Борба, 09. 11. 1991., стр. 19

ари

1030BBR

|

n, „nacional-socijalističkoj“ ideologiji. Postosije i strani dobrovoljci, mišićavi mladići s nRwratničkim frizurama koji hvalisavo pričaju naxkako pripadaju evropskim krajnje desnim sapartijama. Među njima ima i Francuza (to sije nedavno posvedočio i „Le mond“). 19Predsednik Hrvatske, Franjo Tuđman je ishistoričar i sigurno je čitao „Majn kampt“. :GDa li su je čitali predsednici bivših sovjetlsskih „republika“ — ja ne znam, međutim, ojto i nije važno. Tamo gde se Nacija, Krv, :slJezik i Država slivaju u jedno, neizbežno ssse rađa Monstrum opasan po okolne паosrode a i po narod koji ga je rodio. Takav

'mmonstrum se može stvoriti svesno, može

Ssse začeti u izvesnom smislu „slučajno“. veSvojevremeno, u Nemačkoj, Adolf Hitler 5jje stvorio razjarenog monstruma namerno ı i na naučnoj osnovi. Svojim hipertrofiraiiinim ultra-nacionalizmom Nemačka je od 911033-1945. godine dala primer do kojih луКгајпје zlikovačkih granica može doći na»iecionalistički režim. Razume se, nacionalizimmi u „republikama“ s nekoliko miliorm S*stanovnika ne mogu biti tako opasni kao Brmacionalizmi velikih naroda. Ukrajinski snmnacionalizam će, po svemu sudeći, probuiibditi i ozlojediti silni ruski nacionalizam, u ukljućite“ ga.

Postavlja se pitanje: šta adaptacija na»icionalizama realno daje bivšim sovjetskim smnarodima? Jer, objektivno, ne radi se O Osialobađanju od kolonizacije koju je izvršio "Hdrugi narod. Pa, pre nacionalnog vođe s:Gamsahurdije prvi čovek Gruzije bio je "У беџагападхе a ne neki tamo Ivanovi. Šta mim daje? Daje im emocije. Osećanja su vidljiva u kolovođama ljudi u narodnim inošnjama na litvanskim i jermenskim ?rgovima. Zajednička histerija oko mrtvačkih sanduka. Zajednička osećanja na mainifestacijama. Mnoštvo emocija u hiljadasma novinskih tekstova, u parolama, u odlukama parlamenata. A pored emocija? sMNa današnji dan kod „oslobođenih“ nacija jimije na dobitku ni nacionalna kultura ni macionalno blagostanje. Naprotiv, i jedno i rugo su dramatično smanjeni i pogoršani i kvalitetu. Perestrojka i nezavisnost razoTile su ekonomije kavkaskih „republika“. "Ekonomije baltičkih su u nešto boljem stamju. Međutim, raste stravični pokazatelj megativnih dostignuća nacionalizama, naiзле: Бгој leševa ı izbeglica.

Možda narodi koji su potpali pod slwlast nacionalističkih režima očekuju svetili ekonomsku budućnost, neviđeni prosvat? Ne. Sve prognoze, i stranih i nacionalnih stručnjaka, ne obećavaju ništa doOro. Euforija hvalisave ubeđenosti u laku obedu, kada je pretila opasnost od preska na kapitalizam za 500 dana, zameimjena je pesimističkim predviđanjima dis-

ва nastanak nacionalizma potrebsha su dva elementa: ideološki va'jluum i postojanje buržoazije. Ali, 'влагосне Биг2оагђе: пеггеје, т!а„где, зјабо гагмјепе, одгапсепе а! папегаспе klase. Ratoborne, 05“etničke klase koja je u pređaš-

ujem režimu bila politički ugnjete-

nrance od 30-40 godina. Ekonomisti-sanjari 'naštaju o povratku na nivo blagostanja iz 36985. godine.

Međutim, u svakoj republici postoji "rupa stanovništva koja neosporno ima oristi od nacionalizma. To je buržoaska Паза, пјеп пајепегег стиј! део . Масјопајпе "iuržoazije, koje su za vreme sovjetske 2BUlasti bile ugušene, svrgavanjem birokrata -= profesionalaca otimaju političku vlast. jihovo življenje se iz temelja promenilo. njivo tavorenje zamenjuje aktivan život. :bivši profesori, muzičari, plejboji, šahisti, \ilmadžije, novinari, pisci — preko noći спозтаји politički radnici. (Amateri su uvek Jpasni... Ali, o tome ćemo kasnije.) Orgazatori gozbenih sedeljki, trgovci pomondžama, umetnici filharmonije i berberi ostaju nacionalni gardisti i šetkaju se u aki uniformama. Njima se mogu dodati i "lacionalne inteligencije u punom sastavu, toje su dobile mogućnost da učestvuju u spravama o nacionalnom životu u štami, na radiju i televiziji. Život tih ljudi je :izbudijiv. Oni šetaju u, pravom smislu te leči. Koliko je takvih ljudi, veoma zadooljnih nacionalizmima, u svakoj „republi-

"ko stanovništvo su prinudni učesnici rivavučeni u vrtlog tuđih strasti.

Francuski novinar koji je boravio u Obilisiju, u zgradi gruzijskog parlamenta, iOVOriO je o prekomernom naoružanju lix a koja su ga okružavala. „Sve to ličilo je

11? Očigledno, desetak hiljada. A većin- ·

na holuvudske kadrove iz filmova o meksikanskim banditima“. Teško je reći šta povodom zbivanja misli većina gruzijskog naroda, i da li misli, ima li zračka nade u kolektivnom napadu histerije? Zar se Još nije pojavila nostalgija za mirnim vremenima kada su se korumpirani činovnici tiho vozikali u svojim ličnim automobilima? Ja lično pretpostavljam da se meksikanska varijanta piratske demokratske re-

_ publike može sviđati delu kavkaske omla-

dine. Setimo se Konstantina Leontjeva: „O stepenu blaženstva pojedinih lica možemo

Prilikom brzog raspadanja nadnacionalnih ideologija prinudno nastaje ideološki vakuum. | kako stanovništvo — da bi živelo zajedno i da se ne bi raspalo na hiljade gradova i sela ojačanih bandama ima nasušnu potrebu da se zajednički život potvrđuje i učvršćuje cementom ideologije, taj vakuum se svuda brzo popunjava naiprostijom formom ideologije — nacionalizmima. samo da nagađamo... ratovi i revolucije ništa ne dokazuju. Mnogi uživaju u buntu“. U Libanu su, eto, isto tako uživali u buntu, ratovalo je opako trideset sedam raznih milicija, svaka za svoju pravednu stvar, punih šesnaest godina, i omladina je, nazivajući sebe „Rokijem“ i „Rambom“, umirala tupoglavo i velikodušno za sićušne plemenske zajednice „nacional-hrišćanske maronitske partije 4-te sekcije BeJruta“ ili „socijalističke partije Druza sekcije Ramalah“.

Danas nacionalne buržoazije sovjetskih republika „šetaju“. Kao momci-zločinci koji su se konačno istrgli iz surovog nadzora porodice. Biće sve više leševa, sve

više udovica i siročadi, kolektivna euforič- |

na histerija neminovno će da pređe u ko-

lektivnu iznurenost. Ali avaj, [0 је јо5 даје-_

ko. Istorija nas uči da narodi, rukovođeni zlikovačkim ideologijama, mogu biti zlikovački narodi (Nemci, Japanci) čak i na duže vreme... Može li da postoji miran, dopušteni nacionalizam? Kategorički ne. Jer s nestankom „neprijatelja“ nacionalizam gubi smisao, umire. Ne bez razloga, stručnjaci često nazivaju nacionalizam „privremenom“ ideologijom. Zaista, nađite na karti sveta države u kojima trijumfuju i vladaju nacionalističke ideologije (osim opasnih režima poniklih na ruševinama Istočne Evrope, SSSR i Jugoslavije). Ja poznajem samo jednu takvu državu: Izrael. Međutim, ultranacionalistička ideologija cionizma u toj zemlji drži se više od četrdeset godina samo zahvaljujući POSEBNIM istorijskim uslovimas. Podsećam da najmoćnije države savremenog sveta: Sjedinjene Američke Države, Kina, Velika Britanija. Francuska jesu višenaciolne, višeplemenske države u kojima su narodi objedinjeni po principu političkog suvereniteta i njemu se potčinjavaju.

Nastavlja se histerija koju su podstakli nacionalistički lideri mlatarajući rukama ispred mikrofona, vičući s balkona i sa stepeništa parlamenata bivših sovjetskih „republika“. Nastavlja se histerija pored otvorenih mrtvačkih sanduka. Kolovođe maskirane u narodnu nošnju bili bi dirljivi da nisu tako opasni. Uzaludno je govoriti tim čikama „stanite, ne budite rasisti“, „ne podstrekavajte narod protiv naroda, to je zločin“. To ne deluje na njih. Te čike uži-

„ vaju u onome što se dešava. O tome su oni

dugo godina maštali u svojim profesorskim kabinetima, po kuhinjama i zatvorskim ćelijama. Oni neće otići s balkona i iz parlamenta sami, dobrovoljno. Te čike razumeju samo silu. Takve sile danas nema. „Demokrati“ koji su osvojili vlast u Centru gledaju na zlikovačke buržoazije periferija blagonaklono, kao popustljiv otac svoje momke zločince, s nadom da će se oni smiriti. Uzaludna nada. Njihovo ponašanje motiviše — ideologija, beznadežno zlikovačka ideologija. Potrebno je stvoriti snažan međunarodni pokret koji će biti u stanju da ukloni zločinačku ideologiju i njene nosioce. Da preporodi sovjetski narod. Pa tri četvrtine stanovništva SSSR izJasnilo se za zajednički život. Treba ispuniti volju naroda. Treba zaboraviti komunističke partije, prestati s osvetom partiji. Ona je odavno umrla, bezuba i sama, mriogo pre 24. avgusta 1991. godine. Dosta je šutirano mrtvo telo. Prenite se. Na vašim granicama reže gigantski Monstrumi — NACIONALIZMI.

(Prevela s ruskog Radmila MEČANIN)

SVET

SUBOTA NEDELJA 9-10. NOVEMBAR 1991. GODINE ХИИН

| Isus bi glasao

Za levicu

Poljska: Na Istoku nešto novo

Aleksander Kvašnjevski, lider poljske socijaldemokralije: AKo Vlasi naslave sa ovakvom politikom ignorisanja nacionalnog raspoloženja, паredni Izbori održaće se bez prisustva naroda

Мкоја Виггап

(Od izveštača „Nedeljne Borbe ")

Varšava. — Sumorna je ova poljska jesen. Vreme — tipično varšavsko, mešavina sivog i mutnog, ono koje u čoveku svakodnevno, posle buđenja, budi poslovičnu već dilemu: da li da se umijem ili da se ubijem?! ~

Narod — neraspoložen: u staru apatiju umešalo se opasno nezadovoljstvo. Ogromna ekonomska recesija (pad proizvodnje za više od 40 odsto!) izbacila je na ulicu više od dva miliona nezaposlenih, s tendencijom daljeg rasta, a ionako nizak standard, koji je, u proseku, već opao za oko 40 odsto, oborila do nivoa neizdržiVOStI. Centar za ispitivanje javnog mnenja saopštava da čak dve trećine Poljaka ocenjuje da su i situacija i raspoloženje u zemlji — loši. Uz to, kaže anketa, čak 89 odsto građana veruje da će se socijalne napetosti i nemiri nastaviti, a više od polovine ispitanika smatra da će se i — povećati!

Poslednjeg petka u oktobru, dva dana uoči parlamentarnih izbora, šljonski rudari, njih dve-tri hiljade, demonstrirali su u Varšavi, zahtevajući od Sejma da prihvati njihove predioge za poboljšanje penzijskog zakona. Za ovdašnje prilike takvi i slični protesti ne predstavljaju nikakvu novost, niti iznenađenje. Ono što je u svemu tome bilo novo (da li i iznenađujuće?) jeste što su rudari svom dojučerašnjem idolu a današnjem predsedniku Republike Lehu Valensi — koji ovog puta nije s njima hteo ni da razgovara — preko najvećeg transparenta, uputili nimalo prijatnu i još manje nežnu poruku:

„Mali električaru — prodao si radničku klasu. Pošto?“

Sam Valensa, pak, svu krivicu za sve nevolje i muke, koje su se poput lavine oborile na naciju, optužuje levicu, odnosno „ljude komunističkog sistema, koji raznim metodama nastoje da se vrate na političku scenu“. Otpužio ih je, čak, i za organizovanje rudarskih demonstracija, a naciju upozorio da je u toku „borba na život i smrt sa starim režimom, sa starom Ккотипогт 1 потеп Ка шгога“!2 Џ (оте је, naravno, imao izdašnu podršku moćne katoličke crkve.

U takvoj, eto, atmosferi, poslednje oktobarske nedelje, održani su opšti parla-

mentarni izbori, prvi potpuno slobodni-

još od davne 1928. godine. Ishod je poznat: levica se, zaista, vratila na scenu, čak iznenađujuće trijumfalno, a autoriteti — i Leha Valense i katoličke crkve — opasno su narušeni.

Šta se to događa, šta se dogodilo? Bilo Je to prvo pitanje lideru poljske Socijal-demokratije, naslednice nekadašnjeg PURP, mladom 37-godišnjem Aleksandru Kvašnjevskom, bivšem kolegi po peru, glavnom uredniku „Štandara mlodih“ iz vremena „komune“. I on i njegovi partijski drugovi, lideri levice, Lešek Miler i Vlođimjež Ćimoševič, glatko su dobili izbore usred Varšave.

— To je rezultat koji smo očekivali kaže mada je drugo mesto za nas izvesno iznenađenje...

— Ali, kako se to dogodilo?

— Tako što ljudi više ne veruju u ono što predlaže i radi vlada. Uz to, u glavama ljudi je, ipak, ostalo ponešto od uspomena na civilizacijska dostignuća socijalizma. Stoga nova vlast, ignorišući upravo taj i takav način mišljenja naroda, gubi već druge izbore zaredom. Po mom mišljenju, to je signal od ogromne važnosti, koji elita vlasti mora da shvati i uvaži, kako ne bi došlo do većih društvenih konflikata. Treći izbori već mogu biti — bez učešća naroda...

— Ipak, mora da possotoji „još nešto“? — Pa, recimo, našem uspehu doprineli su i napadi Leha Valense na levicu. Njegova agresivnost, garantujem, oduzela je mnogo glasova Demokratskoj uniji i praktično ih poklonila nama... Demokratija se, vidite, pokazala kao izuzetna, divna stvar. Od danas ćemo joj biti još privrženiji, jer se u njoj mnogo bolje osećamo, nego bez nje — pomalo ironično kaže Kvašnjevski.

— Vaša grupacija sigurno neće ući u novu vladu?

— Ne, nemamo nameru, bićemo u Opoziciji.

— Kakvu vladu očekujete?

— Ako je formiraju naslednici bivše „Solidarnosti“, ona će morati da se vrati korenima tog pokreta. To će, znači, biti vlada spasa mita „Solidarnosti“, a ne vlada nacionalnog spasa.

— A ako Valensa bude premijer?

— Voleo bih prethodno da znam ko će biti vicepremijer, jer tom vladom bi neko, ipak, morao da rukovidi— ponovo je u odgovoru prisutna doza cinizma.

— Ako propadnu pokušaji da se formira vlada, mislite li da će Valensa, kao predsednik republike, raspustiti parlament i raspisati nove izbore?

— Ne verujem, jer bi levica sigurno postigla još veći uspeh. Da vam nešto kažem: narodu je dosta ovakve vlasti i ovakve politike, koja ga vodi u siromaštvo i bedu, a malom sloju tzv. biznismena omogućava enormno bogaćenje. Socijalna pravičnost je apsolutno zanemarena. Uvaženi profesor Aleksander Kravčuk pre neki dan mi kaže: Kada bi u Poljskoj danas živeo Isus Hristos sigurno bi glasao za levicu. Isto tako, veli, u Svetom pismu nigde nije zapisano da će u carstvu nebeskom biznismeni biti spaseni...

— Zašto bi Isus glasao za levicu?

— Pa, jednostavno zbog toga što je mnogo bliži njenoj ideji, nego formuli liberalnog kapitalizma, koja se ovde forsira i to isuviše brzim tempom, koji nacija ne može da sledi...

— Telike partije i partijci svedoče da u Poljskoj još postoje velike podele. Ima li izgleda da se to bar ublaži?

— Mislim da se već jednom moramo okrenuti budućnosti, skinuti s dnevnog reda istorijske sporove i podele, odbaciti nostalgična traženja dobra isključivo. u sopstvenim redovima, a zla u konkurenciji. Ovi izbori trebalo bi da budu kraj tih istorijskih podela, koje danas moraju ići duž programskih linija, a ne partijske pripadnosti. 3

— Pre godinu dana, za vreme pred·sedničkih izbora, vaš partijski kolega Lešek Miler rekao mi je da „levica još vida rane“. A sada?

— Ovi izbori bili su veliki preokret u tom smislu. Iz njih smo izašli veoma ojačani i predstoji nam i organizaciono Uučvršićavanje. Budućnost je pred nama...

— Verujete u to?

— Apsolutno.