Борба, 25. 09. 1991., стр. 24

94 SRRDA, 25. SEPTEMBAR 1991. GODINE

VU PRESS

Zaglavljeni u liftu

Mir u Bosni zavisi od dva nivoa: koliko će građani i narodni lideri sačuvati živce, a još više od globalnog raspleta državne krize, koji je suštinski van domašaja ovdaš-

njih lidera

Odšarafljena bomba kotrlja se Bosnom, a još više Hercegovinom. Izvjesne nade da će ona skrenuti u neki bezopasni jarak pružaju naredbe o primirju od nedjelje, koje su izdali Kadijević i Tuđman. No, ostaje pitanje koliko je mir potpuno u rukama gospodara rata? Sudbinu mira u ovom času ne drže isključivo generalštabi već ona može biti u rukama neke seoske straže u hercegovačkom vinogradu ili pijanih rezervista. Zato postoji hiljadu i jedan razlog da se iz doline Neretve povuku crnogorski rezervisti, čije je prisustvo na ovom nacionalnom izmiješanom terenu prijetnja miru. Tim prije ako su naredbe o apsolutnom prekidu vatre ozbiljne. Ako jesu, onda nema razloga za koncentraciju vojnih trupa.

Mir u Bosni zavisi od dva nivoa: koliko će građani i narodni lideri sačuvati živce, a još više od globalnog raspleta državne krize, koji je suštinski van domašaja ovdašnjih lidera.

Situacija u koju je srpsko-hrvatski rat doveo Bosnu podsjeća na putnike u pokvarenom

ОСЛОБОЂЕЊЕ

liftu. Sebi ne mogu pomoći ако ih iz te nezavidne situacije ne izvuku monteri spolja. Politički, središnja republika stjerana je u klanac različitih nacionalnih koncepcija i initeresa. Proporcionalno rasturanje Jugoslavije (a jačanje nacionalnih država) slabi BiH kao republiku i njenu efektivnu vlast.

Primjera je isuviše mnogo da bi se to dokazalo. Jedan od posljednjih je osiono ponašanje komandanta rezervista, koji odbija susret s predstavnicima BiH vlasti. To je ujedno slika i prilika BiH suverenosti. U dobrim knjigama je davno zapisano da je suveren onaj ko raspolaže lojalnošću stajaće vojske i milicije. S te strane susjedne republike su „ravnopravnije“ od Bosne.

Na globalnom planu, cjelovitoj i ravnopravnoj Bosni odmažu protagonisti jugoslovenske

drame. Tuđman neće nikakve Jugoslavije, pa ni savez suverenih republika (država), uzdajući se u to da je posljednja prilika da ostvari: san o nezavisnoj državi koja bi u ovom suludom ratu dobila međunarodno priznanje. Realizaciji ove državne ideje suprotstavlja se srpski nacionalni program o životu Srba u jednoj državi (federativna Jugoslavija) a na površinu izbijaju, kako ratni sukobi eskaliraju, i ekstremni stavovi o širenju nacionalne srpske države.

Nijedna varijanta ne odgovara Bosni i Hercegovini. Tim prije što Bosna kao republika

(država) ne može ratovati i što”

bi taj rat bio isključivo vjersko-nacionalni. Stabilna budućnost Bosne zavisi od političke i parlamentarne borbe i dijaloga, s jedne, te opstanka nekakve Jugoslavije kao demokratske zajednice, s druge strane. Zato, ispred one kotrljajuće bombe s početka teksta treba skloniti sve one koji bi je htjeli zgrabiti, kako sa sobom ne bi u ponor odnijeli i Bosnu i Hercegovinu.

Emir HABUL

„Postjugoslovenska“ karta Balkana

SFRJ, mrtva članica Svetske organizacije, preživeće još jedan samit OUN, ali je pitanje ko će je predstavljati pošto ona nema nijedan savezni organ koji funkcionira

Jučerašnji početak sednice Generalne skupštine ON Baci ujedinjenih nacija je za Sloveniju i Hrvatsku značajan pre svega zbog jednog razloga — već narednih dana će biti jasnije da će SFRJ, ova mrtva članica svetske organizacije, preživeti još jedan samit da ne bi neko posumnjao u međunarodno-pravni subjektivitet države, koje više nema. Ako će se to

ЗРЕО)

VEČER

desiti — što je veoma verovatno, s obzirom na stavove evropske dvanaestorice i s obzirom na to da juče Buš uopšte nije pomenuo jugoslovensku

SEhJ

Miodrag Veličković „Naša reč“

krizu — onda će morati slovenačka i hrvatska diplomatija agresivno postaviti uvaženom skupu država samo jedno logičko pitanje: koga u ovom trenutku aa kao legitimnog predstavnika međunarodne tvorevine nazvane Jugoslavija nakon što ona nema više nijednog saveznog огgana koji bi funkcionirao?

Da li je Stipe Mesić, koji bi u Nju-

jorku govorio u če „ iako mu njegovi „potčinjeni“” u saveznom O AN već poručuju da u nji-

ovo ime ne može govoriti. Da li je to Ante Marković, koji je nakon pet meseci priznao da su mu već u martu generali oduzeli vlast? Da li su to

enerali iz dedinjskog pučističkog

·kruga, iako zapadnim demokratama,

naravno neće pasti ni na kraj pameti da bi za govorničku binu u Ist Riveru pozvali generala odbrane SFRJ da govori u njeno ime. Međutim, ko god danas tvrdi da Jugoslavija još postoji, taj u suštini priznaje Jugoslaviju u kojoj vlada vojna hunta.

Ni Buš ni de Mikelis nemaju uticaja na činjenicu da Jugoslavija nestaje na samo de facto već i de iure, zbog toga vreme radi protiv tihih i glasnih prijatelja fedcrunoi Beograda i u korist „postjugoslovenske“” karte Balkana.

Milan PREDAN

Otvorene političke karte

Prva potika: Jugoslavija više ne postoji, za drugu: golom silom se ništa neće rješiti,

trebat će vremena

Sedmo po ređu primirje, nakon sedam dana najžešćeg ratovanja — slijedi li trajni mir radi dogovora o trajnom rješenju ili je оре; пјеб зато о ргедаћи 12među provokativnih prevara?

Podozrenje je razumljivo ne samo zbog taloga koji neprolazno ostaju nakon tolikih tjedana nadljudskog otpora i nadljudskih patnji od Slavonije do Jadrana, ne samo zbog predugih dana i noći na ratištima i u skloništima, ne samo zbog gnjeva kojeg će ispirati tek buduće ge-

Pjesnil

neracije. Više od toga, podozrenje proizlazi iz jednostavne činjenice: ništa još nije gotovo, Jer ništa Još nije rješeno“.

„Oružje je utihnulo, ali su političke karte još otvorene. Istina, tjedan neuspjelog armijskog naleta na Hrvatsku, naleta koji je bio izveden pod srbijanskim sti-

jegovima, praćen krahom federalnih foruma i osnažen рогоуо usputno zamišljenim rušenjem Bosne i Hercegovine, konačno nas suočava s barem jednom i konačnom istinom: Jugoslavija više ne postoji. Za drugu će pouku proteklog tjedna vjerojatno tek trebati vremena, jer premnoge tvrde glave nikako da shvate kako se na ovim stranama nikada ništa neće moći ni postići ni riješiti golom silom. I jedino na sjecištu tih dviju istina mopuće Je tražiti cjelovito, trajno i pravedno rješenje krize.

Nova faza raspleta

Jugoslavija je do sada razvijena kao jedna država i mnogo je tih uzajamnih veza između Crne Gore i ostalih republika. O mogućnosti samostalnog bivstvovanja Crne Gore razmišljamo tek u poslednje vrijeme — od kad je aktuelna mogućnost raspada Jugoslavije. Mi sve više zaokružujemo tu faktičku suverenost Crne Gore. Pri tome ne mislim na mahanje raznim deklaracijama o suverenosti da bismo nekoga ubjeđivali da mi možemo živjeti sami.

Crna Gora ima gotovo hiljadugodišnju državnu tradiciju. Ona je 27. priznata država u svijetu i njenu državnost niko ne može dovesti u pitanje. Ali, njena suverenost će biti cjelovita onda kada Crna Gora bude subjekat koji će moći sarađivati na ravnopravnim osnovama 52 r2aZvijenim evropskim državama. Koliko se problema otvara sa konfederalnim uređenjem Јиgoslavije, ili, pak, sa namjerom pojedinih republika iz sadašnjeg sastava Jugoslavije da se osamostale, vidimo ovih dana. U Jugoslaviji danas i nije moguće formirati nacionalne države zbog izmiješanosti raziličtih naroda na teritoriji pojedinih republika. Teška rješivost tih problema ide u prilig našoj tezi o

federalnom ustrojstvu Jugoslavi-·

je kao optimalnom modelu za sve njene narode. Pri tome nećemo tvrdokorno insistirati na svom stavu. Mislimo da se o zajedničkoj domovini moramo dogovarati i da nas isključivost neće dovesti ni do kakvog rješenja. Ma kako se zvala buduća zajednička država, smatram da bi

· morala imati tri zajedničke fun-

kcije. To je, odbrana zemlje, monetarna vlast i bar djelimično spoljna politika. Međutim, postoji jedno prethodno pitanje na koje treba naći odgovor: ko uop-

_ šte želi razgovarati o zajedničkoj

državi. Danas je definitivno jasno da pojedine republike iz sastava sadašnje Jugoslavije uopšte takav razgovor ne žele. Pa ipak, i u Jugoslaviji i izvan nje postoje snage koje bi pošto poto htjele očuvati Jugoslaviju u cjelini. Iako smo i sami bili zagovornici očuvanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije, mislim da je sada insistirati na tome kontraproduktivno. Rasplet jugoslovenske krize je već ušao u novu fazu. Sada treba brzo vidjeti ko hoće da živi u zajedničkoj državi, onda sjesti za pregovarački sto i utvrditi model te države. Sa onima koji to ne žele treba napraviti brakorazvodnu parnicu u Skupštini Jugoslavije. (Milo Đukanović u „Pobjedi“)

Savez država

U punom krvoločnom zamahu danas je u Jugoslaviji na delu hrvatski i, donekle, slovenački neonacizam. Snabdevanje naoružanjem i otvorenom političkom potporom onih istih „Evropljana” koji su izgubili rat, Nemaca i Austrijanaca, a koji bi da ponovo nekim novim himlerovskim (čitaj: genšerovskim) General-plan-istokom kroje Novi poredak (Neue ordnung) u Evropi. Brana Crnčević je to lepo objasnio: „Hoće da kupe izgubljenu pobedu“... |

Neopoglavnik je ustvrdio da je „i danas aktuelna razdjelnica između nekadašnjeg Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, odnosno između zapadnog i istočnog kršćanstva“. O tome se, za-

pravo, radi. Istočno hrišćanstvo mora jednom za svagda da se odeli od zapadnog, da ga zapadno ne bi i dalje ognjen i mačem, nožem i križem, iskorenjivalo ...

Kada JNA konačno zaštiti te sužene granice Jugoslavije sa ugroženim srpskim narodom u njima, tada, Jugoslavija može da stupi u savez država ponajpre sa Grčkom. 5

Sa Grčkom smo uvek bili saveznici. Oni čuvaju naša svetilišta i naša groblja. Sa Grčkom bismo u tom savezu automatski postali član Evropske zajednice. To bi bilo pravo i konačno rešenje za ovaj naš košmar. (Rađomir Smiljanić u „Večernjim novostima“). +

Ante beskućnik

... Politički, Marković može sada samo da žali zašto nije dao ostavku — kako je nameravao — odmah posle armijskog napuštanja Slovenije (on je bio protiv). Jer, ovo sada nije ostavka, ovo je „otpuštanje s posla,... Naime, baš kao i Predsedništvo, i savezna vlada „predstavlja anahronizam, telo koje je evolucijom izgubilo sopstveni smisao i svrhu postojanja. Svi su poslovi prešli na novoustoličene države, čak je i Evropi postalo jasno da se jugoslovenski konflikt, ako je to uopšte moguće, mora rešavati u direktnom kontaktu sa liderima „zaraćenih“ strana, pri čemu je funkcija premijera, posve izgubila upotrebnu vrednost: ~

Jednostavno rečeno, nije normalno da vlada nadživi sopstvenu zemlju. Sad je ostalo da se vidi zašto je baš ove nedelje on zatražio demisioniranje Kadijevića. Najpre, baš nekoliko dana pre te odluke bio je na razgovorima sa Tuđmanom i u nekoj političkoj analizi (danas je sve moguće) možda je trgovao sa

jednim generalom. za mir. sa

drugim bivšim generalom? Kažem, možda. Možda je, videvši na licu mesta atmosferu u Hrvatskoj i efekat armijskog udara, prelomio sebe na ovaj način na koji su to već učinili Slovenci iz njegove vlade, ili neki generali i admirali koji su od Kadijevića prebegli Tuđmanu. Ili je (a u to bih voleo da poverujem) sasvim nesvestan da je njegov greh u tome što je živeo duže od Jugoslavije i dalje brine o tragediji zemlje.

Ne verujem da je Marković fizički ugrožen u Beogradu, pogotovo ne od Kadijevića — bez ob-

zira na to što je general vrlo ljut:

— ali da se malo bavimo amaterskom filozofijom, svako je od nas poslednjih meseci izabrao gde će da živi ubuduće.

Ne kažem kako je sada to nemoguće — ljudi se u ovakvim vremenima lome kao zrno šibice, ali, po svemu sudeći, Marković — tvrdoglav, narcisoidan, uporan, ali, mora se biti pošten, zaista negde „između” u svojoj

politici — je izabrao „kuću“ koje

više nema. (Aleksandar Tijanić

ма „Овођодепји“) ·

| | | 3 .