniji. Kako to složiti s etiketom "Eduardo De Filipo"? Promašaj je uvijek nadohvat ruke, jer je dijalekt, zapravo, težak izbor. Zahvalan, ukoliko je doveden do virtuoziteta kojim se ugođajne kolorature prijevodom i glumom iskazuju (prikrivajući i svoje slabosti) "jačima" od onih na standardu, nezahvalan ako se pri artikulaciji ne pokrene izražajna motorika kojom dijalekt postaje umjetni(čki)m jezikom. Uz takve spoznaje oblikovan je i uvježbavan tekst kracen i modificiran unutar redateljske koncepcije, predan na radost i muku glumaca, uz pozorno - na sceni - lektorsko bdjenje dr. Ive Lukežić, eksperta unutar pitanja čakavske stilistike i književne sintakse. Oblikujući ovaj scenski čakavski cocktail, slušao sam govor svoga okruženja, ali sam mislima bio u nekom stvarnom i imaginarnom Napulju. U jednoj replici odvjetniku Nocelli, Filumena će uzviknuti: 'Spiegateve a napulitana ! ". Objasnite mi to na napolitanskome! Danas, međutim, ona govori čakavski... Nadam se da na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pi. Zajca, ona neće pridodati: 7o nun aggio capital Daniel Načinović JAGOS MARKOVIC Zašto danas režira Filumenu Marturano ? Taj tekst je zanimljiv zato što je äv. Buja sve u njemu. I mržnja i ljubav. Nema ravnodušnosti koja vodi u otudenje, a otuđenje je - živ a mrtav. Zato što ima vibraciju energetsku, spasonosnu. Jedinu za koju mislim da daje

život Nezgrapan, bolan, krvav, smiješan, bijedan, veličanstven, sa sto godina samoće i bola, s trenucima sreće koji su kratki ali sretni i pamte se vječno, život pun rana, ožiljaka, ali život koji se ne predaje. Ponekad mislim na probi gledajući, pa tu ne žive oni, to životna sila živi kroz njih. Ego me ne zanima. Personalitetu se mogu diviti. Ali biće, ono ontološko, tome se, kao životu, kao erosu, kao rađanju djeteta, klanjam. Po čemu je slavna Filumena Marturano iz 1946. zanimljiva danas? U vrijeme kada je djelo napisano, bio je šok da je mati bila kurva. Sada je šok da kurva cijelim bićem jest, hoće, biva i bit će - mati. Riječ "kurva" za mene, kao prvo, ne postoji. Sto je to, veliko je pitanje. Ponajmanje su to one što za to uzimaju novae. To vise pripada onima koji na sceni tezgare i zgrću novae. No "puš'mo ća", kao što bi rekao Načinović. Danas Filumena ruši sliku sljedeću: žena mora biti uspješna, ili u paklenom braku gdje se ne zna tko je mušku a tko žensko. Uloge su se torn seksualnom revolucijom razbile. Kako ćeš biti sve? Kako da mi neurotični, oštećeni, s ožiljcima, živimo? Filumena govori kako. S Ijubavlju. S upornošću. S borbom. S trpljenjem. Za što? Za Ijubav. Ona je antifeministkinja i u tome je revolucionarna danas. Revolucionarna je jer je prava žena. Sa svim vrlinima i manama dovedenima do kraja. Ima petlju ići do kraja u svemu, ka kuraži da u lice kaže, čak i sinovF ma, što je i tko je bila. A tko je od nas toliko bist da joj sudi? Ja prvi ni u snu. 0 Mediteranu: Ako je nešto Mediteran, to je esencija života. “A što ne boli, nije život", reče Andrić. T e boli, te bore, ali s osmijehom na lieu i u duši, to je za mene junaštvo, ne na Akropoli, ne u Toweru, već u jednoj kući. Mediteran samo jače oslikava ono čega ima svuda. Ja naprosto, budući da sam Mediteranac, ponekad to doživljavam kao hormonalni poremećaj. To nije lako, ali je to pun život Mi ćemo barem znati da smo živjeli. Ima tu rani i Soriani. Mediteran je za mene stanje duha, a ne zemljopisno podrueje.

0 Rijeci: Rijeka je i Mediteran i srednja Europa, I to je za mene novi spoj. Autentičan. Svaki grad ima duh mjesta. Autentičan. Ne volim sličnosti. Volim autentične različitosti na jednom mjestu. To je Ijepota i punoća življenja. Rijeka je grad. Ali ja ovdje živim dva života. Jedan u Rijeci - čistoj, slobodnoj, ljubaznoj, Rijeci čija je duša, meni se čini, lijepo odgojena, Rijeci gdje dišem punim plućima, gdje viđam čista, lijepa, dobra lica. Ali moj drugi život, koji traje mnogo duže, odvija se u HNK-u Ivana pi. Zajca. A u svim dobrim kazalištima je isto: u vrtlogu u koji uđeš, daš mu se, on te poput vala nekad pokrije pa se daviš, nekad te proguta, nekad podigne i poletiš. Taj drugi život je život na 300 stupnjeva. Tamo je inspiracija. U onoj dvorani čarobnoj gdje su duhovi svih minulih likova, i Azucene, i Santuzze, i Don Juana, i Aide. Rijeka je moja mala. Od HNK-a do Bonavije. I nazad. Odmara me od mene samoga. Jer svoje ludilo sa sobom nosim natrag, među svijet, među civile, medu one koji nisu zaraženi virusom teatra. Ali ga vole, blagonakloni