Борба, 14. 03. 1992., стр. 27

|

SUBOTA-NEDELJA 14-15. MART 1992. GODINE ХИЛ

Dan posle

1.

Devetog marta sam ipak odlučio da zaigram u sopstvenoj epizodi serije „Otpisani“. Nekoliko minuta pre podneva izašao sam na ulicu i odmah pao izrešetan od ustaških terorista. Ali, n sam tome pridavao nikakav značaj. Kao ni kasnijem incidentu kada mi je neki psihijatrijski bolesnik, po svemu lider kakve opozicione partije, tutnuo

· „kašikaru“ u ruke, koja me je dibiduz raznela. Bio sam dva puta zaklan. Svašta mi se ispogađalo A svaka kafana u koju sam zašao onako dženetli raspoložen bila je puna onih poput mene, dakle mrtvih. Posebno me je impresionirao broj stradalih milicionera, koji su ležali po šankovima kao snoplje. Utešili smo se pivom. Viskija nije bilo. Eto dokle ste nas doveli vi opozicionari — rezignirano zaključi jedan u plavoj uniformi. "Ajd, živeli!

2. Kakva bi, dakle, mogla biti ocena 9. marta?

S jedne strane, to je nesumnjiv uspeh opozicije. Sama činjenica da je miting uopšte održan posle mesec dana neviđene akcije zastrašivanja stanovništva predstavlja težak poraz vlasti. Pošto se njena apokaliptična upozorenja o neizbežnom pokolju nisu ispunila, izazvano „uznemirenje javnosti širenjem lažnih vesti“ — koje je, ne zaboravimo, kažnjivo — dovešće emocionalno iziritirano građanstvo u poziciju takve psihološke katarze da se zapita koliko se u

svemu može verovati vlasti koja se vara čak i u prognoza-·

ma oko razloga života ili smrti desetina hiljada svojih „podanika“.

Ali, bilo kako bilo, opozicija ne bi smela imati nikakvih dodatnih iluzija oko ovako izvojevane pobede. Njena „ponuda“ na ovom mitingu bila je deja vu. Da i ne govorimo o tome kako je bila loše prezentirana, sasvim traljavo i uz glavoboljno zadovoljenje svačijih „samoupravnih prava“. Jedini radikalni pomak u čitavoj toj „ponudi“ bio je predlog Vuka Draškovića o uspostavljanju stanja totalne građanske neposlušnosti, opšteg nacionalnog muka. Može li se on sprovesti u ovom trenutku? Ne. Opet, s druge strane, potpuno se slažem sa Zoranom Đinđićem u njegovom

tumačenju „strukture“ učesnika mitinga, koji on predstav- .

lja kao „delegatski“: svako ko je došao zastupao je deset drugih, preplašenih od pretnji i „upozorenja“. Ali, taj bi

stav trebalo ipak proveriti analizom njegove teorijske sup-

rotnosti, to jest pitanjem nisu li, možda, mnogi od onih koji su se pojavili na Vračaru bili tamo privučeni „magijom ekstrema“, po diktatu onog viška adrenalina izazvanog obećanjem pogibelji? Hoće li oni ponovo doći kada se opasnost izmetne u recitovanja i kamernu muziku?

3

Po čemu je čovek mogao zaključiti da „Beogradski krug“ nije jedan od organizatora devetomartovskih demonstracija? Mogao je zaključiti najpre na osnovu Svog prethodnog saznanja da su članovi ove asocijacije „nezavisnih intelektualaca“ i mnogi vrsni dramaturzi. Oni bi, da ih je neko pitao, lako organizatorima objasnili kako je

„dramaturgija“ mitinga postavljena na glavu. Sve je, ilus- ~

tracije radi, ličilo na imaginarni koncert „Stounsa“ sa sledećim rasporedom: prvo izlazi Mik i peva bez pratnje benda, onda mu se pridružuju Ričard, Vud, Vajmen i Čarli Vots, odsviraju „Satisfaction“ i ustupe mesto pratećim grupama tima „Tirke i Kiza“, „Kimijevi drugari“, „Suva krpa na dnu mora“, „Noćna tama, ja i tvoja mama“, koje — u tome je štos — stalno ponavljaju jednu te istu pesmicu. Dan posle mitinga, njegov voditelj Marko Janković se u „Minimaksoviziji“ više puta pozivao na svoje iskustvo sa velikih rok-koncerata. Ali, zašto to priča nama? Što ta iskustva ne prenese liderima opozicije, i objasni im da ne može svako odmah svirati na Vembliju. Imao je pravo stari roker Desimir Tošić kada je, još za vreme samog mitinga, izjavio Studiju B da nema velike fajde od pokvarenog gramofona.

Druga (TV) strana

Olpisani — Svelosavski plato — Loša dramalurgija — Soba s pogledom na гедји — TV „Politika“ — Telefon gospode Bijane — Pad engleskog carsfva

Piše: Bogdan Tirnanić

4.

Slučaj Čede Mirkovića nije politički, već antropološki

problem. Mnogi misle da je njegovo „iskakanje iz zgloba“ 9. marta dokaz kako uvek postoje granice do kojih dokazano pametan čovek može učestvovati u jednoj pokvarenoj politici. Stvar je, međutim, u tome da su svaka pamet i ova pokvarenost savršeno inkopatibilne, što će opet završiti time da pokvarenost okonča kao čista glupost. Otuda ne valja gubiti vreme na jalova eksperimentisanja: pravi upravljači naših medija mogu biti samo dokazani glupaci. Ovi postojeći u tom smislu ništa ne valjaju. Imaju izvesne „ideje“. Ne može se sporiti da je njihov plan za 9. mart posedovao zrnce soli: obećati direktan prenos, na taj način podstaći mnoge da ostanu kod svojih kuća, pa onda sve to izvrdati tvrdnjom kako niko od opozicije — mo'š misliti! — nije zvanično zahtevao da televizija „servisira“ miting. _ Na njihovu nesreću, ta mudrost beše srodna onoj osuđenika na smrt koji je naumio da svoje dželate prevari tako što će sam odgurnuti stoličicu ispod vešala. Prema tome, suočili smo se sa nekom vrstom auto-eutanazije v.d. Takovske 10. Pred tolikom merom samoubilačke destrukcije čovek bi morao osetiti izvesno poštovanje da „komedijant slučaj“ nije u sve to upleo mnogo humorističkih detalja. Prvi među njima je onaj u Bjeletiću (Dobroslav, v.d.) koji izbezumljeno jurca hodnikom u potrazi za sobom režije dnevnog programa. On i njegov v.d. glavni i odgovorni urednik su jedine osobe u Televiziji Beograd koji ne znaju gde se ta prostorija nalazi. Tako Je uspostavljena izvesna paradoksalna „ravnoteža“: ne znaju oni za sobu, a niko ne zna njih. Otuda su se u prvim saopštenjima tehničkog osoblja o prekidu prenosa i pominjale one „neidentifikovane osobe“.

5.

Ali, televizijski aspekt devetomartovskog mitinga poručuje da uže apsurda, zategnuto s jedne strane „do balčaka“, nije, na svom drugom kraju, obavezno omča oko nečijeg vrata. Naprotiv. Ako će ovaj 9. mart (kao „televizijski fenomen“) biti po nečemu najpre zapamćen, onda je to po ulozi TV „Politike“, čiji je „odloženi prenos“ sa Svetosavskog platoa predstavljao toliko iznenađenje da su mnogi govornici propustili da ga uoče kao svoj najveći medijski dobitak. „Politika“ je i narednog dana — u prezentaciji omladinskog. okupljanja kod Terazijske česme — nosila šnjur, prisilivši tako izmorene ekipe Studija B da iznova prikupe snagu u odbranu svoje mukotrpno stečene ·'pozici-

je prvog i najbržeg. Ostaje da se vidi da li je ovo incidentalna pojava ili začetak novog pravila u rasporedu snaga na ovdašnjoj medijskoj sceni.

Opozicija bi zato morala iz sve snage podržati TV „Politiku“ (Milan Komnenić i Marko Janković su to već učinili), ne tražeći ništa za uzvrat. Kako i — zašto? Tako i zbog toga jer je pritisak na Studio B kao „prozor u istinu“ već došao do tačke gde preti pucanje povratnih sprega. Zahtevi koje politička javnost postavlja pred NTV su — bukvalno u fizičkom smislu — prerasli mogućnosti Ovog nezavisnog kanala. Pred takvim pritiskom, programska objektiv nost i otvorenost ne mogu bez izvesne selektivnosti, za koju se uvek ispostavlja da je neka vrsta „politike“. Proces je refleksne prirode. Nije bilo ničeg više autentično novinarskog u iskustvu ovog medijskog osmatrača od rada ekipa Studija B tokom i nakon mitinga: njegovi saradnici, neki već „zvezde“, drugi sasvim anonimni,zujali su kao osice kroz masu, intervjuišući na desetine prisutnih. Efekat tog napora je bio iznenađujući, gotovo sasvim kontraproduktivan. Imao se utisak da je opozicije manje nego obično, da se njen personalni spektar suzio, da nema „sveže krvi“. Taj utisak vara — jer je plod „politike“, one maločas pomenute selektivnosti bez koje se više ne može u situaciji medijaske usamljenosti Studija B.

6.

Ko je prvi nazvao gospođu Biljanu?

To Je, u najkraćem, osnovna enigma u zapletu političkog supcr-spektakla „Goran brani Sarajevo“, od čijeg su razrešenja zavisili životi hiljada ljudi. Radi se, jasno, o onoj modijskoj ckskluzivnosti kada je, tokom emitovanja JUTEL-ovog programa, Goran Milić telefonom uspostavio vezu sa Alijom Izetbegovićem i Radovanom Karadžićem, prisilivši ih da sc sastanu u noći sarajevskih barikada. Pošto se tako nešto nc događa svaki dan, teško je razumeti zašto ovdašnja „velika“ televizija nije preuzela ovu epizodu od JUTEL-a. Valjda zato jer su u svađi sa Goranom Milićem. Ni ja nisam više u najboljim odnosima sa tim gospodinom, ali me to neće sprečiti da sada, čim završim ovu rečenicu, ustancm i dva minuta aplaudiram njegovom velemajstorskom potezu. Tako se koristi televizija!

A da pravilno korišćenje televizije ima višestruki značaj, ova priča dokazuje na eklatantno poučan način. Ne samo da jc Milićevim posredovanjem sprečen mogući pokolj, ncgo je kroz ovaj „tele-most“ postalo kristalno jasno koliko je naša opšta sudbina u glibu iracionalnosti. Naime, u trenutku dok se opasno tanjila nit koja čitav jedan grad drži iznad ponora smrti, Izetbegović i Karadžić su se preganjali oko prvenstva u jednom telefonskom pozivu, odnosno oko toga ko je prvi nazvao gospođu Biljanu (Plavšić), da bi ona nazvala onog drugog, koji će nazvati Gorana, pa da on nazove — koga, šta, o jebote! Srećom da je bar gospođa Biljana bila kod kuće. Na nesreću, deca koju viđam na žurkama svoje ćerke iskazuju znatno veću meru ozbiljnosti od naših nacionalnih lidera. Da su zapravo opasna dečja posla u pitanju pokazuje sam finale ove priče: Izetbegović i Karadžić su pristali da krenu ka štabu generala Kokanjca tek kada je Goran Milić izgubio živce,izdirući se na obojicu kao na maloletne delikvente. Možda je tako trebalo postupati od samog početka ove krvave drame.

7.

Engleska definitivno nije (više) demokratska zemlja. Dokaz ovoj tvrdnji je činjenica kako je, pre nekoliko dana, tamošnji premijer Mejdžer odlučio da izađe na prevremene izbore, predlažući kraljici da raspusti parlament. A po svim saznanjima ovdašnjih velikih stručnjaka za demokratiju, prevremeni izbori su predvorje totalitarizma i anarhije: jednom dobijeni mandat mora se — na polzu demokratije — iskoristiti do kraja po cenu upotrebe tenkova, mitraljeza, bombi i bajoneta. Oko toga nema nikakvih nesuglasnosti među našim crvenim doktorima „kardeljevske znanosti“. Valjda će se složiti i oko toga da je ovaj veliki udarac na demokratiju u Britaniji plod izdajničke delatnosti tamošnje opozicije, koja radi po nalozima ustaša iz Škotske, irsko-šiptarskih separatista i fundamentalističkog Velsa.

edno očekuju bogati, drugo siromašni. Ako se u Evropu učlane i Šveđani, moći će piti francuska vi- | na po nižim cenama, nego dosad. Laza Kostić je, u | mboru, naručivao šampanjac iz Trsta, i dobivao ga | za tri-četiri dana. Danas su između Trsta i Sombora dve granice, a uskoro će ih biti pet, ili još više. Naši se separatisti glože ko je bliži zapadnom svetu, ko ima veće moralno i kulturno pravo da u nju иде, тађогау- | | ljajući da puno članstvo pretpostavlja približno isti | stupanj ekonomske moći, ili, barem, komplementar- || nost interesa. Pripojenje Istočne Nemačke već je Za- | jednicu skupo koštalo: interesne stope su svuda poras- || le. Više ovakvih potresa Zajednica ne bi izdržala. Siro- |, mašnom delu Evrope se više isplati da stoji po strani i | da traži oblike razumne saradnje, nego da, ulaskom u ||

| | društvo, razruši osnove prosperiteta.

U poslednjih tridesetak godina, otkako Zajednica || živi, obogatili su se samo oni čiji je početni ulog bio najviši. Grci, Portugalci i Španci jesu primljeni u druš- |} tvo, ali suštinsku ravnopravnost i jednakost, time nisu |

| osvojili. Ni Italijani, sa 40 odsto finansijskog obrta na |

crno, nisu uzoriti Evropljani. Šveđanima, koji nisu u | Zajednici, to ne smeta da kod kuće primenjuju njena | merila. Oni su, kako negde pročitah, zabrinuti neće li | se, učlanjenjem u društvo izabranih, morati odreći na- | vike kućnog tovljenja svinja; u industrijskom tovu svi- | nje su Vezane i ograđene, čak su im i repovi podsečeni || da, mašući njima, ne bi uludo rasipale energiju. Po me- | rilima najbogatijih, ni Austrija nije mlada sa dobrim ||

авва aaa сине

mirazom. Gde smo, u svemu tome, mi? Ličimo na decu, koja se nadaju čudu.

Brisel je pre šest godina dao 282 direktive članicama Tržišta, i tako je počeo proces usaglašavanja. Ostalo je nerešeno oko osamdeset tačaka. Glavna teškoća je neuskladivost interesa između bogatih i siromašnih u samoj Zajednici. Francuska, na primer, ne može čupati iz bule svoju tekstilnu industriju i poljoprivredu, a da deo tereta ne osete i drugi. Francuzi su protiv racionalizacije poljoprivrede, ukoliko to treba da znači odu- | zimanje posla seljacima, ili zemlje, koja je deo identiteta naroda i države, način života, vid tradicije. A onda, izjednačavanje sa svetskim standardima bi, za francus- ||

ku poljoprivredu, uz sniženje cena, pretpostavljalo i || sniženje kvaliteta. I u Ilinoisu se pravi nekakav camembert, ali jedino u Francuskoj taj sir diše: domaćica ga znalački opipava, i podešava da joj dozri za nedeljni ručak, kroz tri ili četiri dana...

U Heksagonu je ostalo još oko milion seljaka. Računa se da bi njih 300.000 moglo zadovoljiti domaće tržište i potrebe izvoza. Posle jesenjašnjih demonstracija, kad se u Pariz slilo četvrt miliona poljoprivrednika, javnosti se obratila Martin Obri, ministar rada, | inače ćerka prvop čoveka Evrope Žaka Delora. Ne, | rekla je gospođa Obri, nikakvi ekonomski razlozi nas | ne mogu naterati da sa zemlje oteramo 700.000 ljudi!

vropa, eto, ne zna šta da uradi sa francuskom ||

poljoprivredom. Kako bi se osećala da joj uvale |

našu, poljsku ili čehoslovačku, rumunsku ili rusku? Primiti takve zemlje u društvo, značilo bi obavezati se na višegodišnje podmirivanje gubitaka, na punjenje rupa bez dna. Grčkoj je, nekad, bio određen pripremni rok od pet godina, Portugal i Španija čekali su po deset godina. Grčka se pokazala kao teško opterećenje, i Zajednica je, odonda, postala obazriva.

U pariskom metrou je, prošle godine, ukinuta || podela na prvu i drugu klasu. Pasoška kontrola па ае- | rodromima upražnjava mnogo suroviju podelu na građane prvog i drugog reda. Podanici zemalja koje pripa- || daju Zajednici prolaze kontrolu mašući svojim putnim ispravama, bez zadržavanja, dok raja iz Azije, Afrike i | sa Balkana stoji u dugim redovima, sa svakojakim po- | tvrdama i garantijama. Otkako je otvoren aerodrom u Roasiju, Orly se pretvorio u pristanište nevoljnika iz Trećeg sveta.

Kad govori o Evropi, Fransoa Miteran nikad ne smeće s uma Rusiju. Ni De Gol je, u mnogo težim okolnostima, nije gubio iz vida. Havel i Valensa se na to mršte. Taman su pomislili da su se otrgli od dosadnog suseda, a evo gde će, izgleda, i u Evropu morati zajedno s njim. Politika se menja,

Geografija je nepromenljiva.

ZO TOR ИДЕ ГАЛЕ АЕ TO i a 7