Борба, 06. 04. 1991., стр. 22
12 SUBOTA-NEDELJA, 6-7. APRIL 1991. GODINE
ПТОМЕ
Mile Bjelajac
_- ISTORIJA
'rzni Aug
Savska divizija u aprilskom ratovanju
ARIĆ, August (r. 25. III 1885. u
Goraždu — ? Zagreb), divizijski
general BJV. Otac Adalbert, Hrvat, službovao je u Goraždu kao činovnik, a majka Mileva, rođena Pokrajac, Srpkinja sa Banije, bila je domaćica. U 1 sv. rat ulazi kao generalštabni kapetan (od 1912. g.). Od jula 1914. do januara 1916. bio je na službi u divizijskim i korpusnim štabovima na istočnom frontu, a zatim u AOK, operativno odeljenje te AK. Primljen je u vojsku Narodnog vijeća, a u zajedničku ukazom od 7.maja 1919. kao kapetan I ki. U čin majora unapređen 28. juna 1920. i postavljen za načelnika đeneralštabnog odeljenja Drinske divizijske oblasti. Decembra 1940. postavljen je za komandanta Savske divizijske oblasti.
Na traženje Ministarstva vojske i mornarice (Inspekcije zemaljske odbrane) sa Br. 445 od 27. februara 1940. komandant (v.d.) IV armijske oblasti odredio je brigadnog generala Marića (pomoćnika komandanta Savske divizijske oblasti) za koordinatora i organizatora nadzora nad radovima koje je u Podravini, u zoni radova na utvrđivanju, trebalo izvoditi beogradski „Jugopetrol“ d.d. Generalštabno odeljenje MVM ponovo je 6. juna 1940. poslalo Mariću dodatne instrukcije. Podređeni nadzorni organi, zbog mogućeg špijunskog rada jednog broja njemačkih stručnjaka imali su dužnost odmah obavjestiti Marića. U vezi ove dužnosti koju je Marić dobio, V. Terzić, ne navodeći izvor, u napomeni br. 95 (Slom Kralievine Jugoslaviје, Кпј. П, str. 484) tvrdi: „General Marić je bio tesno povezan sa Nemcima. Kad su kasnije Helm i Nojhauzen za vreme okupacije, vodili prepisku u vezi Marića i njegove pouzdanosti, Nojhauzen je pisao: „Marić mi je dobro poznat i svojevremeno mi je učinio dobre usluge. Helm je naveo činjenice da je Marić kao komandant (sic!) Savske divizijske oblast dobio naređenje iz Beograda da prilikom bušenja u potrazi za naftom u pojasu graničnih utvrđenja vodi računa o njemačkoj špijunaži. Marić je uspostavio tesne veze sa nemačkom petrolejskom industrijom „Elwerath“, koja je vršila bušenja.“
Nakon sloma Savske divizije, zarobljen 10. aprila, u 21 č. od trupa 14. divizije · Уеттаћта.
Poslovi u domobranstvu
U oružanim snagama NDH. Pod prijetnjom smrtne kazne (Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske, čl. 2, Vjesnik vojnih naredaba i zapovjedi, br. 1 od 12. travnja 1941) bilo je zabranjeno svim vojnim obveznicima iz Hrvatske da se dalje bore u jedinicama JV, što se tretiralo kao veleizdaja. Generali i oficiri JV koje su Nijemci oslobodili 11. i 12. aprila u Zagrebu, slijedeći ovu naredbu, prijavljivali su se u evidenciju kojom prilikom je Slavko Štancer, koji je bio određen za poslove domobranstva, u općoj improvizaciji određivao položaje koje su imali u JV (pa čak i Srbima). Marić je tako figurirao do 17. aprila 1941. kao komandant Savske divizijske oblasti, kada ga je Slavko Kvaternik, vojskovođa, stavio na raspoloženje (Vjesnik..., br. 2). Aktiviran je 3. juna 1941. kao „Glavar glavnog stožera Vojskovođe (Domobranstvo — MB)“ u činu podmaršala (Vjesnik... br. 10).
Međutim, u suštini, odmah je bio sklonjen od bilo kakvih uticaja na poslove imenovanjem za šefa povjerenstva za razgraničenje s Rajhom, 6. juna 1941. Na granici (u Sloveniji) i povremeno u Zagrebu boravio je do avgusta 1941, kada je uka-
zom od 8. kolovoza 1941. primljen u „našu
Biografija ranog komandanta Savske divizije Augusta Marića prepuna /e obria, a njegova uloga u šesfoaprilskim događajima ostala je nedoиојпо газуеђепа | -
И ИРЕНЕ И ПН РЕН Ер НЕ ЕНИ Еј
Рот сааке divizije
Savska divizija (35, 53. i 104. pešadijski puk, 27. artiljerisjki) u sastavu IV armije, prema ratnom planu R-41, bila je predviđena za zatvaranje 40 km graničnog fronta na rijeci Dravi od Legrada do Kloštara. Zbog neodazivanja obveznika i davalaca stoke divizija nije bila spremna da po planu 5. aprila u pu-
nom sastavn krene ma front. Pukovi pješadije imali su oko 50 odsto sastava, u
artiljeriji 60 — 70 odsto, sa svega 10-30 odsto potrebne stoke. Ukupno se to-
kom februar — april 1941, zbog trajno lože političke situacije, odazvalo 20 30 odsto pozvanih rezervista.
Ministar vojni nije uvažio razloge za odlaganje odlaska na front za dan ili dva, pa je komanda divizije organizovala rekviziciju vozila u Zagrebu i Ejelovaru da se jedinice i municija što prije prebace na front. Također, je i inicijativom komandanta izvršena promjena ratnim planom predviđenog rasporeda jedinica, pa su desnokrilni, 53. pješadijski i dio 27. artiljerijski puk prebačeni, na lijevi sektor za odbranu Koprivnice. Ovime je pravovremeno dočekan napad njemačkog 46. korpusa 7. aprila ujutro.
Po naređenju štaba 1. grupe armija, Vrhovne komande i IV armije, Savska je divizija sa pridodatim 36. pp, 2. i 81. kp pokušala dva puta tokom 7. i 8. aprila da likvidira njemački mostobran, bez uspjeha. Ovi napadi u teškim meteorološkim uslovima i pod jakom njemačkom artiljerijom (150 m/m), još su više istrošili sastav divizije. Noću, 8/9. april preostalo je 2000 boraca (uglavnom kadrovaca). S ovim snagama tokom 10. aprila divizija je u više uzastopnih linija odbrane, pokušala da zadrži nadiranje jedinica 46. korpusa na pravcu Koprivnica — Križevci. Oko 15 h, 10. aprila, prodorom 14. oklopne divizije u njenu
pozadinu (preko fronta Slavonske divizije), Savska divizija (ostaci) bila je od-
sječena i zarobljena.
redne zasluge učinjene hrvatskoj vojsci u najkritičnijem času“, primljen u glavni sto-
žer, ili, za razliku od većeg broja oficira poimenice nabrojanih u naredbi od 12. juna (Vjesnik...br.11) koji su službeno primljeni u domobranstvo i za „koje je ustanovno, da po svojoj prošlosti, odanosti Hrvatskoj narodnoj misli, pokazanoj moralnoj snazi... i čestitosti to zaslužuju“ nema Marića (kao ni majora A. Markovića — načelnik štaba, pukovnika ĐD. Liberata 53. pp i S. Mateše 104. pp.) Također, Marićevog imena nema ni u XXIX grupa oficira i generala (admirala) koji su po zakonskoj obavezi podnosili molbu da budu primljeni u vojsku. Spiskovi su objavljiva-
ni u „Vjesniku...“ od maja do augusta. Ali ·
zato Marićevo ime pratimo već od augusta 1941. u prijavama „ustaških dužnosnika“ iz nadzorne službe.
Prema dojavi dužnosnika Mile Ivekovića koji je 7. augusta 1941. trebao iz Bihaća poći sa odredom ustaša napadnutom Kulen Vakufu u pomoć, pukovnik Mategić, a kasnije 10. augusta ni general Marić nisu mu hijeli dati vojnu pomoć. Po njemu, Marić je zabranio da se koristi artiljerija protiv sela, te izdao nalog da se „ne mije uopće stzrijeljati bilo koga od tih četi iunističkih bandita“ i da ih se
Navodi primjer: „Do-
.. oko dese-
tak tih banđita i kađa smo ih ja i moje изtaše htjeli streljati gospoda časnici su sa oružjem prisilili ustaše da ih puste... kao posljedica naredaba generala Marića bilo je da je Kulen Vakuf pao u ruke Četničko — komunističkih bandi...“ : Kada je u januaru 1942. pripreman sudski proces tada već bivšem generalu Mariću (krajem septembra 1941. samoinicijativno je dao ostavku koja mu je uvažena 4. X 1941. — Vjesnik...br.30, a Čin mu je oduzet, kao i sva prava aktom opš. br.7759 od 31. prosinca 1941. Ministarstva hrvatskog. domobranstva, potpis vojskovođe Kvaternika), nabrojeno je 13 tačaka istrage koja ga je teretila. Od toga pet ga je direktno
teretilo za veze sa komunistima, takose u ·
tč. 5. navode. iskazi komuniste Brkljačić Slavka, člana CK, kod koga je bila cedulja za dizanje „Crvene pomoći“ kod „Bate“ sa potpisom „Podmaršal“. U tč.3 je terećen da je intervenirao za dr Hinka Levija, židova i komunistu kod koga su održavani tajni sastanci. U tč. 13 se kaže: „Vezu... posvjedočava i član komunističke ..... rko (tri riječi i dio imena ne mogu da se pročitaju. jer je papir od starosti i presavijanja uništen na pregibu M. B.), koji izjavljuje: „Na jednom sastanku rekao mi je komunista Biber, da upitam naš C. K., da li ima vezu nim stožerom Hrv. domobranstvu,
<
sa g
jer je
tamo stigao popis svih časnika ko- .
aaa
:
lani
munista u Hrv. domobranstvu, i to je primio bivši general Marić. Sutradan sam upitao „Dr Vladu“, člana C. K., da li ima vezu sa Marićevom kancelarijom, a on mi je rekao da ima gore nekoliko časnika komunista, i da je pomenuti spisak sa potpisom časnika komunista, izručen njima
preko žene bivšeg generala Marića”. U ~
stvarima „Dr Vlade“ koje su pronađene u stanu Jurić Dobrile jedna knjižica je bila
sa adresom pukovnika Stjepana Neuber- ·
gera, domobranskog pukovnika u Bos. Petrovcu sa lozinkom da ga je poslao Šima (tč.7) što dovodi u sumnju Marića da je preko njega imao vezu sa komunistima, koji je u istrazi odmah pocrvenio na spomen gornjega.
Dalje se navodi da je Neuberger pred strijeljanje izjavio da umire časno ne izdavši jednu visoku vojnu ličnost. U istom dopisu „Pravosudnom odjelu“ navodi se da je Marić pomagao Židove i Srbe lažnim putnim objavama, da je njegova žena slala pakete srpskim generalima u ropstvo „Rajkoviću i Ljubomiru Stefanoviću poznatom krvoloku“. No, za historiografiju bi bila interesantna tč. 2. u kojoj se tereti za odnose sa pukovnikom Vladimirom Vauhnikom koji „je vršio špijunažu u korist neprijatelja N.D.H. te je kao takav pobjegao i danas se nalazi u Ljubljani“.
Posleratni penzioner u Zagrebu
„Kod Augusta Marića, u njegovom stanu, pronađen je list, koji je pisao pukovniku Vladimiru Vauhniku u Berlin“. „Iz tog lista je vidljivo da je Vauhnik bio primljen u Hrv. domobransto Marićevom intervencijom i energičnim zauzimanjem ističući niegove stručne sposobnosti“. Marić je, kako se kaže, u istrazi nastojao na svaki način dati bilo što što bi ga dovodilo s Vauhnikom u vezu. Marić i njegova žena su od strane ustaškog redarstva bili „osuđeni“ na tri godine logora-Jasenovac, ali u daljem postupku pred vojnim sudom, zbog nedostatka dokaza oslobođen je (po Marićevom sudu uticajem generala Navratila). Od 1943. do kraja rata radio je kao privatni činovnik u „Jugopetrolu“ d.d. u Gojlu. Uprava „Petrola“ d.d. je Mariću na njegov zahtev izdala 1945. potvrdu u kojoj, izme-
"ди ostalog stoji: „...izlazio u susret svim
radnicima i namještenicima, a u glavnom u vezi sa oslobađanjem od službe u ustaškoj vojsci, tako đa je služenja bilo oslobođeno 95% ... Glavna zasluga imenovanoga, da postrojenja za bušenje i proizvodnju zemnog ulja na Gojlu nijesu uništena i da je zapovijed za rušenje svih postrojenja bi-
_ la na vrijeme povučena, čime je umnogo-
me doprineseno operacijama Jug. Armije ...“ U dosijeu koji je Marić dostavio Kotarskom sudu u Zagrebu otkobra 1945 (žaleći se što je brisan iz biračkog spiska), pored akta iz „Jugopetrola“ našli smo i kratku potvrdu tadašnjeg pomoćnika ministra inostranih poslova Vladimira Velebita: „Potvrđujem da me je general August Marić u leto 1941. godine za vreme progona pravoslavnih u Zagrebu u svome stanu krio i da je mojim roditeljima (brigadni general Ljubomir Velebit, komandant Ormoškog odreda u aprilskom ratu — pr. M.B.) u januaru 1945, dok su bili od ustaša zatvoreni pomagao“ (potpis Velebita je naliv perom).
Marić je po oslobođenju Zagreba bio samo kratko ispistivan, ali nikad zatvaran, bez ozbira što je prema pisanju štampe od 15. jula 1945. od komisije za utvrđivanje ratnih zločina okarakteriziran kao izdajnik koji je po smišljenom planu upotrebio svoju diviziju za osiguranje ulaska Njemaca u Zagreb. Do smrti je živio u Zagrebu kao penzioner.
(Prilog iz šireg rukopisa Koji je upravo u štampi)
e MZ Oe ша сл la lem. 08 Dame Uvme „po:
Na E-~
прије
пи KI—