Борба, 07. 01. 1993., стр. 14

BEIGLEDIŠTA

PISMA

~ BORBA ČETVRTAK 7. 1. 1993.

ČEMU USTAV AKO SE NE POŠTUJE (3)

igracka za

neoduovornu decu

Dr Miodrag Jovićic

Kada je o saveznom ustavu reč, valja najpre podsetiti na nedostatke u njegovom donošenju. Umesto da ustav nove državne zajednice donese Ustavotvorna skupština i da bude potvrđen na referendumu, Ustav od 27. aprila 1992. donelo je krnje Savezno veće Skupštine SFRJ, koje su sačinjavali delegati samo dve preostale republike ı kome je redovni mandat istekao još pre dve godine, pri čemu su prilikom usvajanja ustava izostavljene pojedine faze postupka revizije ustava predviđene za njegovo menjanie. Na ovom mestu moralo bi se imati na umu staro pravilo rimskog prava po kome Ex iniuria ius non oritur — iz neprava se ne može stvoriti pravo, što i navodi našu pravnu nauku da iednim dobrim svojim delom ovom ustavu osporava i legitimitet i legalitet.

No, ostavljajući po strani ove nedostatke ustava, kao i činjenicu da se savezna država koncipirana novim ustavom veoma sporo i mučno rađa, uz evidentno kršenje odredbi Ustavnog zakona za sprovođenje ustava (što dovodi do toga da se niz us-

tavnih odredbi ne primenjuje, a mnogi ustavni instituti ne funkcionišu), poslednjih dana decembra 1992. Ustav je prekršen na tako grub način kome je teško naći premca. I to je prekršen od strane organa koji je nadiežan za donošenje i menjanje ustava — Savezne skupštine (njenog Veća građana). Ustav sadrži veoma jasnu odredbu člana 106, po kojoj Savezna vlada kojoj je prestao mandat nastavlja da obavlja poslove do obrazovanja nove savezne vlade. Pošto su oba veća izglasala nepoverenje vladi Milana Panića, njoj je, po članu 104, stav 5, prestao mandat, ali je imala da, u punom sastavu, obavlja poslove i dalje, sve do obrazovanja nove vlade. Međutim, Veće građana, neočekivano, bez ikakvog oslonca u Ustavu, donosi odluku po kojoj za v.d. predsednika vlade imenuje dotadašnjeg potpredsednika Radoja Kontića. To Veće, dakle, razvlašćuje Milana Panića, onemogućava mu da vrši svoju ustavnu dužnost, a vladi nameće novog šefa. Zaprepašćenje izaziva izjava predsednika Veća građana (dak-

le čoveka koga su, verovatno kao najboljeg između sebe, izabrali poslanici ovog Veća), data kao odgovor na osporavanje odluke o imenovanju v.d. predsednika vlade: „Ja nisam pravnik!“, čime je hteo da kaže da nije kompetentan da sa stručnog gledišta ceni odluku čije usvajanje je sam predložio. A u pitanju je jedna jedina prosto proširena rečenica, koja glasi: „Savezna vlada kojoj je prestao mandat nastavlja da obavlja poslove do obrazovanja nove savezne vlade“, a za čije je razumevanje dovoljna najobičnija pismenost. Ovakvo postupanje Veća građana ne samo što predstavlja kršenje izričitih ustavnih normi, nego i u potpunosti osporava ustavnu koncepciju o tzv. kancelarskoj vladi uvedenu Ustavnom od 1992, koncopciji po kojoj predsednik vlade ima isključiva ovlašćenja u utvrđivanju programa vlade, njenom obrazovanju i rukovođenju njenim radom (koncepciju čiji pristalica ja nisam, ali koja je pretočena u ustavne norme koje se moraju poštovati). Predsednik vlade je šef ekipe i ona je bez njega obez-

glavljena, raspada se. Njega voljom neovlašćenog organa niko ne može zameniti u funkciji, pa ni potpredsednik vlade. Veće građana i Veće republika su vlasna da vladi izglasaju nepoverenje, što za sobom povlači i prestanak mandata vlade, ali njihova ovlašćenja tu prestaju. Sve dok predsednik Republike ne predloži Skupštini novog kandidata za predsednika vlade, veća se ni na koji način ne mogu mešati ni u sastav vlade, ni u njen rad. Ona, jednostavno, moraju čekati predlog predsednika Republike.

Razumljivo, interesi zemlje u ovakvoj situaciji zahtevaju da nova vlada bude obrazovana što pre. Međutim, s obzirom da će se uskoro konstituisati nova Savezna skupština, čiji su članovi već izabrani, valja očekivati da će predsednik Republike konsultacijama za određivanje kandidata za predsednika vlade, predviđenim ustavom, pristupiti tek po obrazovanju poslaničkih grupa u novoj Skupštini. U međuvremenu, pošto bude povuklo svoju protivustavnu odluku o imenovanju v.d. predsednika savezne vlade, postojeće Veće gra-

đana će, uostalom kao i Veće rcpublika, morati da računa s postojanjem vlade, na čijem čclu sc i dalje nalazi Milan Panić. Njoj je preostao mandat, ali ona i dalje, po Ustavu, funkcioniše do izbora nove vlade.

Ceo ovaj žalostan slučaj koji se nedavno odigrao pred našim očima, svedoči kako se u nas poštuje savezni ustav. On je igračka u rukama voclike, ncozbiljnc i neodgovorne dece. I ovaj ustav je, kao i onaj prethodni, od 1974, veoma teško lcge artis promeniti, ali ga zato pojedinci (ako su dovoljno moćni) i institucije i organi (ako imaju podršku moćnih pojedinaca) mogu nekažnjeno kršiti. Bez obzira što ovaj ustav u celini ne valja, što je prepun nedostataka — on se, dok ne bude, nadajmo sc uskoro, promenjen, mora poštovati.

Na kraju, valja se vratiti na početak, na pitanje: Čemu služi ustav ako se ne poštuje?

Jedna deo odgovora bi glasio: ustav moramo imati jer akt pod takvim nazivom imaju sve zemlje na svetu. Ne smemo dozvoliti da nas, zato što nemamo ustav, proglašavaju neustavnom zemljom. Znači, o samom postojanju ustava se ne raspravlja: on nam

= .z

je potreban jer to zahteva neki civilizacijski bon ton.

Drugo, ako već moramo da imamo ustav, pokušaćemo da ga, koliko god možemo i umcmo, napravimo takvim da odgovara našim potrebama (onako kako ih vide tvorci ustava), ali i da bude obučen u prikladno ustavno ruho, da svetu možemo pokazati kako u nas građani raspolažu širokim pravima, kako su prihvaćene sve demokratske institucije, kako je obezbeđen režim zakonitosti i slično. Znači, moramo ući u kompeticiju sa drugima u proizvođenju što lepših ustava.

Treći, suštinski deo odgovora na pitanje „Čemu ustav ako se ne poštuje?“ glasio bi: ako, prvo, moramo imati ustav, ako drugo, uspemo da ga napravimo lepim i privlačnim, — to nikako ne znači, treće, da ga moramo i poštovati. To bi već bilo preterivanje. Sve rečeno u ovom tekstu svedoči da mi nismo skloni takvom preterivanju. Ustav, jednostavno, nećemo poštovati, jer ga u našem današnjem režimu, videli smo, ne moramo poštovati. Dokle će nas to dovesti, pitanje je za drugu raspravu.

U DEMOKRATIJI STRASTI

Izosfavljena kulfura

Predizborna politička kampanja, prevrnula je utrobu srpskog društva. Za kratko vreme mogli smo na političkom tržištu da uglodamo svakojaku robu, čak i onu za koju se mislilo da je više nema.

Televizija Srbije organizovala је dvonedoeljno sučeljavanje stranaka, sa ciljem da predstavnici političkih partija upoznaju Jjavnost sa svojim partijskim poglodima o nekim elementima društvene organizacije života.

Nije poznato ko je sve učestvovao u izboru i formulisanju tema za stranačka sučeljavanja — uredništvo televizije ili političke stranke — tek, lako je zapaziti da je iz predizbornih dijaloga i svađa, iščezla tema o problemima kulture u srpskom društvu.

Propuštena je prilika da se političke stranke i „kulturno“ predstave Javnosti. Politički govor o kulturi ne bi mogao da zaobiđe neka važna pitanja o odnosu državne organizacije i kulturnog razvoja. Tako, predstavnici političkih stranaka, kazali bi da li njihova stranka kulturu razumeva kao nezavisan entitet ili kao deo političkog entiteta zajednice kojoj pripadaju.

Još veće interesovanje Javnosti pobudilo bi shvatanje kulture u partijskim programima: kakav je odnos između tradicionalnog i modernog koncepta kulturne politike? U tom sklopu ne bi se zaobišla razmatranja budžetskog i tržišnog modela finansiranja, načina upravljanja kulturnim ustanovama, pogledi na kulturni stahdard i kulturne potrebe, kulturni prostor (tržište, informatika, sponzorstvo) problem decentralizacije i regionalizacije u kulturnom ŽiVOtu...

Izbori su bili i prošli, a biračko telo nije ništa čulo o kulturnoj politici političkih stranaka. Sasvim Je izvesno da je eliminacija kulture i kulturnog razvitka iz predizbornih političkih debata, pogodovala onim strankama koje su bile orijentisane isključivo na instrumente borbe za vlast, dok su druge vrednosti ZaJedničkog života ljudi, bačene na

marginu. Sužavanje društvene”

kompleksnosti u političkoj Javnosti uvek je odgovaralo „demokratiji strasti“, a ne demokratiji razuma. Zeran Avramovic

Beograd

SRBI | MUSLIMANI

Sabiranje „baba i zaba”

U „Večernjim novostima“ od 23. 12. 1992. godine objavljen je tekst M. Nićiforovića „Ništa u srpskim rukama“, u kojem je izneo sijaset „egzaktnih“ brojki o tačno-netačnim podacima stanja i odnosa, počev od broja stanovništva, srpskog i muslimanskog, broja zaposlenih radnika i direktora preduzeća, škola i dr.

Cilj teksta, dopisnik i ne krije, izrekao ga je još u nadnaslovu „Muslimani u Sandžaku nisu ugroženi, naprotiv“ a pojasnio u zaključku: „Sve ovo ukazuje da su muslimani u Sandžaku potpuno ravnopravni...“

Nemam ni motiv ni namjeru da branim Ugljanina, ali sam htio da ukažem na paradoks da ste podatke kojima barata M. Nićiforović, koristi ı Ugljanin u dokazivanju teze da su Muslimani ugroženi. Jasno, da jedno, odjednom, dvoje ne može biti, a najpriličnije je da nije ni jedno ni drugo...

Što se tiče M. Nićiforovića on na samom početku pokazuje totalno nepoznavanje računa.

Tvrdi da Muslimani nijesu ugroženi a uporno, rekao bih i nasilnički piše Musliman(i). malim „m“, čime, nesporno, ugrožava i spori osnovno pravo Muslimana na samoizjJašnjavanje, samoiskazivanje pa ı činjenicu koju sam prihvata — Muslimane kao nocšto drugo i drugačije, dakle njihovu posebnost, samim trctmanom u brojkama.

Potom, sabira Muslimane sa malim „m“ i Srbe sa velikim „S“ kao da se „babe“ i žabe“ mogu sabirati.

Dalje, optužuje Ugljanina i druge lidere SDA „da ove podatke prešutkuju da bi ostvarili svoj cilj — otcepili se od Srbije i pripojili Bosni“ zaboravljajući ili i prešućujući da su sva granična mjesta Sandžaka i Bosne očišćena od Muslimana. (Pljevа, Priboj, Sjeverin) baš zahvaljujući Ugljaninovom asistiranju vladajućoj politici koja је [0 с15ćenje podsticala. Ispada da će se Sandžak pripojiti Bosni preko Тароуа 1 Маје Кгепе, а пе ргеко Zubinog Potoka i starog Kolaši-

na, čemu, sad, Ugljaninovim tež-.

njama asistira srpska politika. Dalja analiza odvela bi nas daleko i traži mnogo prostora. Jasno Je jedno: ako neko ne zna ili neće da zna i nasilno sabira „babe i žabe“ ne može biti uverljiv da će egzaktno rešavati jednačine sa mnogo nepoznatih, makar u računu koristio ı brojke sa trećim decimalom. A naši stari, M. NIćiforović zna, nijesu koTristili ništa od onoga što mi danas koristimo ali im je račun bio tačniji i pošteniji. Sad i ovdje nije mnogo bitno šta je i u ČIJim rukama i da li je i na trećoj decimali sve tačno podeljeno. Bitno је да зе Srbi i Muslimani iščupaJu iz ruku onih koji ih guraju u brojke, „danas му, sutra mrtvih. Bezimenih i jednih i drugih. Sefko Alomerović

Novi Pazar

IZBORI

Sporo U promene

U zapadnoj štampi, posle izbora u Srbiji, oseća se razočaranost zbog ishoda izbora. Provlači se čak i teza da od tri Srbina, dva podržavaju Miloševića. Pogledajmo koliko je to tačno.

Na izborima decembra 90. Milošević je dobio 3,600.000 glasova, ili 52 odsto ukupnog biračkog tela. Posle dve godine Milošević je dobio 2,515.047 glasova, ili 39,67 odsto biračkog tela, odnosno preko milion glasova manje nego u prethodim izborima, što znači da mu je 12,33 odsto birača uskratilo podršku. I dalje, to znači da manje od polovine stanovništva Srbije podržava Miloševića.

Drugi kandidat za predsednika Srbije, Milan Panić, dobio Je 1,516.693 glasa, šta je 23,92 odsto ukupnog biračkog tela. To je više nego što su pre dve godine osvojili Vuk Drašković (800.000), Ivan Đurić (300.000) i Vojislav Šešelj (100.000) zajedno. Slični rezultati iskazani su na decembarskim izborima 1 kada su u pitanju stranačka mesta u poslaničkim klupama parlamenta. Pomaci su, nema sumnje, vidljivi, ali su ipak rezultati ovih izbora tragični jer je vreme za promene isteklo.

Milan Mitrovic Beograd

„Borba“

Trg Nikole Pašića 7 11000 Beograd