Борба, 12. 07. 1991., стр. 14

14 pETAK, 12. JUL 1991. GODINE REPORTER „BORBE“ U „POSETI“ KNINSKOM ZATVORU

Teško mi je osuđivat

Iz omalene kamene barutane na kninskoj tvrđavi zarobljenici premešteni u prostorije bivše bolnice 0 Zvanično, ovde je 46 „robijaša“, a nezvanično se čuje da se u zatvoru nalazi i nekoliko „domaćih izdajnika“ 0 Svi poriču krivicu i

članstvo u HDZ-u

Posle dužeg insistiranja novinarima je, konačno, dozvoljeno da posete zarobljenike (MUP-ovce i ostale) u Kninskom zatvoru. Desilo se to par dana nakon preseljenja zarobljenih iz barutane na kninskoj tvrđavi (stari zatvor) u prostorije bivše bolnice koja je adaptirana u novi zatvor. Naša „poseta“ zatvoru poklopila se i sa početkom suđenja Martićevom milicionaru Veljku Laliću, te intenzivnom insistiranju na razmeni zarobljenika od strane „Milicije Krajine“.

Za razliku od omalene kamene barutane, bez prozora, stara bolnica, odnosno, novi zatvor je prava „raskoš“. Tri velike višespratnice, do juče zarasle u korov i šiblje, sada su u sasvim pristojnom stanju. Doduše, na njihovom sređivanju se još uveliko radi. Rade, naravno zarobljenici i po koji majstor. Deo zgrade na prvom spratu je potpuno adaptiran i tu su smešteni zarobljenici. Od četiri do sedam ljudi je u sobi. Ostale prostorije još uvek nemaju ni rešetke.

Ovde je trenutno četrdeset i šest „robijaša“, po zvanično saopštenoj verziji. Nezvanično, u zatvoru se nalazi i nekoliko domaćih izdajnika. „Dobro nam došli“

Upravnik zatvora je Jovan D. potporučnik, mladić koji ne bi mogao imati više od dvadeset i pet godina, isto onoliko, videli smo kasnije, koliko i većina zarobljenih pripadnika MUP-a Hrvatske.

Prvi zarobljenik koga smo sreli je Robert Storić milicionar iz Šibenika, čovek koga Martić nudi u razmenu za Lalića. Trenutno je nešto okopavao (za beogradsku televiziju), međutim kako se zatvor nalazi tik uz hotel gde su smešteni novinari, mogli smo se ovih dana zaista uveriti da im je to osnovno zanima-

nje. Robertova košulja je neznatno poprskana krvlju, međutim na njegovom licu se ne primećuju tragovi nasilja. Jedan od majstora-civila, nam je pre toga rekao da su se „ncki noćas pobili između sebe“.

Ulazimo u hodnik zatvora. Na sobama bela bolnička vrata bez špijunki. Crnim flomasterom na svim vratima je ispisano „Dobro nam došli“.

Prvi sa kim razgovaramo je Ivan Kvarčić, pre hapšenja zapovednik policijske stanice u Glini. U zatvoru je četrnaest dana. Na njegovom licu primećuje se par već izbledelih modrica.

— Naša stanica je bila napadnuta. Branili smo se. Kada više nismo mogli, predali smo se posredstvom novinara Yutela i predsednika SUBNOR-a Gline Miloša Maslovara. Predali smo se iako smo iz Siska od naših imali naređenje da ne odstupamo, kaže Kvarčić.

— Ko Je ubio jednog našeg milicionara na ulazu u Milicijsku stanicu u Glini — pita upravnik zatvora Jovan D. koji prisustvuje razgovoTu. — Ja to ne znam. Mi takvu informaciju nismo imali, kaže Kvarčić. — Priznaće — kaže nam upravnik zatvora.

Pitamo Kvarčića kako mu je ovde? — Dobro je. Sretni smo svi što smo uopće preživeli, jer da se nismo predali svi bi izginuli. A hranu, vodu i cigarete dobijamo redovno. Sledeći zatvorenik Josip Janković, otprilike pedesetogodišnjak iz Martin Broda. Nije član HDZ-a, kao ni njegov prethodnik. Kaže da je u rezervnom sastavu milicije dvadeset godina i da do tada nije dužio nikakvo oružje. Dan pre hapšenja prevozio je seno, kad je patrola donela poziv da se javi u stanicu

_JUGOSLIVIJA

milicije. Otišao je u skladište, gde je dobio naoružanje i gde su mu rekli da će te noći biti u obezbeđenju grada, pošto stalno eksplodira poneka eksplozivna naprava. Ujutru u četiri i trideset su mu rekli da je akcija prošla, a odmah potom je izvršen napad i — on je uhapšen. Na pitanje — šta se to zapravo dešava — odgovara: „Vidim da ne valja. Ko je kriv? Teško mi je osuđivat. Ja sam čovek koji bi želeo raditi. Mislim da je rodbina saznala gde sam, jer sam u subotu poslao pismo kući. Odlazi plačući.

Dečki su isti kao i mi

Ivica Šikić iz Karlobaške Poštarije i Stipe Perić iz Gospića imaju po dvadeset i pet godina. U MUP-u Hrvatske ne rade ni godinu dana. Kažu da su bili nezaposleni, ali uniformu više neće oblačiti. Plata im je bila šest i po milijardi. O Martićevim milicionarima govore „dečki su isti kao i mi u miliciji, donose nam novine“. Cetnike, kažu, nisu videli.

Potom razgovaramo sa Globučar Markom, iz mesta Ivica Gregurič. Za njega ovde sumnjaju da je počinio težak zločin, tj. da je ubio ženu i ćerku srpske nacionalnosti. O tome su neke beogradske novine već pisale.

— U zatvoru sam od prošle subote. Nisam počinio nikakav zločin. Moja žena je Hrvatica, zove se Nena, a ćerki je ime Martina. Imam i sina Mladena.

Na naše pitanje — zašto žena ne dođe da demantuje sve to — Globučar kaže da oni najverovatnije 1 ne znaju gde se on nalazi, da u njegovo selo ne dolaze novine. Uhapšen je, kaže kada je nosio mleko da proda.

Za Glabučara su nam još rekli da je psihički bolesnik (što se doduše iz kraćeg razgovora nije moglo

primetiti) i da će optužnica protiv njega najverovatnije biti preinačena — da je ubio ne svoju ženu, nego komšinicu i njenu ćerku srpske nacionalnosti, kako bi dokazao odanost vlastima i bio primljen u redarstvenike.

Pitamo jednog od zatvorskih čuvara da li je tačno da se ovde nalazi i jedan novinar iz HINE. On potvrdno klima glavom i odlazi da ga dovede.

Čovek dolazi i predstavlja se kao Tomislav Ceronja. Kaže da, ipak, nije novinar, već predstavnik, organizator i komercijalista „Globusa“ i tiska za Benkovac, Zadar i Šibenik. Prilikom hapšenja kod sebe je imao pušku „pumpericu“ i plinski pištolj.

— Ne, nisam novinar — kaže Ceronja — to je dezinformacija.

TRAŽE RAZMENU ZAROBLJENIKA: Milan

(Snimio: R. Jožević)

Ni on nije član HDZ-a, ali je prilikom hapšenja pružao otpor, pa je zaradio par podliva i modrica. Inače, pre nekoliko dana HINA je javila da je uhapšen njen dopisnik iz Benkovca Tomislav Ceronja.

Upravnik zatvora, potporučnik Jovan D. nam Je, na kraju, rekao da „robijaši“ imaju zaista fantastičan tretman.

— Imam informacije da oni sa našim zarobljenicima. postupaju mnogo gore. Da su dvojicu vezali za landrover i vukli, da ih šutira ko stigne, da su polomijeni...

Na pitanje imaju li posetu, upravnik kaže da je dvojici dolazila poseta. Međutim, on im je rekao da rade na razmeni, a ne na poseti. Jer, „otkud ja znam sa kojim zadacima dolazi poseta iz Gline“.

Gradiša KATIĆ

NEMA MIRA NA BANIJI

„at

јстама

Uni

Šanse da Srbi i Hrvati ovde žive zajedno su prokockane, ali ne našom krivicom — tvrde Srbi u Dvoru na Uni e Jednostavno sam natjeran da, umjesto Jugoslovena, budem samo Srbin, kako bi se održao — kaže čovek iz štaba za odbranu grada 0 U Dvoru su ostali samo oni koji mogu pomoći u — ratu

Dvor na Uni. — Iza nas je Bosanski Novi. Rano prepodne, a zvidan pritusnuo. Ispod mosta, preko još uvijek zelene rijeke Une, je međurepublička granica BiH i Hrvatske. S druge strane, na ulazu u Dvor na Uni — barikade. Po dvojica milicionera i civila, s obe strane puta, naoružani automatima, revolverima, noževima, zaustavljaju nas. Traže lične karte, pitaju kuda ćemo? Za pet—šest minuta sve formalnosti su obavljene.

Već na prvoj krivini na ulazu u grad, pored druma, parkiran tenk. Malo dalje još jedan, pa dva oklopna transportera. U centru varošice, uz „martićevce“, su i pripadanici JNA, milicije, teritorijalci. Civila nema. Lijep banijski gradić djeluje avetinjski prazno.

Ispred zgrade, u kojoj je smješten Glavni štab za odbranu Dvora na Uni, u garaži — poljska kuhinja. Civili peru manjerke, sprema se hrana, objeduje se u garaži. Jedan od najodgovornijih ljudi u štabu za odbranu primio nas je na 15 minuta (ostali smo više od 40). Iz razumljivih razloga zamolio je da mu ime ne pominjemo.

Ovo je SAO Krajina

— Naši protivnici su ustaše veli. — Oni hoće da nas, Srbe, unište. Pokušali su to krajem septembra prošle godine. Dočekali smo ih lovačkim puškama i — održali se. Hrvatsko stanovništvo je naoružano do zuba od HDZ-—82. A srpsko

se moralo samo brinuti za naoružanje. Prodavali su ljudi i poslednju kravu za pušku.

Na pitanje da li je istrošena i poslednja mogućnost suživota dva naroda, naš sagovornik odgovara odrečno. — Nema mira! Ne dozvoljavamo termin Hrvatska, ovo je SAO Krajina. A mogli su nas mrvicama „potkupiti“. Samo da su dozvolili na Petrovoj gori jedan repetitor, TV kanal i list na čirilici. Za pola,

dem samo Srbin, kako bi se održao — kaže.

U Dvoru na Uni su ostali samo ljudi koji u novom poslu mogu pomoći. U ratu. Trgovine koje rade su poluprazne. Niti jedan kolektiv ne radi već šesnaesti dan, od kako je proglašeno ratno stanje nakon formiranja policijske postaje u selu Kozibrod nadomak varoši. Nema plata, nema penzija. Izbjeglice su na bosanskoj strani, kod prijatelja, kumova, rođaka...

Nismo četnici

Nazivaju nas četnicima. To nismo, niti ćemo biti, niti ih ima iz drugih krajeva zemlje i Hrvatske ovdje. Lažu. Mi smo uhapsili plaćenike MUP —a Hrvatske čak iz zemalja Bliskog istoka, Šiptare, Rumune... Na ispitivanju su — kaže čovek iz Glavnog štaba za odbra-

nu Dvora na Uni.

ili vijek — mogli su nas tako i pokatoličiti. Nametnut nam je prljavi i podmukao rat. Šanse da Srbi i Hrvati žive zajedno su prokockane, ali ne od nas.

Supruga našeg sagovornika je Hrvatica iz Međumurja. Ima dvije ćerke, 17. i 18. godina.

— Priželjkivao sam Jugoslaviju, bio vatreni komunista, a onda se, poslije raspada Partije, u meni nešto prelomilo. Jednostavno sam natjeran da, umjesto Jugoslovena, bu-

Rat bolji od neizvjesnosti

— Sigurno je — veli naš sagovornik — da svi nećemo dočekati slobodu, ali će srpski narod opstati na svome. Zločinci koji su nasrnuli na nas — presudiće sami sebi. Oni su 4. jula ubili na svirep način našeg sugrađanina Stevu Grubješića. Živog su ga masakrirali.

— Rat je bolji, ubi nas ova neizvjesnost. Dežura se non—stop. Izgubio sam orijentaciju i za vrijeme i za prostor. Nervi su napregnuti. U pravom ratu se zna: ideš na bunker, padneš ili prođeš—-—-ističe naš sagovornik.

Obavještava nas da je upravo prekjuče osnovan ratni štab za Baniju, preko koga će ubuduće sve operacije i akcije biti vođene. To je jedinstvena komanda za odbranu cijele Banije. I proslavljena banijska divizija, u prošlom ratu, iznova će biti na novom zadatku, ni malo lakšem od prethodnog.

U Dvoru na Uni susrećemo na ulici Borislava Popovića. Došao je iz Bosanskog Novog.

— Zabrinut sam za sudbine ovih ljudi. MUP—ovci Hrvatske i speciJjalci ne pucaju samo u Srbe ovdje u Baniji. Ugrožena je i naša bosanskonovska opština. Čelnici nove hrvatske vlasti su napravili mnogo grešaka. Nisu ušli u dušu ovom pItomom i poštenom narodu. Kad—tad, to će im se osvetiti.

Pred prodavnicom prehrambenih proizvoda Marka Tomaševića je dvadesetak naoružanih ljudi, u različitim uniformama... Danima nema mlijeka u ovoj trgovini, nema ni drugih mliječnih prerađevina. Otežano je snabdijevanje. S druge strane, nema čime ni da se kupuje, jer plate i penzije, rekosmo već, niko ne prima.

Na izlazu iz grada odmah kod autobuske stanice, naišli smo na mitraljesko gnijezdo. Vreća pijeska

su grudobran, a cerada iznad štiti od kiše i sunca. Uz mitraljez, po svemu čini se nov, sjede devetanestogodišnjak i petnaestogodišnjak. Stariji momak je tek izašao iz JNA. Služio je: gardu. Zove se Boris Ljubišić. — To je moj sin — kaže Ljubo ljubišić, snažan četrdesetogodišnjak, do „rata“ direktor Ugostiteljsko trgovačkog preduzeća Dvora na Uni. Drugi sin, dvadesettrogodišnjak Dejan, je takođe na položaju. Ljubo je komandir čete.

— Srpski narod je ovdje platio visoku cijenu 1941. g. veli Ljubo. Nećemo dozvoliti ustašama da to iznenađenje prirede i drugi put. Sve do ovog neobjavljenog rata moје društvo su sačinjavali Hrvati i Muslimani. Evo, u svojoj jedinici imam i bosanskog Muslimana, a Hrvati su svim Srbima okrenuli leđa. Nikako ne razumijem bivšu braću Hrvate, kojih je osam odsto u našoj komuni, što su tražili od Vhrovništva da im obezbijedi policijske postaje, kad im niko od nas bolju zaštitu nikada ne može obezbijediti. Komandir čete kontroliše prilaze Dvoru sa rijeke Une. Puškomitraljez je orkenut ka Bosni.

— Juče predvečer smo imali vatreni okršaj. Na Otoku Riječnu adu — ukrcalo se u čamce 70 redarstvenika iz Kozibroda i zaposjeli je. Pucali su naši. Jedan Je Musliman uhapšen. Na ispitivanju je. On je iz BiH Ostali su se povukli. Oni su, ipak, zaposjeli teritoriju BiH, kako bi nam uz Unu došli iza leđa.

Milenko MARIĆ

ПР AC