Борба, 07. 01. 1993., стр. 13
BORBA ČETVRTAK 7. 1. 1993.
,
Cvijetin Milivojević
Neuspeh DEPOS-a na izborima za savezni i republički parlament i poraz predsedničkog kandidata Milana Panića, iza koga je stao i DEPOS, opet je probudio dežurne političke zlobnihe. Pitanje „da li, umesto naroda, ovaj put, treba da se menja vođstvo udružene opozicije“ — naročitu potporu dobija nakon drugog kruga izbora za lokalne organe vlasti, na kojima opozicija (i DEPOS, prvenstveno), nije uspela da realizuje ubedljipu prednost iz prvog izbornog hruga
Šta o tome, ali i o budućnosti DEPOS-a i Srbije, misli predsednik najjače partije u Demokratskom pokretu i, prema izbornim rezultatima, treće stranke u Republici?
— Dva su razloga za ovakav ishod na lokalnim izborima. Prvi je neobaveštenost građana o tome da drugi krug uopšte postoji i o tome šta se odlučuje tom prilikom. Drugi je razlog jedno osećanje apatije koje je zahvatilo pripadnike opozicije posle 20. decembra, apatije koja Je, pre svega, zahvatila omladinu, a to je 90 odsto našeg biračkog tela. Bili su i novogodišnji praznici, mladi svet je, nažalost, prespavao drugi krug, naročito zbog jednog opasnog osećanja da u ovoj Srbiji više ne vredi glasati, ne vredi se na ovaj način
' boriti i da ovakvu Srbiju treba
napustiti. Birački korpus SPS-a — na
" сети шп зе тога сетан — је
disciplinovaniji. Te starce nije pomela hladnoća i klizavica. Kad sam oko 16 sati glasao, rekli su mi u biračnom odboru da su, pre mene, glasala samo dvojica mlađih od 30 godina; negde smo gubili sa rezultatom 11:10, tamo gde je trebalo da izađe 900
'birača... Ja tom mladom svetu
ništa ne prebacujem. Tu njihovu apatiju ne razumem a — nemoćan sam da ih ubedim da razloga za apatiju nema. Pristup Televiziji bio mi je onemogućen, a dovoljno je bilo da posle 20. decembra objasnimo da smo pobedili, da je SPS izgubio, da je Milošević dobio milion glasova manje nego devedesete, i to po njihovim rezultatima.
B. Stiče se utisak da je i sam DEPOS zahvatila neka prsta apatije. Nije li došlo vreme da se DEPOS opredeli: da li će biti jedna koherentnija grupacija, sa tendencijom da preraste u partiju ili je DEPOS, i definitivno, bio samo za jednokratnu upotrebu?
D. DEPOS nije zahvatila apatija. Mislim na vrh koalicije. Ali, veliki deo pristalica i članstva jeste i naš je prevashodni zadatak da to osećanje beznađa potremo, da ohrabrimo ljude da ostanu ovde, da nastavimo borbu i da, na nekim sledećim izborima ili pre njih, materijalizujemo već ostvarenu pobedu na ovim izborima. Razloga za nezadovoljstvo nemamo: dobili smo iznad milion o naše analize govore da Šešelj i Milošević zajedno nisu dobili više od pedesetak hiljada glasova srpske omladine i inteligencije. Naših milion glasova je kritična masa naše mladosti, pameti i budućnosti, lepote i snage, sve ono na čemu Srbija treba da počiva sutra. Taj bi rezultat bio i mnogo bolji da je Demokratska stranka pristala da skupa nastupimo kao DEPOS. Nudio sam Mićunoviću 25 odsto mandata na listama DEPOS-a. Oni su tražili 50 odsto, ali se u politici mora biti realan. Mićunović je osvojio mnogo manje mandata nego što je ta stranka dobila glasova. Osvojili su
šest mandata u republičkoj Skupštini, DEPOS osam puta više. Zajedno sa DS, SDP, Srpskom opozicijom, Građanskim savezom — da su svi ušli u DEPOS — bili bismo prva politička snaga, i posle krađe... Za takve stvari ne možemo kriviti SPS. To je neka greška koju je učinila naša mala a uobražena opozicija.
Sa ili profiv tri musketara B. „Loptica“ je, zbog. doogodišnjeg
neuspešnog objedinjavanja opozicije, uglavnom, prebacivana na Va-
:šu ili na stranu gospodina Mićuno-
vića. Ko je, ovaj put, glavni krivac?
D. Znam sigurno ko nije krivac. Krivac nije SPO ni Vuk Draško-
·vić. Znao sam da objedinjavanje
neće biti velikog rezultata. SPO je uvek utapao svoje stranačke interese u interese celine. Eto, DSS koja se odvojila od DS tek u septembru, zahvaljujući DEPOS-u dobila je 18 poslanika u Skupštini Srbije, tri puta više nego Mićunović. DS, Srpska opozicija, GSS, Mirko Jović su, praktično, dali socijalistima po Dontovom sistemu oko 15 i Šešelju oko 10 mandata. Da smo svi, dakle, nastupili kao DEPOS imali bismo 105 poslanika, SPS 70, Šešelj 35...
Ali, šta je tu je. I 50 mandata u Skupštini Srbije, među kojima i 4-5 akademika daje DEPOS-u za pravo da ide uzdignute glave i u Skupštini (ako uđe u nju), da uzdignute glave hodamo ovom zemljom, da zaustavimo redove pred ambasadama stranih država, da ne dozvolimo da ono najbolje u Srbiji pobegne. Osnovni naš zadatak sada je zaustaviti iseljavanje. Vuk Drašković neće da bude novi Čarnojević i učiniće sve da niko ne bude Čarnojević, da ne bude izbegličkih kolona iz Srbije, već da odbegle vratimo. B. Šta znači rezerpa „aho DEPOS ude u Skupštinu“?
D. Zagovornik sam stava da ne ulazimo ni u republički ni u savezni parlament. Zašto? Treba ih na pozornici, pred SrLijom i pred svetom, izolovati i kad se zavesa otvori, neka i Srbija i svet vide ta tri musketara, sama i zagrljena — Arkana, Šešelja i Miloševića. Navodim baš ovaj redosled jer mislim da srpski predednik polako ali sigurno, biva skrajnut u stranu od onih koje je stvorio, od jedne fašističke opcije koja se čvrsto ustoličila u vlasti Srbije. Zemlja nam je postala mafijaška. Više nema zakona osim zakona mafije; više nema privrede osim mafijaške. Nikad, nikad otkad postojimo, nismo dovde spali. Više je bilo zakona, više je bilo morala u vreme Karađorđeva ustava. Ali, kad neko proizvodi maligno tkivo i maligne ćelije u sopstvenom organizmu, izlaže se riziku da
ga razjedu i mislim da se to dešava srpskom predsedniku, jer zaista ne verujem da je njegov izbor bio fašizam. On se, naprosto, kao vešt političar okoristio određenim:' ljudima, izvanredno je pročitao ko je Šešelj i na šta je sve spreman, uzeo ga je za komunalca, poverio mu najprljavije poslove, našao najidealnijeg najamnika u Srbiji. Šešelj je unajmljen da razbija opoziciju za šta je imao odrešene ruke. Cinio je to maestralno kada su laž, prostote i sve drugo nekažnjeni. Najamnici porasli, ugojili se uz gazdu i sada im je gazda prvi na meti. Naš predsednikm je po vlasti, po snazi na žalost treća ličnost u Srbiji.
Ja sam za to da se taj trijumvirat ostavi pred svetom. Ako bismo mi ušli u parlament, samo bismo pothranjivali domaće zadatke Šešelja i Arkana. Jer, Milošević će ići na manjinsku vladu tobožnjih stručnjaka, a Šešelj će blagonaklono da daje podršku toj vladi i čekati da se nešto desi Miloševiću da zasedne. On neće da se zatrčava, neće biti nestrpljiv da uzme pogaču. Skupština će biti vašarište: zamislite Mihiza da replicira Arkanu; možete li da zamislite dijalog jednog Ljube Simovića i jednog #Šešeljevog poslanika penzionianog u 38. godini ŽivOta, a fizički potpuno normalnog? Ljudi od časti drže do toga is kim će u kafanu za sto. Zašto bismo mi razblaživali socijalistiko-fašistički, mafijaški koktel?
U nacionalnom interesu bi bilo da uđemo, ali — ko nas tamo čeka. Sem toga, mi bismo povlačenjem ishodovali nove izbore, ali pod pravom kontrolom (sad smo se i mi uvežbali), pa krađe ne bi moglo biti. Druga opcija, za sada većinska, u DEPOS-u Je za ulazak u parlamente, da se predstavimo narodu, da će naš svet nakon dva-tri meseca shvatiti razliku između Šešelja i DEPOS-a. Ponevlja se 45.
B. Da li je, ipak, moguć ulazak DEPOS-ovih ljudi u Saveznu vladu? Ouo pitanje, ponajpre, zato što će izbor Vlade, delom biti kontrolisan i od crnogorske delegacije u Veću republika?
B. Socijalisti i radikali neće moći da naprave koalicionu vladu. Odnosno, mogu, ako se posluže prostom većinom. No, hoće li oni ići na tu varijantu, zavisi od onoga što će se desiti 10. januara u Crnoj Gori, tačnije, da li će kandidat fašista da postane predsednik. U tom slučaju, SPS-u neće biti potrebna formalna koalicija sa Šešeljom da bi se sklonio Cosić o doveo neki Komanč. Onda tek nastupa pra-
va kriza, nikakve legitimacije pred svetom neće biti; bića građanskog rata u Srbiji i Crnoj Gori. Počeće isti zulum kao januara 1942. i 1945. Upozoravam na frapantne podudarnosti sa 45-tom kad su u parlament ušli kriminalci, polupismeni, mafijaši; ili sa 42-om kad je doneta odluka o likvidiranju svega mislećeg u srpskom narodu. Ustaše su tad načinile biološki, a komunisti ideološki genocid. Samo za tri dana u Beogradu je 1945. likvidirano 12.000 pametnih glava i trebalo je pola veka da izrastu nove. Trebinjca Vladu Šegrta, koji je u Nevesinju pobio više Srba nego što su ustaše pobile, ideološki nasleđuje Trebinjac Vojislav Šešelj. Sve one koje je kao izdajnike i petu kolonu „prozvao“ Šegrt, sad proziva Šešelj. Jedna ruska obaveštajna služba je na tragu da dokaže da je Šešelj u jednoj međunarodnoj organizaciji čiji je cilj obnova Kominterne, sa Brankom Kitanovićem i raznim Edočkama po Rusiji.
B. Mislite li da se DEPOS, pa i Vi lično, iscrpljujete kompleksom Šešelj, umesto da...
D. Ja se niakda nisam — prekinuću Vas — bavio Šešeljem, poštujući činjenicu da je kumstvo svetinja. Međutim, sada progovaram jer je Srbija još veća svetinja: taj čovek je užasna opasnost za Srbiju koja se ne sme potcenjivati i što pre mora zaustaviti. Mislim da Franjo Tuđman nije
Ispisaču svoj romcin
B. Razmišljate li, ponekad, da se nahon dva izborna neuspeha — uprkos činjenici da ste bili dobar prognozer jugoslovenskog raspleta — vratite
svojim romanima?
D. Naravno da ću da se vratim. Možda će i reorganizacijom DEPO-
· S-a koja će sigurno da usledi, za mene ostati mnogo više slobodnog
vremena. Biću i u politici i u literaturi. Ambicija i volja mi je, i dalje — ne stati, ne stati, ne stati dok ih ne pobedimo, dok ne spasimo Srbiju od njih. U politici se osećam kao pisac koji je napravio kostur romana, sve pripremio a onda 'je došla neka polupismena baraba, isterala ga iz radionice, dograbila sc skeleta romana i napisla roman po mom scenariju. I potpisala se. Zamislite, recimo, da je to bio Ar-
kan. To se meni u politici desilo: opljačkan sam, ponižen, sve su mi ideje uzeli šusteri i — evo rezultat Ipak, sam ću ispisati taj svoj rOman, izbrisaću što treba, ono što s,, nedoučeni napisali. Ja ću dovrši-
ti tu priču.
mogao naći nekog ko bi uspešnije mogao raditi na nesreću Srba s one strane Drine — od Šešelja. Gde god je došao da zaštiti Srbe, samo je zapalio vatru, podavio rep i otišao. Kad su Srbijom govorili samo oni koji su spominjali kupanje u „srpskoj Rijeci, srpskom Dubrovniku, srpskom Splitu“, Vuk Drašković je predlagao nešto drugo. Kad je već JNA donela fatalnu odluku da napusti Sloveniju, predlagao sam da JNA napusti i celu avnojevsku Hrvatsku, kako bi se izbegao rizik da makedonski, muslimanski oficiri uđu u građanski rat s Hrvatima. U pobunjene srpske krajine (ja sam im kum!) trebalo je poslati Srpsku gardu koja bi sa hrvatskom gardom rešila čija je Srpska Krajina. Tuđmanu bi ostala „Nezavisna država glista“ ili bi morao da prizna nemoć i pruži ruku konfederaciji. Niko nije unesrećio srpski narod kao ovi što ga usrećuju. Da je 20. decembra legalizovana izborna pobeda DEPOS-a, sad bi se u Ženevi razgovralo drukčije. Nije vreme da otkrijem sve detalje, ali imao sam informacije iz Moskve, Vašingtona i Pariza i siguran sam da bih uspeo sledeće: desna strana Neretve bi ušla u konfederaciju sa Hrvatskom, Srpske krajine u Hrvatskoj bi postale konfederalne jedinice (imale isti status kao i Republika Hrvatska), dok bi sav ostatak BiH, sem zapadne Hercegovine i parčeta hrvatske Posavine, išao u konfedeaciju sa Srbijom i Crnom Gorom, a na proleće biste tu imali i Makedoniju. Mapa Ovena i Vensa bi bila prihvaćena, ali onog trenutka kad zapadna Hercegovina uspostavi čvršće veze s Hrvatskom, i srpske bi provincije uspostavile sa Srbijom. Sve su te opcije bile moguće. Da je DEPOS proglašen za vladajuću stranku, zvao bih vas da idemo na Drinu da rušimo simbolično granične prelaze i carinarnice koje je na Drini postavio — Slobodan Milošcvić, ne ja. Ako premerite od Negotina do Knina sredina je Drina, a ne granica. A Slobodan Milošević govori, pri tom — Vuk Drašković je izdajnik