Битеф

79

27. SEPTEMBAR, 21:00 POZORIŠTE „KOSTOLANJI DEŽE“ VISLAVA ŠIMBORSKA 4 UJUTRU REŽIJA; SELMA SPAHiĆ TRAJANJE; IH 20’ IGRAJO: Marta Bereš, Emeše Nađabonji, Boris Kučov, Imre Elek Mikeš KOSTIMOGRAFIJA I SCENOGRAFIJA: Darinka Mihajlović KOMPOZITOR: Draško Adžić POKRET: Henrijeta Varga IZRADA MASKI: Daniela Mamužić KOREPETITOR: Milan Boca „Poezija Šimborskeje na razmeđi ironije i topline i snagu nalazi tamo gde je nalazi sam život - u paradoksu. Moj je utisak da je upravo poezija bila onaj motor za svakog od glumača da dotakne unutar sebe, spram doba i ličnih konteksta, one tačke koje su najosetljivije. Mislim da su upravo zato glumci živo prenijeli atmosferu i osječaj sveta koji dolazi iz poezije Vislave Šimborske. Njihova gluma u gledaocu otvara sasvim lične slike. Poezija Šimborske nosi u sebi, po mom osječaju, čitav 20. vijek, sva njegova stradanja i vaskrsavanja, a pisana je pošteno i bez zadrske. U detaljima i ritmu krije se svijest o čudu koje krijepi čitaoca. Njena poezija nosi jedno snažno osječanje kontinuiteta postojanja, okupanog u finoj ironiji. Susret rediteljke Selme Spahič i Vislave Šimborske je plodonosan, susret dva stara znanca u duhu. Rediteljka spretno postavlja pjesnički narativ na scenu, dajuči mu okvir. Poeziju osnažuje glumačkom igrom da pokaže neizrecivo. Junake vrača u svijet prapočetka da bi tamo nanovo stupili u dodir sa sobom i drugima. Predstava 4 ujutru Selme Spahič je stvaranje jednog predjela istkanog iz same poezije Šimborske, predjela koje je i divno i strašno." Lidija Vukčevič, Vijesti

27 th SEPTEMBER, 21:00 KOSZTOLÂNYI DEZSÓ THEATRE WISLAWA SZYMBORSKA 4 IN THE MORNING DIRECTED BY: SELMA SPAHIĆ RUNNING TIME: 1H 20’ CAST: Marta Béres, Emese Nagyabonyi, Boris Kučov, Imre Elek Mikes COSTUMES AND SET DESIGN: Darinka Mihajlović COMPOSER: Draško Adžić STAGE MOVEMENT: Henrietta Varga MASKS: Daniela Mamužić ACCOMPANIST: Milan Boca “Szymborska's poetry travels between irony and warmth and finds strength where life itself finds it: in paradox. The impression I got is that the driving force for every actor was poetry helping them to touch within themselves, according to their age and personal contexts, the most sensitive points. I think that is why the actors conveyed the atmosphere so vividly, the feel of the world emanating from Wislawa Szymborska's poetry. Their acting unlocks very personal images in each spectator. Her poetry contains, that is how I feel it, the whole of the 20 th century, all its sufferings and resurrections, written in all honesty; in its detail and in its rhythm, it conceals the awareness of a miracle which invigorates the spectator. It conveys a powerful experience of the continuity of exis-