Борба, 10. 10. 1991., стр. 18
18 ČETVRTAK, 10. OKTOBAR 1991. GODINE
SVET KNJIGE
iz majstorske radionice
Tijana Mandić Dejan Mandić
Telesna sudbina
Studija „Telesna sudbina“ autora prof. dr Tijane Mandić i dr Dejana Mandića, u Beogradu (ovih dana izlazi iz štampe, ima za predmet objašnjenje na koji način su prirodno naučne spoznaje uticale na formiranje mind-body pogleda na svet i čoveka i šta on Znači u teoriji i praksi psihoterapije. Nakon prikazivanja Rajhovih pedagoških pogleda na svet, psihologiju i psihoterapiju kao i onoga što se događalo posle Rajha, autori su izložili zanimljivu komparativnu tabelu koja na jednostavan i vrlo pregledan način objašnjava dokle su uopšte stigle ljudske spoznaje o karakteru i ličnosti. Uz isticanja razlika u načinu i važnosti koje su pojedine škole i autori pripisivali određenim karakterima dat je i detaljan opis blokiranih. doživljaja koji utiču na razvijanje pojedinih karakternih struktura kao što su: besmisao-smisao, čežnja-radost, strah-poverenje, stid-samostalnost, krivica-sloboda, razočarenje-ponos, bol-zadovoljstvo, bes-ljubav, anksioznost-povezanost, nemoć-moć i bilo koji autentično-situaciono, funkcionalno blokirani doživljaj. Oni su detaljno povezani sa tipom skripta, drajvera i mogućim psihopatološkim adaptacijama. Knjiga „Telesna sudbina“ donosi i neke ideje o vrsti ljudi koji bi mogli ili trebalo da se bave ovakvom vrstom psihoterapije. U drugom delu knjige autori se bave problemom psihoseksualnog identiteta muškarca i žene. Osnovna poglavlja su veoma kreativno i duhovito ilustrovana crtežima Slobodana Milutinovića.
taro naučno doba je bilo određeno aris-
totelovsko-njutnovskim, darvinovsko-
-kartezijanskim pbgledom na svet. Skoro apsolutno poverenje u nauku i slepo verovanje naučnim metodama stvorili su mahanicističko-matematičku sliku sveta i čoveka zasnovanu na apsolutnom određenju vremena, prostora, materije i odnosa u trodimenzionalnom koordinatnom sistemu u kome je dominiralo linearno kauzalno determinističko mišljenje. Racionalizam i pozitivizam su bili legitimni ciljevi svake discipline koja želi da se nazove pravom naukom, a crno-bela (ili-ili) logika njeno osnovno oruđe.
Razvoj molekularne biologije, kvantne fizike i teorije sistema su međutim, u mnogome uzdrmali, ovako viđenje sveta i čoveka. Bolemanova verovatnoća, Hajzenbergova neodređenost i nesigurnost u naše naučne metode, Borov zakon komplementarnosti, Bomova ideja holograma i holopokreta, pomogli su nam da stvorimo četvorodimenzionalne relativističke referentne mape sa kojima istražujemo svet i ljude. Uz Korzbiskovu opomenu da. mapa nije isto što i teritorija, filozofija novog, naučnog doba je heraklitovsko-ajnštajnovsko-vinerovsko-Fon Glaserfeldovska. Po modernom konstruktivizmu slika sveta je evoluciona, dinamička, holistička i zasnovana je na relativnom pojmu: vremena, prostora, materije (talas-čestica), odnosa i pokreta (koji se danas posmatraju korelativno, pulsaciono, cirkularno, spiralno deterministički). Holografska
metafora vidi kosmos kao neprekidnu igru, tj. -
preplitanje različitih ritmova od kojih je jedan i čovek. Metafora o neprimetnoj kosmičkoj igri više podseća na mitološkog boga Šivu, kosmičkog igrača, te se paradoksalno događa da su danas nuklearni fizičari (F. Kapra) bliži Tao filozofiji nego kao nekada Džonu Loku i Dejvidu Hjumu. Sistemsko viđenje sveta ima za psihoterapiju dve važne devize. Prvu, da je sistemsko mišljenje procesualno i drugu misli globalno, a delaj lokalno. Zanimljivo je da i druge nauke osim nauka o čoveku postuliraju pojam kosmičke „mentacije“, metafunkcije kosmičkog geštalta koja se ne može svesti na pojedine specifične funkcije samog sistema. Čovek se posmatra kao jedna od figura na pozadini te složene celine, organizovane na više nivoa. Svet je viđen kao dinamsko tkanje u kom postoji stratifikovani poredak među — povezanih, međuzavisnih, međukonzistentnih subsistema u stalnom pokretu, pulsaciji, kojom se objedinjuju različiti specifični elementarni ritmovi.
Teorijski model kojim se koristimo je Beogradski integrativni model (BIM). Autori su Tijana Mandić, Gordana Lebi i Dejan Mandić. BIM je nastao u Jugoslaviji tokom poslednjih deset godina, usvajanjem pojedinih aspekata transakcionalne analize, psihoanalize, 'sistemskih i na telo orijentisanih modela ličnosti. Kao izvestan komunikacijski model pretrpeo je snažne uticaje teorije sistema i kibernetike. Ali, razlikuje se od mnogih komunikacijskih modela po tome što ne svodi psihičko na interpersonalno. Na njega su, kao na dubinski model, uticali psihoanaliza i njeni” različiti sledbenici, naročito u domenima nesvesne dinamike i razvojnih problema. S dru-
ge strane, dospeo je pod uticaje mnogobrojnih ~ -
na telo orijentisanih modela ličnosti, pre svega kao integrativni pristup psihi, koji ne zanemaruje telo, već pojmovno i tehnički osposobljaVa psihoterapeuta za celovit i skladan pristup. Ma kako ova kombinacija izgledala na prvi pogled čudno suprotna i nespojiva, nama je omogućila relativno jasan kognitivni i integrativni referentni okvir koji se pokazao korisnim u praksi. | Teorijski referentni nivo psihoterapeuta je sistem međusobno višestruko i višeslojno po-
vezanih osnovnih vrednosnih premisa, Које _
definišu polazne teorijske pojmove i pomažu psihoterapeutu da prikupi, uredi, obradi i protumači potrebne informacije o pacijentu. Na osnovu njih, on se opredeljuje za optimalnu psihoterapijsku strategiju. Osnovni pojmovi kojima se koristimo su: skript, referentni
okvir i bazična struktura ličnosti. Pojam skripta je po TA najkrupniji nivo analize ličnosti, njenih ponašanja i njene sudbine. To je u isto vreme, strukturalni i dinamski pojam, te holistički pojam koji u sebi objedinjuje strukturalne, dinamske i razvojne aspekte ličnosti. Skript objašnjava nastajanje specifičnog referentnog okvira, strukturalno uređenjenog sistema, osnovne psihopatološke adaptacije ličnosti, kao i pravac i cilj njenog razvoja, prema tome i delova njene sudbine. Е . Individualni referentni okvir pacijenta je mnogostruko i višeslojno povezan sistem 05-
_ novnih premisa ličnosti, koje mu omogućava-
ju da selektivno percepira, uređuje i obrađuje životna iskustva na osnovu kojih stvara svoje osnovne adaptacije i konstrukte. Na potki bazičnih razvojnih adaptacija i konstrukata stvara se nečija struktura ličnosti. Tako, osobu možemo posmatrati vertikalno, kroz njenu bazičnu strukturu ličnosti i horizontalno, kroz njenu sudbinu tokom vremena. Adaptacije i konstrukcije nastale na osnovu kvaliteta i stila razvojnih rešenja postaju osnovni autodeterministički faktori razvoja ličnosti.
Tako je na BIM referentni okvir sem me-
hanicističke medicinske, epistemiologije, komunikacijsko-kibernetske ı kostruktivističke, u novije vreme delovala i integrativna epistemiologija (mind boy aproach). Na BIM su najsnažnije uticali Rajh, Loven i Keli, Pojedine specifične uticaje u izgradnji body skript modela dali su: Ljiljana Klisić Đorđević, Džoe Kasijus, Turkad i Lenhart, Boadela i Kurc.
Osnovni teorijski pojmovi mind body pristupa kojima se koristimo u našoj knjizi su: telo, bioenergija, emocije, telesni skript i karakter. ·
U mind body pristupu telo je energetska osnova ličnosti. Ličnost predstavlja složen sis-
tem kroz koji struji energija i čiji protok može ·
biti slobodan. Osnovna zakonitost te prirodne celine je, ritmično i talasasto kretanje u skladu sa širim kosmičkim sistemima. Protok energije može biti delimično ili trajno sputan, što dovodi do narušavanja celovitosti i sklada,
_ do rascepa i raskida sa svojim telom i pravim
ja. Sam pojam nije uvek i do kraja jasno definisan, ali veoma je upotrebljiv i u psihologiji i u drugim naukama. Bioenergija je naziv kojim je Rajh označio energiju u Organizmu. 'Kasnije je proširio pojam bioenergije (organske, organizmičke energije) na kosmičku
. energiju, jer je uočio njeno prisustvo i u at-
mosferi i neživoj tvari. Kelijev pojam Radixa podrazumeva i bioenergiju i energiju duha.
Emocija je integrativni pojam koji, s jedne strane, povezuje psihu sa fiziološkom bazom (sa biologijom), a s druge, to je psihološki pojam (mentalni sadržaj). S treće, ekspresivne strane, povezuje psihu sa spoljnim (socijalnim) svetom. Tako se emocije mogu posmatrati kao fizički izraz i komentar, jer su i njihova dinamika i dinamika mišićnog sistema u neposrednoj vezi; kao mentalni izraz, emocije su vrsta odnosa sa samim sobom; i na kraju, kao komunikacijski izraz, emocije su vrsta komunikacija sa spoljašnjim, naročito interpersonalnim svetom. _
Po nama body skript (telesni pokret, telesno postojanje) je integrativna makro jedinica posmatranja ličnosti u koordinatnom sistemu, u kome vertikalnu dimenziju predstavlja njena struktura, a horizontalnu dimenziju predstavlja skript ili nečija sudbina u vremenu.
| g Čudić je u drugom izdanju Ljudskih slabosti, koje upravo čitamo, dopisao epilog, iliti pogovor
o tome kako je pisac finansirao uništavanje svoje knjige. Ne, zaboga, svojevoljno, već što mu je to naložio sud. Džabe i uzalud što su po objavljivanju Ljudskih slabosti, 1978. godine, protiv zabrane ustali Oskar Davičo i, recimo, Predrag Matvejević, a sud je odbacio veštake Danila Kiša i Nikolu Miloševića. Knjiga je isečena, bukvalno u rezance, o trošku autora i izdavača Slobodana Mašića. -
udićev junak Vaskrsije, iz maločas pomenute uništene knjige, i nije vidOVnjak. Pre bi se reklo da dolazi u duhovni stalež popravljača sveta koji ume što drugi ne umeju. Vaskrsne tamo gde ga ne očekujete i održi vakelu. !I ništa mu nije sveto sa čim se ne može sprdati. Iz prostog razloga što smo živeli u vremenima kad su nam podmetani surogati kao prava vrednost, patvoreni ideali i nabeđeni uzori. Sve to nije štimalo i Čudićev junak, Ja — ispovesti, i ne želi da se poistoveti sa stvarima koje mu se nude zdraVO Za gOtOVO.
Ako je u zbirci Opšta bolnica Čudić želeo da svet prikaže kao bolesničku pižamu, u ovom romanu je izvrgnuto ruglu i sumnji, pa čak i postojanje istog (nosećeg) junaka Vaskrsija Mudića. Od početka sebe dovodi u sumnju i nudi nam i svoju smrt u raznim verzijama, za opšte
satira
Neuhvatljivi Vaskrsije
Predrag Čudić: „Ljudske slabosti“,
dobro. To je sve u cilju onog što naziva „džepna revolucija“. Ista zahteva da sec revolucionišu sahrane jer ona i koče naš odlazak u (a gde bi drugde?) — komunizam. Biće da se ı tužilac, svojevremeno, цресао па ресаки пеићуауор Vaskrsija koji je spreman da se zalije benzinom, ne bi li potom pribavio, sav u vatri, više potpisa. On, a to će reći glavni junak, predlaže da ga sahrane u obliku petokrake, i za potrebe istog simbola udove i glavu podese, skrate ili produže. Crni humor i tzv. kanibalski smeh, koji je ovekovečio Džonatan Ssvift (vidi Skroman predlog da irska deca ne budu na teretu roditeljima), u Čudićevom pričanju, ili Vaskrsijevoj verziji, Je najbolji odgovor na bedastoće od kojih je sateran čovek u mišju ili ljudsku rupu.
„Prosveta“, Beograd, 1991.
Možda je zato i u bliskoj vezi samoubistvo jednog radnika i „genijalna teorija rupe“ koja je jedini spas za svet koji je tisnut na rub života, dok se na sve strane piče fraze. Samoubistvo je citat iz života, ali je Vaskrsijeva replika upravo zaoštravanje ivica, otkrivanje tog ponora. I sad paradoks: odjek smeha nad tim ponorom smeta, a postojanje rupčage ne sme-
ta. I pošto Čudić ispisuje neku vrstu ne- ·
gativne utopije, sve izvrće da bi stvari postavio na svoje mesto, to njegov junak, nesuđeni lovac na muve i podstanar, Vaskrsije predlaže da pratimo čitulje i odmah popunjavamo rupe koje nastaju "odlaskom čoveka sa ovog sveta. Samoubica Radovan, kome se on obraća, a i sva prepiska koju vodi naš junak, govore o njegovoj projekciji sveta. Nepristajanju damu začcpe usta, iako će sam Vaskrsije
T reći: „Kad god zinem, ja pljunem sebi u usta”. Nije li u toj teoriji rupe i pakleni plan da se spasi ono što nema spasa. Otud će Čudić i prošvercovati poentu da se samoubice pokaju tek kad saznaju da su pali za tričariju, da im je promaklo glavno. |
Čudićeva knjiga se može dovoditi u bližu ili dalju vezu sa filmom Plastični Isus Lazara Stojanovića. Oba su dela iznedrena iz lave šezdeset osme, zabrane
su izazvale prigušene skandale i vreme
im je dalo za pravo. „Hrista su ubijali iz umetničkih razloga“, uverava nas glavni junak ljudskih slabosti. Satirični dar Predraga Čudića našao je svoje mesto i iskaznicu u Opštoj bolnici, ali i u duhovitom priručniku Život bez muke (1987)
_ gde se ismeva novogovor i patvorenje
stvarnosti koja bi da preklopi i pojede čoveka.
Beleške jednog smetenjaka, kako je u podnaslovu prvog izdanja Ljudskih slabosti stajalo, nisu vremenom izgubile na sjaju. Naprotiv. Spremnost da se u „kasapnici ideala“ humor tera do mrtvačke daske ne bi trebalo da plaši one koji bi da ukucavaju u glavu eksere poslušnosti. Čudičćeva knjiga pokazuje da je strah tanka rabota koja ne može da izađe na kraj sa paklenom mašinom smeha. I zar smo mogli verovati da će pištolj plašljivac utepati Vaskrsija, glavnog junaka Ljudskih slabosti?
Slavko LEBEDINSKI
\ O RANO аде
А