Борба, 15. 10. 1992., стр. 17
о
ČETVRTAK, 15. OKTOBAR 1992. GODINE 17
Ку | rat filozofija religije / -
MIŽEVNOST 1992
DiCIkl.
20
stotina devedeset devetoro? še ulice.
jama,
пазтЕ.
smejskom, ili o pravilnom
' то ист, тата vrelih koža. e
JuŠnOoSstI 1СПОЗЕ.
опутдепје
odela na kredit. ili radnju ik
zih: ABDUL. јада
запе и ла.
Srđan Vujica i Ivica Petro'iz zbirke „Midsummer“, izrar/Straus/Giroux“, Njujork
_ pozorište
iz drugog
· Životić: „Moje uspomene“, pozorišne umetnosti Srbije, rad — Pozorišni muzej јуоате, Мом 5ад, 1992.
- 12 репода рге 1914. гофпе. Како teraturi nema mnogo svedočanstaorištu tzv. pretkumanovske Srbije, · beogradskom Narodnom pozoriševe uspomene su dragocen prilog таједпо за sećanjima iz prvog sveta, biti izvor svim proučavaocima
p Života tog vremena. - deo knjge prati razdoblje 41. i daje sliku o radu „druge stra= т5пог života, odnosno o delatnosti " 1 reditelja koji nisu bili u angažmainih pozorišnih institucija (Beograd, ", Niš), nego su se okupljali u pon pozorištima, ili u pozorištancima - glumaca, koja su se „rađala i umi-
-pplanas do sutra“. om delu knjige Životić prikazuje de| +
Ра
va stava, čini se, obeležavaju doseg
Delfijskog proročišta, ovc izuzetno
vešto napisane studije iz filozofije religije, iz pera francuske helenistkinje Mari Delkur. To je, najpre, njeno uverenje da se može govoriti o delfijskoj religiji i u skladu s tim da su Delfi ti koji treba da objasne Apolona (boga) a ne obratno. Zato se može reći da Mari Delkur deli mišljenje Olivera Reverdina, koji je pisao: „Ostaje da se napiše verska istorija Delfa u klasično doba, ukoliko je to moguće. Čim pokušamo da prodremo s onu stranu spoljnih pojava, izmiče nam tlo pod nogama i povlačimo se u strahu da ne propadnemo.
Istorija religije kruži oko Đelfa kao oko posude čiji će obris i ukrase videti, a da nikada ne uspe da dokuči šta se nalazi u njoj“, zaključuje Reverdin. Ali, za Mari Delkur ovo je neopravdano pesimistički stav koji ona u osnovi odbacuje. Zašto ne pokušamo da protumačimo delfizam — kaže ona — kao što se to čini u proučavanju Eleusinskih misterija ili Dionisovih svetkovina. Zadatak je, prema Delkurovoj, istina teži no za mnoga druga svetilišta, jer je u Delfima jedna delatnost bacila sve ostale u zasenak. Previše se pažnje posvećivalo samom proročištu, a premalo svemu ostalom, bez čega je — kaže Delkurova, — nemoguće bilo objasniti stvarni život svetilišta i ugled koji je ono imalo u Grčkoj do VI veka pre Nove ere. Taj integralni kulturološki pristup je, Zato, OSnovna vrednost studije. Otuda će Delkurova posebnu pažnju posvetiti istraživanju integralnog kulturološkog konteksta oko Delfa.
· Čudo u Delfima
Mari Delkur: „Delfijsko proročište“, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci — Novi Sad, 1992.
Čudo u Delfima, jednostavno, nije moguće objasniti bez uzimanja u obzir ovog konteksta koji čine i dela Pitagore, Pindara, ili Platona. „Opojna isparenja, — piše Delkurova, — koja u Delfima nikada nisu izbijala iz tla ne treba tražiti u stvarnosti, već kod pesnika i filozofa čija su mašta i učenja uticali na predstavu koju su stari narodi imali o proročištu. Proročište je, tako, bilo vezano s jedne strane za svoje arhajske izvore, a s druge, za kasniju misao o njemu“.
Istraživanju ovog književnog mita oko Delfa posvećen je, zato, zaključni deo ove rasprave. Uopšte uzev, Delkurova nastoji da odvoji legendu i stvarnost tražeći odgovor na pitanje koji je stvarni uticaj OVO proročiš-
te imalo u svakodnevnom životu Grka i u grčkim gradovima nezavisno od mita koji je, pre svega, literatura isplela oko proročišta u Delfima.
Jer, njena slika je nepotpuna. Da bi se shvatila pozitivna uloša Delfa, potrebno je uzeti u obzir dve „bolesti od kojih su grčki gradovi patili već od VIII ili VII veka. Jedna je bila građanska nesloga. Druga, koju je tako dobro opisao Rode, bila je zabrinutost koju je u svesti ljudi izazivalo sve jače osećanje greha i njime izazvane srdžbe tajanstvenih sila, čije je zahteve bilo.teško razumeti. Zato je svetilište pod Parnasom privlačilo i one idejne tokove koji su a priori mogli biti usmereni i ka nekom drugom mestu. Sve ovo povlači odlučujuću promenu samog određenja pojma boga, koji je do tada podrazumevao ne samo izvesnu mističku silu već i moralnost, određeno shvatanje greha. Ova racionalizacija Delfijskog boga biće, međutim, osnovni uzrok njegovog iščeznuća pred hrišćanskim bogom za koga su proročanstva u Delfima bila demonska tvorevina. Ipak, za Mari Delkur, isceliteljska uloga Pitijinih proročanstava još uvek ne može do kraja da bude racionalno objašnjena. Ovaj zaključak je, zato, u očiglednom raskoraku sa uverenjem da se delfijska religija može pozitivno objasniti kao koherentna religija, i celovito religijsko učenje. Čini se da je i za Delkurovu, ovaj neobjašnjivi mistički element posledica nekog stranog mističkog učenja, koje su „Delfi prihvatili iako dosta pasivno“. Cudo u Delfima zato, ne može biti do kraja objaš-
njeno. Nenad DAKOVIĆ
ЈАСМИНА ТЕШАНОВИЋ
НЕВИДЉИВА
| Jasmina Tešanović: „Nevidljiva knjiga“, proza i poezija, KOV, Vrbas, 1992, str. 63
ugla
latnost šabačkog Gradskog i Podrinjskog povlašćenog pozorišta, navodeći imena svih članova i kompletan reportoar. Još podrobnije opisuje delatnost Beogradskog, malog pozorišta, koje ·je prikazivalo predstave u hotelu „Slavija“.
U trećem i poslednjem delu knjige, Životić se seća svoje delatnosti u vreme okupacije u Pozorištu udruženih glumaca i „Centrali za humor“ i u posleratnom periodu — u Vršcu, Novom Sadu i Nišu.
Knjiga Moje uspomene Dušana Životića, iako ne sadrži iscrpnije estetske analize i ocene umetnosti putujućih glumaca i njihovih reditelja (najčešće to su opisni kvalifikativi pojedinih glumaca i glumica), predstavlja uspeo pokušaj čuvanja od zaborava značajnih scenskih umetnika kao što su Olga Ilić, Radomir — Rada Savić i Dimitrije Ginić, ali i pozorišnih upravnika, organizatora i reditelja poput Koste Delinija, Mihaila La_zića, Dušana Topalovića, Brane Cvetkovića i
drugih. Raško B. JOVANOVIĆ
Mržnja (io ljubavi
Nadin Gordimer: „Priča mog sina“, „Svetovi“, Novi Sad, 1992.
~”
udo pričanja zaokuplja Nadin Gordi-
mer i kad naizgeled pripoveda pozaj-
mljenim glasom, kao što je slučaj u ovom romanu Priča mog sina (objavljen na engelskom 1990. godine). Tema aparthejda nije u prvom planu, ali se ta omča nadvija nad sudbinom porodice crnačkog lidera da bi iznela tragizam ljudskosti, mržnje koja je tik do ljubavi. Ali ih sve razdvaja, kao što i magnetski spaja i prekraja psihološku vizit-
-kartu ličnost: u romanima. Okolnost да:
nam sve saopštava dečak Vili u ovom slučaju ima dodatno isijanje; kamerni prostor porodice ne može biti van kovitlaja u kom se nalazi crni čovek koji se bori za svoja prava i ljudske slobode.
Već takav okvir romana može se prihvatiti i kao lažna omča da se na okupu nađu stresna polja, što potresaju južnoafričku književnost. „Južna Afrika je centripetalna sila koja privlači ljude u tom regionu“ pored ostalog, i zbog fascinacije ne samo političke borbe, kako nam saopštava dečak Vili (pripovedač), već i zbog ljudskog tela koje ima svoje zakonitosti i, dakako, nedozvoljene ljubavi. Ako znamo da je dvadesetak knjiga proze N. Gordimer ispisala da pronađe onaj nevidljivi tragizam, što ne umanjuje ı upečatljivu sliku rasapa ljudskog. Zapravo, dimenzije neljudskog u tom „logoraškom svetu“, Afrike gde su crnci obespravljeni i bore se protiv „bele manjine“. „Priča mog sina“ N. Gordimer počinje šokom kad sin vidi oca sa belom ljubavnicom Hanom Pluman, iz komiteta za ljudska prava. Upravo zato je i sin izabran da otvori „podrumska vrata“ koja su ga odvela na književni put.
N. Gordimer je majstor detalja, ona do besprekornosti ispituje taj nevidljivi deo tragike tla gde mržnja vodi u košmar ljudskih života. Politički fon priče nimalo ne prigušuje tajnoviti hod ljubavi koji struji u porodici crnačkog lidera Sonija. Potresi su ncizbežni, zaveštanost borbi ne znači i odricanje od putenosti, dakle ljudskosti u svom vrhunskom nalazu. Oblici crnog i belog tela, patnje i mržnje sc prctapaju u višeznačajno nijansiranje i ispitivanje ljudske sudbine.
Omča aparthejda i motivisanost za borbu za ljudska prava ne potiru se time da je otac izneverio sebe, a možda i izdao sina. Antijunaci u verziji Nadin Gordimer, kao i u knjizi priča „Dva metra zemlje“ (izdanje „Rada“), protagonisti su jedne katastrofične situacije gde se na koži ispisuje mapa stradanja. Politika i može da bude samo u centripetalnoj sili patnje, želji da se sačuva čovekovo dostojanstvo kad se i ne drži uvreženog reda. Odbacivanje ljubavi bi bilo i nemogućnost da se sačuva porodično stablo, ali i stablo ljudskog koje je aparthejd želeo da poništi. U romanu „Burgerova kći“, kao i u „Konzervaticu“, N. Gordimer je ukazala na apsurdnu omču koja se stavlja čoveku gde i boja kože ima težinu osude. Intimni ugao koji saopštava ova belkinja (N. Gordimer) je traganje za identitetom ljudskosti. Ona, elem, tipuje, u duhu engleskog liberalnog romana, na sudbine koje su saznavanje tragedije. Moralni naboj, u ovom slučaju, nije moralistički. A aroma politike samo doprinosi da zahvaljujući sinu, sagledamo oca koji se bori, i za prava Crnaca, ali i svoje pravo da živi, a da pri tom ne uništi svoju porodicu. Protivurečnost čovekove prirode je u stanju samo da shvati antijunak, kao da nam želi reći spisateljica, posredstvom nosioca priče, dečaka Vilija. A Nadin Gordimer je svoje kazivanje o aparthejdu upravo gradila kao fugu o nepristajanju i povest O ČOveku koji mora iskoračiti iz tmine kože, makar ona bila i bela.
Slavko LEBEDINSKI