Борба, 14. 03. 1992., стр. 26

SUBOTA-NEDELJA 14-15. МАЕТ 1992. СОРШМЕ

Samika sa žutom trakom

Piše: Aleksandar Saša Petrović

amika je stanovao u Ulici Kralja Milutina, u broju 52. Na drugom spratu. Stan Samikinih roditelja bio je

nalik na hodnik, ispresecan pregradama... -

Samika se, ustvari, zvao Samuilo, a prezivao se Karić.

Njegovi su nekada bili Mojsijeve veroispovesti, ali su se davno, verovatno još pre prvog rata, prekrstili u pravoslavce.

Samikin otac je držao časovničarsku radnju.

Izgubljeni u vremenu

Svakog prepodneva, nekad ranije, nekad kasnije, , feld policajac“ je izlazio sa velikim crnim vučiakom na povodu. Iz čista mira, bez ikakvog роvoda, puštao je psa sa povodca i pujdao na klince. I dok smo mi u slrahu bežali u obližnje kapije, on se previjao od smeha...

da dobaci... I ja i Samika bili smo autsajderi. U Birčaninovoj ulici, odmah iznad „prestola“, nalazio se štab beogradske „feld korhandature“. (U toj zgradi je danas švajcarska ambasada). Ko ne zna — treba da sazna: „feld policija“ bila je neka vrsta nemačke vojne policije. Nosili su oko vrata lanac sa velikom plehanom tablicom, u formi polumeseca, na grudima. U patrole su išla po trojica... Nisu gledali ni levo ni desno... Ulivali su strah u kosti.

Jedan od tih „feld policajaca” povalio

i pujdao na klince... I dok smo mi u strahu bežali u obližnje kapije, on se previjao od smeha... Bilo je očevidno da je duhovitost ovoga nemačkog pandura, bila gora i od duhovitosti Hansa Mozera i Tea Lingena (austrijski filmski komičari; trećerazredni Stan i Olio)

evo šta se jednog dana dogodilo:

Jedan od klinaca, ne sećam

se ko je to bio, okliznuo se, pao i

pritom iščašio nogu... Gotovo nije mogao

dalje se smejao... Zatim je zazviždao... Vućjak je otrčao prema gazdi... Gazda mu je stavio povodac, pa su otišli niz Birčaninovu ulicu.

U oktobru, ili novembru, mesecu godine 1941, a možda je to bilo i krajem septembra, gestapo je otpočeo da rešava jevrejsko pitanje u Srbiji. (Nemojte mi zameriti za nepreciznost... Ja ne pišem istoriju).

Otvoren je logor na Sajmištu, a Beogradom su otpočeli da kruže furgoni, pokretna gubilišta... Jednog dana Samikino mesto u klupi pored mene ostalo je prazno. Pomislio sam — razboleo se... Otišao sam do njegovog stana... Vrata se nisu otvorila... Na „prestolu“ su se svi pravili šašavi...

Nekoliko dana kasnije, ne sećam se kako, saznao da je Samika sa celom porodicom otputovao u Albaniju, to jest u Italiju, što je u to vreme, manje više, bilo jedno isto. Saznao sam i kako. Mišina majka je radila na blagajni železničke stanice. Ona je

U jednoj od ovih svojih beležaka zapisao sam da se na mestu gde se na Slaviji nekada nalazili kafana „Rudničanin“, danas nalazi najveća rupa na Balkanu... Narodna banka me je u međuvremenu demantovala: nedaleko od rupe kod „Rudničanina“ nedavno je iskopala još širu i dublju rupu... Ako je ona rupa kod „Rudničanina“ bila nedovoljna, u ovu novu, moći će da stane, zajedno sa kućom Milana Nedića, sva naša beda od godine 1941. do godine 1992... I da ostane još mesta i za iduće godine.

Radnja Samikinog oca, gospodina Karića, nalazila se na mestu danasnje Ogromne rupe Narodne banke. A Samikina sudbina jetakva da se ne bih začudio ako bi na dnu ove rupe, pre nego što se u njoj smeste prazni trezori, ugledao raširene Samikine ruke i njegove ogromn6e, setne, semitske oči...

Samika — oličenje ljudske nesreće.

U prvom i drugom razredu gimnazije Samika je bio moj najbolji drug.

Moj par — sedeli smo u istoj klupi. I Samika i ja pripadali smo ča...

je u haustoru naše kuće Daru, služavku sa

četvrtog sprata... Ali, to je već druga pri-

Snimio: M. KOKOVIĆ

je svoju strašnu sudbinu.

ni da otćopa. Stajao je skamenjen.

uspela da celoj porodici Karić, ocu, majci i sinovima, Samiki i Miletu, nabavi i železničke karte i „ausvajs”. Jedno kratko vreme sam se čak i ljutio: zar je moguće da mi Samika nije rekao da odlazi... Bio je već kraj novembra... Sipila je sitna kiša... Beogradska prljavština... Tuga i čamotinja... Sa Slavije se začuo pasji lavež... Iz pravca ruševine piljarnice na kojoj je nekada staјаја firma „ko jede banane živeće sto godina“, pojavila se kolona ljudi, žene i deca... Svi su na rukavima nosili žute trake...

ored kolone, na svakih desetak me-

— tara, nemački vojnici — stražari...

Sa ovčarskim psima na povodci-

ma... Kolona se spuštala Nemanjinom uli-

com, pored moje kuće... U koloni — g0s-

podin Karić, gospođa Karić i Samika... Sa-

mikinog brata Mileta nije bilo... Kasnije

sam saznao: domogao se Italije — spasao зе:

Čekao

Samika me je video... Svojim velikim tamnim semitskim očima... Bio je prototip Jevrejina... Pošao sam za kolonom. Sve do Zemunskog mosta. Tu je bila granica. Odveli su ih u Nezavisnu Državu Hrvatsku, u logor na Sajmištu... Pitam se, da li je Jurin otac, gestapovac ruskog porekla, izvadio zlatne zube iz spaljene lobanje gospodina i gospođe Karić.

Gospode Bože, da li je to moguće?... Zar ćemo stvarno još jednom da ratujemo!... „mafiji“ sa „prestola“ na uglu Kralja Milutina i Birčaninove ulice. Meni je „presto“ zamenio „Savinačku portu“. Ne znam da li sam to već rekao, a mrzi me da listam već ispisanu hartiju... Na tom „prestolu“ svašta se događalo. Da ne bih razvlačio, pomenuću samo da je „presto“ bio, između ostaloga, i startno mesto za svetski šampionat u pljuvanju... Ko će iz sedećeg stava dalje

Čitavih mesec i više dana klinci sa prestola imali su posla sa jednim „feld policajcem“, ne onim što je povalio Daru, nekim drugim... Svakog prepodneva, nekad ranije, nekad kasnije, dotični: „feld policajac“ izlazio je iz komandature sa velikim crnim vučjakom na povodcu. Iz čista mira, bez ikakvog povoda, puštao je psa sa povodca

Za nemačke ovčare kažu da su jako krvožedni...

Ovaj je bio izuzetak. Dotrčao je do našeg druga... Stao i počeo da maše repom... — Klinci su izvirili iz kapija... A zatim su se približili džukcu...

Počeli su da ga miluju... Pomilovan ga je i Samika... Imao je žutu traku na rukavu. Nemački pandur se čudno ponašao... I

Niko od onih koji imaju manje od pedeset godina ne zna šta je to rat!... Bombardovanje... Logori... Glad... Zima... Bolesti... I grobovi... Grobovi... Strašna jama... Prevremena grobnica... Oči Samikine, kojih nema više... Ne dižite barikade.. .Udarite krst na sve moguće mafije... I političke i nacionalne... Neka ostanu samo klinačke...

Gde je ko u Evropi (|

Književni podlistak

U Evropu bi danas najviše Zeleli da udu onl\ koji su u njoj najmanje poželini, oni bi svoju, muku da utope u širi, bogatiji okvir... Lakše || je kamili proći kroz iglene uši, nego siromaš-| nom ući u društvo bogatih... Prirodna je Že/a\ sirotinje da pomeša svoje krpice sa svilom il kadifom najbogaljih, pa da se Više ne zna| Šta je Čije

>: Л

d 1992, Evropa očekuje čudo. Od 1989. nije

očekivala mnogo, a dobila je sve. Istočne zem- |

lje su priredile pravi vatromet, valjda u čast

dvestogodišnjice pada Bastilje. :

Takvi lomovi se ne predviđaju i ne zakazuju; pre-

vrat, koji bi ove godine trebalo da počne, priprema se | podinama.

Francuska, zemlja stare istorije i nesumnjivog materijalnog blagostanja, pokušava da se preustroji u Širim, nadnacionalnim okvirima. Evropa se, tako, nazire kao prostor u kojem će se izvršiti Marksov skok iz | carstva nužnosti u carstvo slobode. Stari kontinent je || odlučio da zaboravi svoje stogodišnje, tridesetogodiš- | nje, sedmogodišnje i četvorogodišnje ratove. Hoće li u tome uspeti? Neče li, bežeći od prošlosti, ponovo upasti u njen zagrljaj? =

Од вода, koje nailaze, svako očekuje da postane srećniji i bogatiji. Meni, naučenom da živim skromno i u obilju, i u siromaštvu, to hrljenje za srećom izgleda | nepromišljeno. Industrijska proizvodnja i privredni || razvoj ne podnose zastoje. Čim se ne napreduje, Već se, time, nazaduje. A dokle se može napredovati? Do izluđenja!

Prvog januara 1993. kompjuteri u Briselu trebalo || bi da izbace odgovore na pitanja povezana s ukidanjem carinskih barijera, useljeničkom radnom snagom, državnim subvencijama i dodatnim porezima na | promet. Zajedn prevazići sitnu egoističku ra- |

ЕЈ ЕНЕН ПИ ПА А

НЕ

čunicu. Gledati daleko i široko. Francuski ministar fi- | nansija se, međutim, već žali na ponašanje Nemačke. ||

Svako bi od Evrope da dobije ono što mu kod ku- | će fali, u zamenu za ono čega u izobilju ima. Francuzi, || pri prelazu preko Lamanša, neće morati da ostavljaju || pse u karantinu; Englezi se nadaju da će u Francusku | najzad bezbrižno uterati svoju jeftinu jagnjad, koju su, || samo pre tri godine, razjareni seljaci oko Klermon-Fe- || rana prebijali močugama usred grada, i žive ih bacali na lomaču! Italijanke sanjaju da im socijalno pokriva troškove oko liftinga, Irkinje se nadaju legalizaciji | abortusa, Nemci privrednom ozdravljenju istočnih pokrajina: Istočna Nemačka je sve što je, od bivšeg Lage- || ra, Evropa uspela u sebe da primi.

U Evropu bi danas najviše želeli da uđu oni koji | su u njoj najmanje poželjni; oni bi svoju muku da uto- || pe u širi, bogatiji okvir. Kad se pogleda s visine — a De Gol ju je, budući veoma visok čovek, samo tako i gledao — Evropa se zaista prostire od rta Finister do Urala. Samo, jedno je geografija, drugo istorija, treće privreda. Gorbačov je, pre pet godina, ovde, u Parizu, podigao zdravicu našoj Zajedničkoj kući... Bilo bi dobro utvrditi novi Commonwealth... Samo, kako reče || jedan francuski geograf, da se tako nešto ustanovi, уа- || lja najpre imati Wealth, bogatstvo. Lakše je kamili | proći kroz iglene uši, nego siromašnom ući u društvo bogatih. Prirodna je želja sirotinje da pomeša svoje | krpice sa svilom i kadifom najbogatijih, pa da se više || ne zna šta je Čije. 5

ЕТ ЛЕР ИН БЕН НЕ ПЦ Ае а а e