Борба, 29. 02. 1992., стр. 23
DRUGO LICE RATA
SUBOTA-NEDELJA 29. 02. — 1. MART 1902. GODINE XIII
BORBA
Cenzurisana urednica beogradska
Zabranjene pesme Radio Beograda
Milica Kovačić Vesna Radivojević
„/{ isliti, ili postupiti po naređenju? Za nekoga je izbor lak, neko Je uporan i želi da o onome što čuje ima svoj
stav. Takvi nepopravljivi mislioci („Mnogo mi ti nešto mudruješ“, kažu stariji ı iskusniji) najčešće moraju da se suoče sa sankcijama. Anica Nonveje (Nonveiller), muzički urednik na Prvom programu Radio Beograda, misli, na primer, da je pesma Jure Stublića „E moj druže beogradski“, antiratna. Njeni urednici smatraju da je pesma fašistička Zbog toga što je ovu pesmu, uz svoj komentar emitovala u emisiji „Magazin 439“, Anica Nonveje Je, kako joj je rečeno, suspendovana Po mišljenju glavnog muzičkog urednika Prvog programa Radija, Slobodana Atanackovića, ona je — unapređena.
— Sve je počelo kada sam čula ovu pesmu na radiju B-92. Do snimka sam došla uz dosta muke. Svom uredniku, Vidi Korać, najavila sam da ću napisati prilog za „Magazin 439“. Vida Korać me je opomenula da i prilog i tekst pesme treba da pokažem Slobodanu Atanackoviću, glavnom muzičkom uredniku Prvog programa Radio Beograda U utorak 18. februara ujutro ostavila sam tekst na stolu Slobodana Atanackovića, koji Je već bio na jednom sastanku, a potom sam otišla i kod urednika „Magazina 439“, koji je tekst pročitao i odobrio.
— Posle emitovanja pesme „E moj druže beogradski“ javilo se nekoliko slušalaca kojima se pesma dopala, pa su tražili da je pustimo ponovo, kako bi je snimili.
— Već sutradan, pozvana sam na razgovor kod Slobodana Atanackovića. Taj razgovor je trajao sat i po i bio je vrlo neugodan. Dan kasnije, održan je redakcijski sastanak, koji je takođe dugo trajao, i na kojem mi je rečeno da ću biti kažnjena. Htela sam da ču-
Samo zato što je, uz komentar, u etar pustila pesmu Jure Stublića „E, moj druže beogradski", muzička urednica Anica Nonveje je — usmeno — suspendovana. Dobila je veću platu | posao van programa — u f0n0leci „TO JE ANTIRATNA PESMA“: Anica Nonveje
(Snimio Božidar Petrović)
Susret između barikada
Sporni komentar —
Naravno, bila je potrebna određena količina sarkazma, koja se ogleda u upotrebi već dobro poznate socrealističke melodije iz filma Emira Kusturice, „Sećaš li se Doli Bel“, da bi se mogla dobiti ovakva pesma. Ali, doziran u flašicama i pomešan sa sličnom količinom nostalgije, ljubavi i beznađnja, sarkazam nas još održava u plivanju po površini ludila u kome su već mnogi udavljeni izgubili obraz, poštenje i pamet.
_ Već dve-tri nedelje, šapuće se po Beogradu o pesmi Jure Stublića, nekada omiljenog rokera uz koga su generacije osamdesetih rasle, dakle, vaša deca, a čije su pesme već mesecima zabranjene za emitovanje na ovim talasima, zbog njegoOvog nacionalnog po_ rekla. Šapuće se o pesmi, koja se do danas mogla čuti na talasima radija B-92, a Čiji se tekst mogao pročitati u prošlom broju Časopisa „Vreme“. Šapuće se o pesmi koja se zove „E moj druže ђеорradski“ i koja je izdata na duplom albumu pod nazivom „Rok za
Hrvatsku“. Tajnim kanalima, koji će, nadam se, uvek postojati, kao neka tajna veza preko Mađarske, dospela su dva primerka ove plo-
jem ko će mi i kada izreći kaznu, odgovoreno mi je da će kaznu odrediti glavni i odgovorni urednik Prvog programa Radio Beograda, Momir Brkić, a da se ne zna kada će ona biti donesena.
— Tek 25. februara obeveštena sam usmeno, telefonom, da sam suspendovana sa programa i da ću biti raspoređena na nove poslove, o čemu će me izvestiti naknadno, takođe usmeno.
— Sledećeg dana, tražila sam prijem kod Momira Brkića, ali je on iz porodičnih razloga bio odsutan. Slobodan Atanacković mi je, međutim, rekao, da je na urednikovom stolu video rešenje o mojoj suspenziji i premeštaju na poslove urednika fonoteke.
Pitamo Anicu Nonveje šta joj Je, konkretno, zamereno?
— Ja sam pesmu doživela kao antiratnu, a moji urednici je smatraju fašističkom. Stavljeno mi je na teret što sam pustila pesmu čoveka koji je hrvatske nacionalnosti, jer su ti pevači, već šest, sedam meseci zabranjeni za emitovanje na programu “Radija. Naravno,
če u naš voljeni grad. Kako je teško doći do svega Što je tajno, ja nisam čula ostale pesme i ne тоgu vam ih predstaviti, ali u tekstu ove, do koje sam uz mnogo muke došla, mislim da nema ničeg ŠtO vaše indoktrinirane uši, naviknute decenijama ma jednu te istu pesmu, ne bi mogle čuti, a vaša glava, ako još pjiiva i viri iznad Onog već pomenutog ludila, ne bi mogla prihvatiti. |
Obična priča O prijateljstvu i ljubavi dva mladića, o mladosti u kojoj nisu postojale granice ni nacionalne, ni međunarodne, ni emotivne; i naravno O VeĆ 5уаkodnevnim, poslednjim i sudbonosnim susretima prijatelja, ljubavnika i rođaka, između barikada, sa međusobno upereniri ceVIma u srce, u jednom tuđem, na-– metnutom ratu. Takve priče slušamo več mesecima na radiju i televiziji, jer ih pričaju preživeli Srbi. U ovom zamišljenom slučaju, opisanom u pesmi, Zagrepčanin je živ, a Beograđanin ne, i tO SITe-– ta.
Para uši onima, Čije su glave davno potopljene u OVO more ludila, koje, kažu, više ne postoji. Ne treba uznemiravati javnost,
zabrana je bila usmena (kako sam i ja smenjena) i ja na nju nisam reagovala. I dalje sam puštala Azru, Haustor, Džonija Štulića...
— Rečeno mi je da bi sve bilo u redu sa tekstom pesme Jure Stublića da na kraju Hrvat nije ubio Srbina. Da je možda obrnuto, pesma bi mogla da bude emitovana.
— Ja sam umetnik, muzičar, mene stvarno ne zanima koje je nacionalnosti Jura Stublić, ne zanima me šta on misli o HDZ-u, Tuđmanovoj politici, šta misli o srpskoj politici. Mene ne zanima njegovo političko opredeljenje. Mene zanima njegov umetnički produkt. Ono što je on poslao u etar, to je, po meni, antiratno i veoma vredno pomena i pažnje srpskog i beogradskog slušateljstva. Šta on
misli o nama, da li je on HOS-ovac ili nije, to -
se mene ne tiče. Ono što izađe iz mog pera, ono Što se čuje u emisiji koju ja muzički oblikujem, to je ono što ja predstavljam slušaocima i ljudima. Kakva su moja politička opredeljenja — to je moja privatna stvar.
— Ni jedan beogradski roker nije se oglasio nekom antiratnom pesmom, sem one ko-
kada je rat već prošlost, a ı pesma se završava „sumnjivim“ stihom u kome prijatelj iz Zagreba kaže: „Ja ću tebe oplakati, oči ću ti zaklopiti; joj kako sam tužan bio, ja sam druga izgubio”.
To bi zaista zasmetalo širokim narodnim |„masama, „pobudilo možda neke nepoželjne emocije, i svakako treba da podlegne cenzuri. Ako mi ta cenzura dozvoli da vam pustim ovu pesmu, kao muzički urednik ove emisije, odbaci-
te sve predrasude. Obratite paž- ”
nju na tekst, a količinu sarkazma, koji postoji, prihvatite jer da smo mi pisali ovakvu pesmu, verujte mi da bi bila gorča, ubojitija i teža za gutanje i varenje.
I ne zaboravite još nešto. Od kada traje rat, od strane naših rokera nije napisana ili, nije ugledala svetlost dana, ni jedna anti-ratna pesma, sem one koja se pojavila pre nekoliko dana, u kojoj se beogradski rokeri zalažu za mir rečenicom: „neču rat, jer kad je rat tada puzim, a kada puzim ne mogu da guzim“.
Probudite se i napravite paraJlelu. Možda bi se tako mogao I!Zbeći novi susret dva prijatelja između barikada.
Anica NONVEJEV prilog za „Magazin 439“ (18.02.1992)
ja se već vrti „Mir brate, mir“. Namerno sam citirala u tekstu jednu rečenicu iz te pesme — refren koji se stalno ponavlja. Mislim da je pesma Jure Stublića na mnogo višem muzičkom nivou, a mislim da beogradske rokere treba da bude sramota što su se oglasili takvom pesmom.
— Neke moje kolege su mi zamerile što sam zaobišla pesmu „S one strane duge“, jer su neki ljudi nju doživeli kao antiratnu. Ja je nisam doživela kao takvu, jer za mene, antiratna pesma ne sme da pliva po površini. Ona :mora da čoveka sadržajno zagrize za srce, mora da vas opomene. „S druge strane duge“ je čista dečija igrarija.
Kolege iz samostalnog sindikata radija oglasili su se ovih dana.
— Za nas suspenzija nije važeća, jer O njoj nemamo nikakav pismeni dokument. O sadržaju suspenzije ne možemo da govorimo, jer nemamo na osnovu čega. Kada suspenzija bude zvanična, onda ćemo razmotriti šta daje. Naše pravo pitanje je — kako je moguće da neko bude suspendovan bez suspenzije?
E, moj druže beogradski
Lijepe cure beogradske kako ste se ljubit znale. Još se sjećam kose plave novosadske moje male.
Zbog koje sam ja vozio kraj Dunava i kraj Save što sam sela zavolio
o, kako sam srećan bio
E, moj druže beogradski sve smo srpske pesme znali, pjevali smo prije rata
zdavo Djevo, kraljice Hrvata
E, moj druže beogradski Slavonijom sela gore
e, moj druže beogradski ne može se ni na more
E, moj druže beogradski srešćemo se pokraj Save ti me nećeš prepoznati pa ćeš na me zapucati.
Izbeć ću ti metak prvi vi budite uvek prvi drugi ću ti Oprostiti treći се те рготазт.
A ja neću nišaniti Bogu ću se pomoliti da te mogu promašiti ali ću te pogoditi.
Ja ću tebe oplakati
oči ću ti zaklopiti
joj, kako sam tužan bio ja sam druga izgubio.
Jura STUBLIĆ |R ee e e ep m asa |
,
To je ono što nas zanima, rekla nam je Ivana Stefanović iz pomenutog Sindikata.
Druga strana „slučaja Anice Nonveje”, urednik Slobodan Atanacković suspenziju „jednog od najboljih svojih saradnika“ kako on kaže, tumači na svoj način:
— Anica je prekršila tri radna pravila ove kuće: pustila je pesmu koju prethodno nije preslušala grupa eskperata zadužena za procenjivanje „podobnosti“ date pesme, samonicijativno je donela svoju ploču, a pravilo u Radiju je da se u etar mogu puštati pesme koje su „pečatirane“ u diskoteci, i na kraju pročitala je svoj komentar koji je prethodno morao da prođe „kroz ruke“ urednika. Anica Nonveje donela je svoj tekst meni, ali posle devet, iako je znala da sam u to vreme na sastanku, i odnela ga iz moje kancelarije, nepročitanog, već posle petnaestak minuta.
Mržnja mi je strana
Svatko ima svoje viđenje ove pjesme i ne bi bilo dobro da je ja tumačim. Čuo sam da mnogi ljudi imaju i sasvim suprotna gledišta — doživljavaju je kao metak rata! Mržnja mi je strano osjećanje; nisam je imao ni prije, a nemam je ni sada.
Zbog toga mogu govoriti samo o tome kako je pjesma nastala. Bio sam užasnut razaranjima Hrvatske i njezinih kulturnih i umjetničkih vrednosti. Posebno me je pogađalo što se pucalo iz topova, tenkova, VBR i aviona na ljude, nemoćne i slabe, koji su s automatima u rukama čučali u rupama i branili svoje gradove bez jače obrane. Prisjećao sam se svirki po južnim krajevima i prijateljstvima u Beogradu i pitao se, s mnogo gorčine, zašto nam netko od njih nije pomogao. To me je lecnulo! Onda sam shvatio da i ja kao umjetnik moram pridonijeti obrani Hrvatske. Jedne rujanske noći, dok je u mojem selu trajala uzbuna i dok su se čuli avioni i detonacije, počeo sam pisati. To je bila moja odbrana.
Jure STUBLIĆ u „Danasu”
Tek kasnije sam čuo da ga je čitao urednik emisije.
— Što se tiče „ignorisanja“ hrvatske muzike, nikakvu zabranu nismo doneli. Jednostavno, svaku pesmu koja bi trebalo da ide u etar, potrebno je prethodno podvrgnuti sopstvenoj kritici, iz prostog razloga da se ne bi iritirali naši slušaoci.
— Anica nije „skinuta“ sa Radija. Odlučili smo da je unapredimo — prekvalifikovali smo je u fonoteku. Radno pravilo, u cilju bolje organizacije posla, jeste prelazak zaposlenih iz jedne redakcije u drugu. U krajnjem slučaju, na svom novom mestu Anica će imati i veću platu, sto bodova više. Zašto onda ona u svojim izjavama toliko okreće činjenice, pita na kraju Slobodan Atanacković.