Борба, 07. 01. 1993., стр. 16
FILOZOFIJA
Granice slobode
Isaija Berlin: „Četiri ogleda o slobodi“, „Nolit“ — „Filip VI-
šnjić“ Beograd, 1992.
Isaija ili Isaja Berlin, kako njegovo ime prevodi recenzent ovog izdanja i urednik biblioteke „Libertas“ Ivan Vejvoda, tipični je predstavnik anglosaksonske analitičke tradicije, koja se toliko razlikuje od kontinentalne spekulativne škole upravo u pitanjima filozofije morala, filozofije vrednosti i političke filozofije uopšte da se čovek mora upitati da li je uopšte moguc neki kompromis između ova dva filozofska nazora, koji tako bitno utiču na političku sudbinu Zapada.
Jer, Isaija Berlin je u toj meri karakteristični zastupnik deontoloških nazora u etici i aksiologiji uopšte, da već u uvodu, sasvim otvoreno, piše o tome da njegovi ogledi o slobodi ne govore o metafizičkom problemu slobodne volje, nego o posledicama koje bi zastupanje, makar i blage varijante determinizma, imale po zapadnu kulturu. Ako je determinističko stanovište tačno — kaže on — uobičajeni pojam vrednosti ili zasluge gubi smisao. Štaviše, Berlin je uveren da bi prihvatanje determinizma u bilo kojoj varijanti zahtevalo, potpunu reviziju zapadne kulture, koja u ovom ili onom obliku u potpunosti podrazumeva slobodni izbor, mogućnost izbora, ili ono što Berlin naziva „negativnom slobodom“. Ova, takozvana negativna sloboda, pri tome, jednostavno znači odsustvo prepreka u mom delovanju, ili — kako Berlin piše — otvorena vrata ukoliko poželim da izađem napolje. lako se ovo redukovanje slobode na slobodu izbora, ili odsustvo prepreka za moje delovanje, može učiniti suviše pojednostavljenim shvatanjem, kada je u pitanju tako značajan problem, kao što je to problem slobodne volje, naročito sa stanovišta ontološke etike, Berlin je mišljenja — u skladu sa analitičkom tradicijom — da jedino ova pozicija omogućuje izbegavanje svih muetafizičkih konstrukcija sa kojima je inače suočena ontološka etika. Tako se Berlinova teorijska, ili aksiološka pozicija, može označiti kao svojevrsni etički ili normativni minimalizam, koji toliko nalikuje minimalističkom shvatanju demokratije Norberta Bibija, čija je knjiga „Budućnost demokratije“ objavljena u istoj
Pesnik i kritičar Zoran Đerić, dosad je objavio tri zbirke: „Talog” (Matica srpska, 1983), „Zglob“ („Svetovi“, 1985) i „Unutrašnja obeležja“ („Svetovi“, 1990). Prve dve se kreću sferama simbolizma, nadrealizma i vizuelne poezije, treća označava povratak naraciji i meditaciji o lirskim temama karakterističnim za humanistički pogled na svet. Pesnik razmišlja o životu, prolaznosti, smrti, besmrtnosti, o smislu i besmislu postojanja, o pisanju.
Četvrta knjiga, „Sestra knjiga o incestu“, zaokupljena je problemom ~ incesta, rodoskrvnuća, (reč označava polno opštenje sa bliskim srodnicima sa kojima je brak zbog srodstva zabranjen). Odnos između brata i sestre obrađuje se na tematskoj ravni, ali je incest, kao ro-
ediciji što — kako se vidi — nije slučajno nego posledica određenog uređivačkog koncepta.
Kao što Bobio odbacuje svaki supstancijalistički pristup u demokratiji, povodom koje govori o minimalnim procedurama, tako je i za Berlina pitanje slobode, u osnovi, empirijsko pitanje, odnosno, pitanje empirijskih procedura, kojima se utvrđuje da li je moja delatnost onemo-
gućena ili nije. U tom pitanju
Berlin je toliko dosledan da bi prihvatanje bilo kog oblika pozitivne slobode za njega značilo opasnost, makar i potencijalnu, od totalitarizma. Sloboda zato istovremeno podrazumeva i pluralizam kao i odbacivanje svih kolektivnih entiteta, kakvi su, recimo, partija ili nacija.
Da bi se shvatila radikainost ovog stanovišta ı njegova potencijalna subverzivnost u našoj situaciji, potrebno je prisetiti se, recimo, Kantovog „kauzaliteta slobode“, koji se u principu razlikuje od kauzaliteta prirode i podrazumeva transcedentalnu harmoniju na kojoj počiva metafizički kauzalitet slobodne volje, ili baciti pogled na naša ratišta na kojima se gine u ime kolektivnog entiteta, kakav je nacija i njen neprikosnoveni etos. Sloboda je, za Berlina, ne samo stvar slobodnog izbora nego i istorijskog relativizma, budući da su nazori O slobodi istorijski promenijivi kao i svi drugi vrednosni izbori. Međutim, ako mogućnost izbora padne ispod određenog minimuma — piše Berlin — ne samo mogućnost racionalnog i moralno ispravnog izbora, ljudska se aktivnost ne može nazvati slobodnom ni u jednom prihvatljivom značenju te reči. To je "smisao njegovog etičkog minimalizma. Ipak, iako objektivnost moralnog prosuđivanja zavisi od postojanosti ljudskih reakcija, što predstavlja minimum zajedničke etičke osnove, sam Berlin priznaje da se to ne može uzeti kao nešto kristalno jasno i nepromenljivo. Ivice ostaju zamagljene — kaže on. U svakom slučaju, etički minimalizam Isaije Berlina, i pored ovih zamapgljenih ivičnih pitanja koja nas mogu odvesti u ambis slobode deluje, bez sumnje, subverzivno u ratu uspaljenih nacionalnih etosa kome se ne nazire kraj. Nenad Dakovic
POEZIJA
Simulac
MONOGRAFIJE
- BORBA ČETVRTAK 7. 1. 1993.
anje za sredisnjim
Mirjana Veselinović: „Umetnost i izvan nje“, Matica srpska, Novi Sad, 1992.
Stvaralaštvo Vladana Radovanovića, avangardnog umetnika, kompozitora po obrazovanju, koji se pune četiri decenije podjednako uspešno bavi muzikom, književnošću i slikarstvom, ali i vanumetničkim delatnostima (estetikom, filozofijom, psihologijom), pokazuje se i kao izazov za teoretičare i istraživače novih pojava u umetnosti: o njemu su napisani brojni radovi kod nas i u svetu.
Za delo Vladana Radovanovića zainteresovala se i Mirjana Veselinović, muzikolog. Ona je — kako sama kaže — imala nameru da istraži samo Radovanovićev muzički opus. Ali, tokom
istraživanja, krug njenog intere-
sovanja se sve više širio dok nije obuhvatio celokupnu stvaralačku delatnost ovog svestranog umetnika. Tako je nastala monopgrafija o poetici i stvaralaštvu Vladana Radovanovića.
Pri istraživanju poctike Vladana Radovanovića, Mirjana Veselinović je pošla od uverenja da je ovaj stvaralac u tekstovima o muzičkoj problematici dao najcelovitiji poetički iskaz. U prilog tome ide i podatak da je Radovanović o ovoj problematici napisao dosad više od 110 rasprava i naučnih radova. Autor monografije uočava da je osobenost teorijskih radova Vladana Radovanovića u tome što problematici o kojoj pišc pristupa „ne samo Као teoretičar-posmatrač, nego i kao teoretičar-učesnik“. Poetika Vladana Radovanovića nastaje i razvija se iz njegove umetničke prakse. Umetnička dela nastaju podsticajem teorijske misli i obrnuto, što čini. zatvoreni krug, „avangardni svet za sebe“. Među brojnim primerima Radovnaoviće-
Socijalna
konstrukcija zbilje
Peter L. Berger, Tomas Lukman, preveo Srđan Duornik, „Naprijed“, Zagreb, 1992, str. 226
vih ne-muzičkih duhovnih pustolovina, M. Veselinović navodi zapisivanje snova i njihovo ilustrovanje. Rezultat ovog „fiksiranja snova“ je poznata Radovanovićeva knjiga Noćnik, a svojevrstan pandan ovoj knjizi je njegova kompozicija Malo večno jezero. Pored toga, M. Veselinović posebno ispituje i poetiku vokovizuela, termina koji je uveo sam Radovanović da bi označio avangardni višemedijski rod umetnosti. U središtu razmatranja M. Veselinović se, zato, našla i Radovanovićeva značajna teorijska knjiga Vokovizuel, koja dosad nije izučavana u meri u kojoj to zaslužuje. M. Veselinović je u svojoj monografiji posvetila celo poglavlje problematici vokovizuelnog i dala, svakako, najpotpuniji pregled i Radovanovićevih teorijskih stavova i primene tih stavova u njegovim ostvarenjima.
Pošto je razmatrala Radovanovićeva dela koja nisu isključivo ne-muzička („Veliki zvučni taktizon“, „Lažno ogledalo“, „Muzika u vizuelnoj umetnosti“, da pomenemo samo noka) i koja, po uverenju Mirjane Veselinović, ulaze u metamuzička ostvarenja, ona je analizirala i muzička dela ovog stvaraoca. U na-
stojanju da otkrije stvaralački credo Vladana Radovanovića, ona ih je interpretirala pre svega „kao kompozitorski credo, kao tip poetičkog modela i njegovo otelovljenje“. Pri tome je M. Veselinović došla do sledećeg zaključka: „Sasvim je mogućno predstaviti srž Radovanovićevih kompozicionih principa na primeru njegovih ne-elektroakustičkih dela, a otelotvorenje poetičkog: modela na primeru kompozitorove elektroakustičke muzike. Za Radovanovića, naime, muzički credo ima smisao
· otelovljenja; otelovljenje znače-
nje creda. O tome, uostalom, najbolje svedoči i sam poetički model sazdan upravo na prožimanju i jedinstvu kompozitorуор мјегији ! пјевохог олуотуоrenja, jedinstvu koje u suštini znači — deju“. ; Na kraju svog traganja za tajnom poetike i stvaralaštva Vladana Radovanovića, M. Veselinović postavlja zamku svom čitaocu: možda — kažc ona „tajnu nisam otkrila“, ali odmah lukavo dodaje „postoji uvek i jedna druga tajna stvaranja moja“. Verovatno da jc njena tajna baš u tomc đa i druge navede na traganje za idcjom središnog u delima Vladana Radovanovića. Zarko Rosulj
Treci broj „Ludusa“
Izašao je iz Štampe treći broj „Ludusa“, mesečnih pozorišnih novina (izdaje Savez dramskih umetnika Srbije, glavni i odgovorni urednik Feliks Pašić).
Za „Ludus“ pišu: Jovan Sterija Popović, Arsenije Jovanović, Zoran Božović, Ivana Dimić, Gorčin Stojanović, Nenad Pro-
Ludilo u ogledalu
Razgovori Žiuojina Pavlovića i Dušanke Milanović — Zehković, Srpska književna zadruga, Beograd, 1992.
|]
Zoran Đerić: „Sestra — Кплра о тсезш“, „Кгоуоу1“, Sremski Karlovci, 1992.
doskrvna veza, shvaćen i kao postupak u građenju ove izrazito postmodernističke knjige. U tradicionalnom shvatanju književnosti evropskog kulturnog kruga, književni rodovi (lirsko, epsko i dramsko) su odvojeni, i ne mogu se mešati. Đerićev postupak se zasniva na rodoskrvnavljenju književnih rodova. U istoj knjizi su ravnopravno zastupljeni poezija, proza, radio-drama i esej.
Na tematskom planu, on u is-
toriji književnosti nalazi primere u kojima se opisuje rodoskrvni odnos brata i sestre, ili se na njega aludira (biblijaska „Pjesma nad pjesmama“, slučaj Abelara i Heloize, Čezara i lukrecije Bordžije, lorda Bajrona i njegove sestre Auguste, Bakunjina i njegovih sestara, ili slučaj Kventina i Kedi iz Foknerove knjige „Buka i bes“). Na formalnom planu, on podržava postupak književne norme karakteristične za istorijski period o ko-
jem je reč. Dva su osnovna književna postupka: simulacija i citat. Pod naslovom „Žudnja za sestrom“, Đerić simulira biblijski stih, dok u „Žudnji za bratom“ simulira Heloizina pisma Abelaru. Celina „Sestra Cezara Bordžije“ pisana je u strofama od po devet stihova, sa strogom rimom: aabbccddd. „Sestra lorda Bajrona“ je napisana u obliku radio-drame. Postupak citata Đerić koristi kada navodi narodnu pesmu „Sestra otrovnica“
kić, Maša Jeremić, Zoran Jovanović, Boro Drašković... „Ludus“ razgovara sa Dejanom Mijačem, Ivanom Stefanović, Egonom Savinom. Specijalni pozorišni izveštaji iz Moskve, Londona i Ljubljane, vesti iz zemlje i sveta, poseban blok o Stojanu Dečermiću. Cena: 1.000 dinara.
Slika bez oca
Proza Radoslava Bratića, treса, а ргоо džepno izdanje, BIGZ, Beograd, 1992. str. 257
iz „Pesmarice“ Georgija Antonića iz 1794, makedonsku narodnu pesmu „Bolani Dojčin“ ili kada iz Njegoševog „Gorskog vijenca“ citira sestru Batrićevu. „Esej o sestri“ opisuje kako je odnos brata i sestre kodifikovan u različitim civilizacijama, od drevnih do savremenijih, navodeći primere iz mitologije i istorije. Poslednji deo knjige sastoji se od vizuelnog materijala. Tu su slike iz istorije umetnosti na kojima su slavni slikari obrađivali ovu tematiku, ili je pesnik simulirao tematiku slike, dajući o njoj lažne podatke, što je postupak lažnog imenovanja, čime
se stvara falsifikat. Ova, u svetu ·
moderne umetnosti, legitimna manipulacija sliku iz jednog tematskog konteksta uvodi u sas-
vim drugi kontekst.
Dubravka Đurić