Борба, 10. 10. 1991., стр. 23

aa Ma

GOVAČKOG UDRUŽENJA PISACA

Intelektualci još ne vjeruju da se događa najstrašniji rat na našoj očevini. Oni još ne reagiraju

organizirano. Pobjegli su u kuću i spustili roletne, dok se na ovim prostorima ponovo ubija čovjek i povijest — kaže naš sagovornik iz Sarajeva.

Nakon višemesečnog odlaganja godišnje Skupštine Udruženje književnika Bosne i Hercegovine i izbora novog predsednika sednica je konačno održana pre nekoliko dana. Na funkciju predsednika bosansko hercegovačkih književnika izabran je Jakov Jurišić (dosadašnjem predsedniku Abdulahu Sidranu mandat je inače, istekao još proletos, nakon čega je Sidran podneo ostavku, da bi na kraju ipak pristao da obavlja funkciju do „nekih boljih vremena“, tj. do izbora novog predsednika). Novoizabranog predsednika „Borbinog“ sagovornika upitali smo najpre kako vidi sadašnje stanje u zemlji: — Najprije su se pod teretom nacionalizma povili a potom porušili kulturni mostovi; zatim su blokirani ekonomski tokovi i najzad, buk-

valno su porušeni betonski mostovi ·

između republika — Veli Jurišić. Zalajao je pas s jedne, na njegov lavež javio se pas s druge obale, i nastao je opći lavež. Eksplozija laveža. Prijeti prsnuće. To nije radio-drama. Nisu to zvučni efekti. Nije to san. Ponovo se na ovim prostorima ubija povijest, ponovo gine čovjek. Ponovo primitivizam caruje, a um klade valja. Ipak, nadam se, svi ćemo uskoro polagati popravni ispit iz bratstva, iz prijateljstva. Puni stida, oborenih očiju pri slučajnom ili dogovorenom susretu, nećemo čuti poznatu pitalicu: kako si nego prijekor: zar nam je ovo trebalo? Da gospodo, zar nam je ovo odista trebalo. 0 Kako gledate na angažman intelektualaca u ovom vremenu bezumlja?

— Intelektualci još ne vjeruju da se događa najstrašniji rat na našoj očevini. Oni još ne reagiraju organizirano. Pokoji glas čovjeka izgubi se

KULTURA

UGROŽENA DUŠA NARODA: Jakov Jurišić

u lavežu krvoločnih zvijeri 23 milijuna stanovnika dopuštaju da ih terorizira stotinjak hiljada ekstremista, da im uništava porodice, sveti-

nje, imanja, prijateljstva, poznan-

stva; da nam ugrožava ljubav. Intelektualac je pobjegao u kuću.

Zabravio vrata, spustio roletne, dok se lavež miješa sa pucnjavom, detonacijom smrtnim vriskom i kricima i rušenjima.

I mada su se mnogi intelektualci ukopali u nacionalne rovove i zatarabili u nacionalne torove, dolazi

ČETVRTAK, 10. OKTOBAR 1991. GODINE 23

SA JAKOVOM JURIŠIĆEM, NOVOIZABRANIM PREDSEDNIKOM BOSANSKO-HERCE-

vrijeme, a to je pitanje dana, kada će izaći iz rovova, kada će iskočiti iz torova i poći jedni drugima u susret, jer umnim ljudima je jasno da stvaralaštvo, nauka i kultura ne poznaju granice; oni su trajna vrijednost čovječanstva. To najbolje dokazuju umjetnička djela koja su nadživjela i autora i pojedine narode, postajući kulturnom baštinom čovječanstva.

e Gde vidite rešenje sadašnje krize, i koje je mesto kulture kao zajedničkog medijuma u kojem se prožimaju različitosti u ovom trcnutku? 5

— Narasla kritizerska 1 ћизкасka svijest postisnula je samokritiku. Traženje krivca gurnulo je u drugi plan kreativca, bez koga nema izlaza iz krize. Umjesto sveopće politizacije: naroda, bilja, zvijeri i zvijezda potrebno je razvijati kult rada i stvaralaštva. U tom smislu nužno je mijenjati i odnos prema stvaralačkoj inteligenciji. Jer, znano je, da je kultura kvalitet života i preduvjet svakog društvenog preobražaja. Kultura je ključ kojim se otvaraju sve brave, sva vrata svijeta. Uistinu je bolje da nam se umjetnici bave dušom čovjeka, dušom naroda.

0 Kakvi su planovi za budući rad UK BiH?

Mislim da je u ovom trenutku ključno shvatiti da promjene u društvu nalažu i strukovnu promjenu modela Udruženja književnika. Prredsjednik i Predsedništvo odigrat će značajnu ulogu ukoliko pronađu najpogodniji oblik udruživanja i okupljanja književnih stvaralaca. Čini mi se da je dobro organizovani strukovni sindikat, koji bi sačinjavali književnici bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost najbolji način za realizaciju takve ideje.

S. KOSTIĆ

NEKOLIKO MAKEDONSKIH IZDAVAČA NAJAVILO PODUHVAT DECENIJE

Made in Melburn (i Hongkong)!

Skoplje. — Božin Pavlovski, poznati makedonski pisac ı direktor „Misle“, promovisao je ovih dana u Ohridu plan štampanja 200 svetskih autora u 360 tomova na makedonskom jeziku, do 1995. godine. U ostvarenju ovog zamašnog izdavačakog, poduhvata učestvovaće Još četiri makedonska izdavača („Kultura“, „Naša knjiga“, „Detska radost“ i „Makedonska knjiga“).

Ove godine „Misla“ je štampala blizu 60 makedonskih, jugoslovenskih i svetskih autora: nove knjige Aca Filipa, Velka Nedelkovskog, Kim Mehmeta, Blaža Minevskog, Hrista Georgievskog, Hrista Petrevskog, Olje Arbuljevske, Sandeta Stojčevskog, Vidoja Podgorca, i drugih.

Zanimljivo je da je „Misla“ ovogodišnju produkciju štampala u dalekom Melburnu, gde su štamparski troškovi tri puta niži nego u Makedoniji, dok neke knjige iz ovogodišnjeg programa, iz istih razloga, štampa čak i Hongkongu.

D.N.

Kišova bista na Cetinju

U subotičkoj livnici „Antal“, Mihaila Antala, upravo se lije i bista književnika Danila Kiša, rad akademskog vajara Pavla Pejovića, inače profesora Fakulteta likovnih umjetnosti iz Cetinja. Bista je visine 80 santimetara, a biće postavljena 20. oktobra na Cetinju u okviru manifestacije posvećene Danilu Kišu.

Po rečima livničara Antala, pre nekoliko dana izrađen je negativ biste Danila Kiša a ovih dana pristupiće se livenju u bronzi. Nakon toga preostaje završna obrada, patiniranje i VOSkiranje, a finaliziranje će se obaviti na Cetinju.

IN MEMORIAM:MILAN MILIŠIĆ

Gospar u Zgradu

Koga nema — bez njega se može

i suzdržanost — čije je veća? Prah se odsustva njegovog taloži u tih stalaktit il u stećak. - M. Milišić Sećam se jedne naše šetnje ulicom koja se, ako se ne varam, zove Gornji Kono. Gospar, kako ga je Danilo Kiš oslovljavao, ulazio je u tuđe vrtove kao da prolazi kroz svoju kapiju i poput nekakvog Suludog turističkog vodiča objašnjavao mi zapise, godine, porodične grbove uklesane u dubrovačkom kamenu. Temeljan u svojoj ljubavi, on je o tome znao sve, nije bilo volta koji je voleo a da ga kao živog stvora nije dodirnuo uspostavljajući tako onu čulnu vezu kojoj je do kraja verovao. U tim dub·rovačkim vrtovima samo me je пјеgova nečuvena opuštenost, ili bolje rečeno beskrajno verovanje u stvari, spašavala da se u potpunosti ne osećam uljezom, stranim telom, što sam u suštini i bio. Međutim, on nije obraćao u tim trenucima pažnju ljudima, domaćinima vila u čije smo vrtove zalazili, oni su ga valjda dobro znali kao neku retku pticu koja povremeno sleće u njihove vrtove ne hraneći se ničim osim pogledom i dodirom. Tako me je moj drug, Milan Milišić kroz svoju knjigu pesama „Zgrad“ proveo bez mnogo praznih reči ali sa beskrajno mnogo argumenata, argumenata koji su se mogli videti u svoj svojoj lepoti tog ranog proleća ne znam koje godine. Proveo me je kroz svoju knjigu ne pominjući je ni jednom rečju, knjigu koja će ostati u našoj poeziji kao najlepši lirski spomenik Dubrovniku.„Kada sam ga

Milan Milišić rođen je u Dubrovniku 1941. godine. Ušao je u svet poezije antologijskim stihovima pod naslovom „Volele su me dve sestre, skupa“, što je i naziv njegove prve knjige. U Milišićev pesnički opus ulaze knjige stihova: „Koga nema“ (1972), „Živjela naša udovica“, „Zgrad“, „Having a Good Time“, „Mačka na smeću“, i pesme za decu „Tumaralo“. Milišić je prevodio sa engleskog, a najznačajniji mu je prevod „Hobita“ J.R.R. Tolkina, koji se pojavio u nekoliko izdanja.

Poslednjih godina Milišić je, pored poezije, objavljivao blistave književne putopise.

kasnije pitao šta zapravo tačno znači reč zgrad objašnjavao mi je da reč ima više značenja, jedno od njih je napušten, urušen grad. Po ko zna koji put se sa užasom, pitamo moraju li pesnike tako surovo bukvalno stići njihove reči i vizije?

Predrag ČUDIĆ

GOSTOVANJE VLADIMIRA JOVANOVIĆA I ZORANA SMILJANIĆA, U MOSKVI

I BEOGRAĐU

ovratak Vizantiji

eee

e Njihovo slikarstvo, prema oceni sovjetskog akademika Viktora Bičkova, je izvan ikonografskih dogmi ali sa duhom ranog hrišćanstva

Nekadašnji „anfan teribl“ beogradske likovne scene, prvi naš hiper-realist, Vladimir Jovanović-Vlaja, nakon višegodišnjeg odsustvovanja (živi već godinama u Holandiji) ponovo je delom — među nama. Tačnije, on i Zoran Smiljanić, sa znatno je kraćom i manje burnom „umetničkom biografijom“ kojeg je u poslednjih godinu dana „na površinu“ izbacilo „mahnito izlaganje“ grupe „Magnet“ — izlažu zajedno. I to, u automehaničarskoj radionici Dragiše Krunića (ul. Gospodara Vučića) — tom kulturnom mestu gde je izlagao Milić od Mačve kad mu oficijalne galerije metropole nisu otvarale vrata, gde su se ogledale mnoge likovne teze i postavke

pre nego što su stekle „pravo

građanstva“...

Otkrivajući Orošakova nedavno (sada jednog od hit slikara Nmačke) u Salonu Muzeja savremene umetnosti, otrkivali smo elitni avangardni trend povratka hrišćanstvu, Vizantiji. U takvo „vraćanje izvorima“ —

mogli bi sažeti rad Jovanovića i .

Smiljanića.

Jovanović će tražiti svoj put pročišćavanjem materijala koje 'je, kako sam kaže „paralelno duhovnom pročišćavanju“. Ne upotrebljava sintetičke boje već ih sam pravi (starinskim po-

stupkom) sitneći u prah minerale, poludrago kamenje, vezujući ga smoloma, eteričnim uljima... Iza vizuelnog „krije se“ simbolično značenje boje i materije i „terapeutsko“, jer minerali i poludrago kamenje imaju i lekovita svojstva.

Zoran Smiljanić, zadržavajući se u „hrišćanstvu od 8. veka“ is-

.tražuje vizuelno kroz ornament

i vizantijski, odnosno ranohrišćanski kolorit. Ali, tu „kolorističku dogmu“ ne nanosi na platno po vertikali, plošno nego u slojevima — u dubinu (odnosno od potke ka površini).

Dva umetnika tek što su se vratila iz Moskve. Tamo su ih,

55 SSS a OBRAĆANJE IZVORIMA: Vladimir Jovanović i Zoran Smiljanić

kako kažu, „pročitali“, i shvatili. Postali su počasni članovi nezavisnog: Moskovskog udruženja. likovnih umetnika. Izlagali su u Centralnom domu hudožnikov SSSR što bi, po reputaciji, uporedimo li radi obljašnjenja odgovaralo pariskom Boburu. Ono što njihovom delu daje posebnu važnost i što im imponuje, to je svedočenje akademika Viktora Bičkova (profesora vizantijske estetike na Lomonosor univerzitetu). On im je i otvorio izložbu. Ali, Bičkov nalazi da su njihove slike van ikonografske dogme a sa duhovnim kapacitetom ranog hrišćanstva. Savo POPOVIĆ