Борба, 06. 06. 1992., стр. 25

рит

Konju su одијепа једа

(Povodom intervjua mađarskog predsednika Arpada Genca)

Mađarska telegrafska agencija (MTI) je 10. februara objelodanila izjavu Arpađa Goncza koju je dao „Borbi“. Potpuno se slažem s mišljenjem našeg predsjednika što ga je iznio u pomenutom intervjuu da „ne postoje dvije vrste nacionalnih manjina, da nema dvije vrste rješenja njihovog položaja“.

Želio bih da mađarska vlada to najzad uvidi i prihvati. Ali, na žalost, kod nas postoje ne samo dvije vrste nego Više vrsta nacionalnih manjina — barem prema gledištu naše vlade. Mađarski organi na najvišem nivou se stalno bave položajem mađarske manjine koja živi u susjednim državama i njihovog pravnog statusa —d sem Austrije, razumljivo. Ministar vojske Lajos Fžr je na jednom zboru u Miškolcu izjavio: „Odbrana cijele mađarske. nacije koja živi u Karpatskom bazenu je neodvojiv dio održavanja nacionalne sigurnosti. Zato parlament i vlada treba sve da učine kako bi prestala opasnost za mađarske manjine koje žive izvan granica i da se utvrde garancije za njen opstanak“. Pored toga što ovakva izjava ne doprinosi dobrosusjedskim odnosima, nacionalne i etničke manjine u našoj zemlji bi rado prihvatile ugroženi položaj Mađara u susjednim zemljama.

_ Međutim, gospodin Fir nije govorio o tome ko u našoj zemlji nacionalnim manjinama pruža slične garancije, a on bi to kao ministar vojske trebalo da zna i da to kaže! Ili — možda on misli — za to nema ni potrebe, budući da su nacionalne manjine i tako skoro mađarizirane.

Naša vlada i njena elita mnogo zahtijevaju od drugih gdje živi mađarska manjina, dok nacionalnim i etničkim manjinama koje žive ovdje ne daju skoro ništa, ili veoma malo. Štaviše, u smislu okrnjenog Nacrta zakona o nacionalnim manjinama, vlada odlučuje koga smatra nacionalnom, a koga etničkom manjinom. Dalje, pod svoj djelokrug uzima kojoj će nacionalnoj manjini obezbijediti koja prava.

Bilo bi dobro kada bi naš cijenjeni predsjednik Arpad Goncz uvidio da se u diskriminatorskoj ocjeni naših manjina primjenjuje, ne dvije vrste, već više kategorija nacionalnih manjina. Za to je najbolji primjer, mada ne jedini, ovaj: dok su Ured za nacionalne i etničke manjine i 'Okrugli sto manjina putem konsenzusa izZradili Nacrt zakona o manjinama a ma-

. darska vlada se na zasjedanju Evropske zajednice u Strasburu i drugim svjetskim institucijama hvalila i isticala kao primjer, dokazujući da je u Mađarskoj uzorno riješeno nacionalno pitanje, dotle je u isto vrijeme vlada diskutovala o jednoj drugoj, okrnjenoj varijanti.

Iz okrnjene varijante Nacrta zakona o manjinama se Jasno vidi da se prema pojedinim manjinama primjenjuju pravila ne-

gativne diferencijacije i time povređuje ·

načelo pravne jednakosti. Dakle, kod nas postoje sretne i bogate manjine, postoje siromašne 1 nesretne, štaviše, postoje i takve nacionalne i etničke manjine koje su izJožene huškanju i potpunoj diskriminaciji. - Među sretne spada njemačka manjina, ko- ju pomaže jedan povjerljivi njemačko-ma- đarski dogovor, što zajedničkim ulaga= пјет i materijalnim sredstvima pridonose prosperitetu njemačke manjine u našoj zemlji.

Sačuvaj Bože da žalimo ili zavidimo na toj pomoći, ali bajski primjer najbolje razotkriva politiku prema domaćim naci-, onalnim manjinama. U izgradnju Centra za njemačku nastavu i opšte obrazovanje je Njemačka uložila nekoliko miliona maraka pomoći, a drugi dio je dala mađarska vlada, odnosno županijska samouprava u Baji, otprilike 200 miliona forinti. Zaista, primjeran učinak. Ali u isto vrijeme treba zapitati bajsku samoupravu koliko je pružila pomoći Bunjevcima u Baji i okolini, koji su ne samo brojčano u većini već mnogo duže žive u Bačkoj i bez njih se ne može zamisliti bajski i južnobanatski kulturni, privredni i duhovni život, drevna i sadašnja dostignuća.

Mađarska vlada i pomenuta samouprava se ponašaju tako kao u prošlom vijeku srpski knez Miloš Obrenović, koji je tako dijelio pomoć da je davao deset ili sto dukata onima koji su ionako imali, kojima Je i Bog dao, dok onima prema kojima ni Bog nije bio milostiv i koji nisu imali ni-

BORBA POLEMIKE SUBOTA-NEDELJA, 6-7. JUN _1992. GODINE XIX

šta, ni on nije ništa dao. Bunjevcima Srbija .

nije u stanju da pruži pomoć, oni nemaju ništa, pa ni od mađarske države i bajske samouprave nisu dobili ni filira. A primjenu diskriminatorske politike prema pojedinim manjinama najbolje ilustruje podatak da Bunjevci ne samo da ništa nisu dobili, nego čak ni svoju zgradu Čitaonice koju su izgradili svojim sredstvima između 1910. i 1911. godine, naša vlada i bajska samouprava ne žele da im vrate. Štaviše, kada su 70-ih godina zatražili Čitaonicu natrag, tadašnji bajski savjet je zgradu obnovio i od nje napravio krčmu, istakavši bezočno na njoj firmu Restoran Čitanica

- (Chitanica vendegl6). Dakle, to je bila, a

to je i danas, suština manjinske politike u našoj zemlji.

Na žalost, pažnja matične zemlje je prilično troma ne samo u odnosu na Bunjevce, nego i bijedne i nesretne manjine kao što su Rumuni, Slovaci, Hrvati i Srbi. Osim toga, protiv Srba se odvija dobro smišljena i planirana svestrana huškačka kampanja, uglavnom preko emisija tzv. njihove televizije i radija. Najzad Cigani, koji su dospjeli u položaji južnoafričkih crnaca. Okrnjeni Nacrt zakona isključuje većinu nacionalnih manjina iz korišćenja ustavne samouprave, čak neke manjine potpuno lišava toga. A svakome je jasno da se manjine samo tako mogu oduprijeti asimilaciji ako što prije ustanove samoupravu izgrađenu odozdo, a takođe i svoju kulturnu autonomiju.

Dakle, dragi gospodine predsjedniče, kod nas postoje ne dvije vrste već barem 4-5 vrsta nacionalnih manjina. Pomenuti Nacrt, a ni putem konsenzusa izgotovljen Nacrt, ne sadrži stvarne materijalne garancije, odnosno samo to osigurava da se u toku godinu dana od stupanja zakona na snagu može da se ustanovi — dakle ne sigurno — Fondacija za nacionalne i etničke manjine. Dakle, zajedničkom konju su oguljena leđa. Bez stvarnih materijalnih garancija nema stvarnih manjinskih zabavišta, škola, vlastitih kulturnih ı naučnih instituta. Bez toga najrealniji zakon ne vrijedi ništa. To u stvari znači: Evo ti ništa, drži ga dobro.

Najzad ne rješava ništa ni predstavništvo manjina u parlamentu. Nama osiguravaju samo ombudsman — formu, kojeg će razumljivo bez nas oformiti. Ranije sam više puta pisao da bismo mi bili sretni kada bi nam samo 10 odsto bilo osigurano od onoga što ima mađarska manjina u Slovačkoj, Rumuniji, Srbiji i Sloveniji, ali ovaj Nacrt ni mnogo manje ne osigurava. Ranije su se pozivali na to da nije moguće izmijeniti izborni zakon, sada već šest partija planira njegovu izmjenu, razumljivo ne radi nas. Trenutno u parlamentu niko ne zastupa gotovo 15 odsto stanovništva u našoj zemlji, a to je približno milion i po ljudi! Dakle, zakon o manjinama — ako uopšte dođe na dnevni red — biće prihvaćen bez predstavnika nacionalnih i etničkih manjina.

Prilikom primanja delegacije Demokratske zajednice Mađara iz Vojvodine, predsjednik Republike Mađarske je istakao važnost toga da se prava nacionalnih manjina izvan naših granica treba da rješavaju prema normama Evrope. Pošto se te evropske norme do sada nisu odnosile na nas, nadam se da će naš predsjednik učiniti sve da i za nas budu važeće ove norme.

Cijenjeni gospodine predsjedniče, želja mi je da nacionalne i etničke manjine u našoj zemlji imaju ne ono što žele Mađari u Rumuniji, Slovačkoj, Srbiji i Sloveniji,

već samo ono što već imaju. Sudbina ma_ đarske manjine u susjednim zemljama za-

visi od toga da li će se uspjeti trezveno i u ime zajedničkih interesa prihvatiti, prije svega u našoj zemlji i susjednim državama, realizacija pojedinačnih i kolektivnih manjinskih prava u okviru evropske ili još šire saradnje.

Zajedničke probleme sa Slovencima, Rumunima, Slavoncima, Hrvatimam i Srbima samo mi zajednički možemo riješiti.

Poslije svega ovoga tek želim vladi skrenuti pažnju na riječi Gyorgya Szabada koje je više puta izgovorio u inostranstvu: „Samo se tek tada može postati članom evropskih institucija, ukoliko se potpuno osiguraju prava nacionalnih manjina!“ Evropa je već došla na to koliku opasnost kriju neriješeni problemi nacionalnih i etničkih manjina, samo na njih nije u dovoljnoj mjeri obraćala pažnju. Zaista, vladini organi će sve učiniti da na manjine ı ne obrati niko pažnju! Nacionalne i etničke manjine u našoj zemlji žele da znaju da li će o navedenim problemima izreći SVOJĆ mišljenje Evropska zajednica, a ako ga 1Z-

nese, kakav će biti njen stav. Sada treba da pokaže da je zaista to evropska organi-

zacija. Dr Danilo UROŠEVIĆ Budimpešta

Da sam пеиађуа

(Odgovor sedmogodišnje devojčice na zadatu femu)

Da sam nevidljiva ja bih otišla u Mostar. Kada bih došla u Mostar ja bih otišla u moju kuću i uzela svoje stvari. Najviše bih volela da vidim svoje drugarice, ali one su otišle iz Mostara.

Anja MASTILOVIĆ

učenica I razreda

OŠ „OsmanlĐikić“ u Mostaru, i OŠ „Gavrilo Princip“ u Zemunu

HOopshtvo najaražeg učife|ja

„Pobuna najdražeg učitelja“ (Nedeljna Borba, 18-19. april)

Vreme sveopšte zbunjenosti, pored ostalih, veoma teško pogađa obrazovanje i nastavnike u svim školama. Može se tvrditi da je najveća eksploatacija intelektualnog rađa baš u oblasti obrazovanja, gde vaspitači, učitelji, nastavnici i profesori primaju ponižavajući dohodak za izuzetno važan i težak posao. Licemerje svih režima najlakše se prepoznavalo na njihovom odnosu prema obrazovanju i radnicima u ovoj oblasti. Političarima su puna usta hvale i demagoških podrški na račun nastavnika, ali kad treba konkretno doneti neku odluku u korist obrazovanja onda ću ćutolozi, izdajnici. Članak Zorice Banjac u Nedeljnoj Borbi je najobjektivniji i najpošteniji članak koji se poslednjih godina o obrazovanju mogao pročitati u našoj štampi. Tim povodom se i javljam da kažem svoje mišljenje o štrajkovima nastavnika Srbije. 6 Pošto sam pažljivo pratio, a povremeno i učestvovao u okupljanjima pred Skupštinom Srbije, želim da iznesem moje mišljenje o nekim bitnim karakteristikama štrajka:

1. Štrajk je pokazao da je obrazovanje kao sistem i organizacija razbijeno, prepušteno stihiji i anarhiji „rukovođenja“, što se vidi i po tome da u mnogim školama sindikalne organizacije ne rade čemu su smišljeno kumovali direktori škola.

2. Direktori škola u mnogim sredinama su pokazali svoju poslovičnu dvoličnost, sputavajući nastavnike da učestvuju u štrajku, a mnogi od njih bi žrtvovali i po tri cela kolektiva samo da im se fotelja ne uzdrma. Bili su sluge ministra, a ne škole i dece.

3. Pojedina sredštva informisanja, pre svega TV Beograd, onemogućavali su da se istina pojavi u javnosti o štrajku, pa su bili protiv poboljšanja materijalnog položaja nastavnika i škola.

4. Vlast je preko svojih „saradnika“ i direktno koristila metode ucene, pretnji, čak i huškanje roditelja i učenika protiv nastavnika-učesnika u štrajku, što je totalno nemoralno i za svaku osudu. (To što maturanti ili neki drugi učenici su ugroženi ovim štrajkom nastavnika, to nije na savesti nastavnika već vlade Srbi-

e).

у 5. Direktori škola, ministar prosvete, s nestrpljenjem, kao iz zasede, očekuju usvajanje predloženih zakona O osnovnom, srednjem i višem obrazovanju, po kojima će oni postati gazde nađ nastavnicima, a ovi njihove pokorne ponižene sluge. Nastavnici, s druge strane, stahuju od nedemokratskih i nehumanih zakona. “ 6. Veliki broj nastavnika nije štrajkovao, jedni zbog uplašenosti od inspekciје, direktora i drugih birokrata, a drugi zbog neodgovornosti prema svom pozivu, svojim učenicima i školi. Netačno je da su deci i pozivu privrženiji oni koji su ostali u školi da se „žrtvuju“ za učenike. Često su to gotovani za čije veće plate mi treba da se izborimo.

7. Vlada i narodni poslanici su pokazali nerazuman i neodgovoran odnos time što nisu hteli da prime predstavnike štrajkačkog odbora da iznesu za govornicom svoje stavove, što samo podstiče 31renje štrajka u školama.

Danilo MAJSTOROVIĆ nastavnik Beograd

(густе ојауџ [2 резка

Zašto se onemogućava poštanski saobraćaj između Hrvatske i Srbiје Najlepše molim redakciju Nedeljne Borbe da objavi moje pismo koje upućujem štovanoj gospodi:

1) dr Franji Tuđdmanu

k 2) generalnom direktoru Pošte Hrvatske 3) članovima promatračkih misija (ako — Nedeljne Borbe — uopće može stići do njih).

Ostao sam zapanjen i zatečen kada sam čuo odluku hrvatske Pošte: prekinuti promet svih poštanskih pošiljki kao i telegrama u Srbiji. Zar je i to moguće? Ja, kao rođeni Hrvat, oženjen Hrvaticom, sticajem raznih okolnosti posljednjih pet godina živim i radim u Srbiji, ali slobodno mogu reči što sam, slobodno mogu govoriti hrvatskim jezikom, pisati latinicu, ići u crkvu, slaviti Božić, nisam imao nikakvih neprijatnosti, a niti moja supruga.

U Hrvatskoj su nam ostali svi, naši roditelji, rođaci, braća, sestre, prijatelji, naši najdraži.

Od lipnja mjeseca, štovana gospodo ni telefonski ne mogu čuti svoju bolesnu majku (dovijali smo se na razne načine, preko BiH, Crne Gore, a sada ste i to ukinuli). Godinu dana nismo vidjeli svoje roditelje, jer se nisam usuđivao ljetos kretati na put sa svojom trudnom ženom zbog ovog suludog rata! Jedino su nam ostajala pisma i razglednice. A sada ste, cjenjena, demokratska gospodo i to zabranili.

Ja ne mogu vjerovati da je netko sa imalo ljudskosti mogao donijeti takovu odluku?!

Imate li Vi, štovana gospodo bolesnu majku??? Ja imam! Svaku noć sam sanjao da dobijam telegram u kojem stoji da Je mama umrla, a ja se patim u snu, jer ne mogu stići na sprovođ (putevi blokirani, avioni ne lete, vlakovi stoje). Dok Vam ovo pišem, dragi moji Hrvati, suze mi se kotrljaju niz lice, jer sam na žalost svjestan činjenice da zbilja više ni glasa ne mogu čuti od mojih najdražih, ni ružnog ni ljepog. A Vi, štovani predsjedniče, za kojeg su glasovali i moji roditelji, moja majka koja umire, znajte da ćete imati na savjesti njene suze, i moje suze, jer Vi dozvoljavate dr Tuđman ovako nešto što nije niti demokratsko, niti civilizacijsko, niti europsko, niti ljudsko! Zar je moguće da u današnje vrijeme ja neću moći uopće saznati da mi je majka (ne daj Bože) umrla? Kako ćemo Javiti našima u Hrvatskoj da nam se rodila beba? Kako čestitati rođendan, božić, imendan, N. godinu? Kako uputiti toplu riječ utehe, ohrabrenja? A XX je vijek! Sve ste zabranili dr Tuđman! Zar Je to demokracija? Eto, ovo pismo ne mogu uputiti ni — „Danasu“, ni „Vjesniku” ni „Večernjaku” — jer pošta iz Srbije se ne prima u Hrvatskoj. Pa, jasno je svima da želite potpuno izolirati hrvatsku javnost, nema pritoka informacija ni telefona, odavno se „Borba“ protjerala iz Hrvatske, nema više ni mogućnosti da narod u Hrvatskoj bar preko pisama svojih rođaka iz Srbije (ali, također Hrvata) čuje i drugačije viđenje iStine. Ali, ne može se vječno glavom u pjesak. Bit ću primoran da zamolim članove promatračkih misija da mi budu poštanska veza sa mojim i supruzinim roditeljima. Zar zaista mislite da ćete za ovaj postupak naići na odobravanje u samoj Hrvatskoj, osim ako mi niste servirali priču da je to odluka Pošte Srbije? Mene peku ove dvije suze, a peći će i Vas štovana

gospodo, tisuće nedužnih suza. Ivan AZINOVIĆ