Борба, 28. 01. 1993., стр. 12

Ogroman broj beskućnika, ranjenika i imovinski uništenih

ljudi, njih više od dva miliona sa geografskih prostora bivše Jugoslavije, traži pravdu. Kolika im je šteta učinjena razarajućim ratom, za sada, određuje samo mašta. Tvrdnje da su u „našem“ slučaju procena odgovornosti i obaveza odštete preuranjeni zbog nepredbvidljivosti budućih događaja su špehulativne i imaju politički prizovuk, smatraju pravni ehsperti. Ipak, ho će, kako i kad (po)pratiti ono što se vratiti (ne)može, ili im bar omogućiti da zakoni za njih zauvek ne

zaćute?

Međunarodno pravo je u Svemu, pa i što se rata tiče, prilično konkretno i otuda definitivno razlikuje „unutrašnju tuču“, koju inače gleda sa odgovarajuće distance, od međudržavnih ratova — planetarno stavljenih van zakona. Rat „unutra“, odnosno primenu nasilja radi očuvanja ustavnog poretka, vladama međunarodno pravo i ne sprečava (uz pretpostavku poštovanja humanitarnog prava). Međutim, isto tako nije zabranjeno ni pružanje “otpora državnim organima, pa ni ustanici ni vlast, faktički nisu odgovorni za štetu koju pričine.

Ali, kako objašnjava dr Vojin Dimitrijević, profesor međunarodnog prava, od trenutka kad se unutrašnji sukob pretvori u međunarodni, primenjuju se sve odgovarajuće međunarodne norme prava oružanih sukoba koje onda utiču i na Odgovornost za pričinjenu štetu.

'Ako se pred očima imaju suko-

bi na teritoriji Jugoslavije, nastavlja on, mora se odgovoriti na to: kad su pojedine države na toj teritoriji nastale, kad je SFRJ prestala da postoji kao međunarodni subjekt, je li sukob u BiH unutrašnji ili među više država 1id ...?

— Jedan mogući put obeštećenja žrtava rata bio bi kroz zasebnu separatnu naknadu štete unutar države, smatra Vladimir Todorović, doskorašnji savetnik u Saveznom ministarstvu pravosuđa (sada advokat). Preciznije, da svaka država bivše SFRJ obešteti svoje nacionalne-pripadnike, ili u drugoj varijanti, sva lica koja borave na njenoj teritoriji uključujući i pripadnike drugih nacija. Tako bi, u prvom slučaju, Srbija obeštetila same Srbe u Srbiji i izvan nje, u drugom i Muslimane, Mađare, Albance i druge narode i narodnosti koje su kao rezidenti Srbije pretrpeli štetu u ratnim sukobima i drupim nasilnim aktima. Ipak, ovakav način bio bi veoma komplikovan, preskup i teško izvodijiv.

Zbog toga Todorović, u referatu sa savetovanja pravnika na Kopaoniku, nudi i drugačije -ešenje: „Bilo bi moguće da organi međunarodne zajednice predlože ili podrže opšteprihvatliiv model za obeštećenje svih oštećenih u Jugoslaviji. Tako bi se odstranila lokalna arbitrarnost i revanšizam jer bi o naknadi odlučivala višestrana komisija sa predstavnicima zainteresovanih strana, a.i međunarodne zajednice“. Pošto, po mišljenju Todorovića, „Као pravni sukcesori bivše SFRJ zaмуђије pet novih država“ za državne odštete može se koristiti, jednostavnije rečeno, „prebijanje“. Za isplatu naknade štete, vceliwom, tseba rrebiti

novčana sredstva i drugu imovinu državc Jugoslavije utvrđenu u deobnom bilansu zemlje, ali i pomoć međunarodne zajednice i povoljne inostrane kredite. Sve sporove koji proizađu s tim u vezi treba da rešava zajednički formirana arbitraža. Dok traju ratni sukobi, po prirodi stvari, naknada šteta ima sekundarni značaj, pa Je zato neophodno najpre uspostaviti trajan i stabilan mir, smatra Vladimir Todorović.

Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu dr Gašo Knežević, је uveren da je „najbolje ugraditi pravila o naknadi u buduće mirovne ugovore, bez obzira ko će ıh formulisati“. Takođe, kaте on, evidentno je da su sc тапога озгесепа Иса već obratila sudovima, a pojedini su već dobili presude. Pitanje je, međutim, kako ih sprovesti u Život? У

— Sve u svemu, objašnjava dr Knežević, možemo reći da su pojedini sudovi SRJ dobili, odnosno usvojili tzv. osuđujuće zahteve, a problema ne bi trebalo da bude ukoliko tuženi (dakle, neka od bivših republika SFRJ) ima ovde imovinu iz koje se tužilac može namiriti. Sasvim je drugačija situacija ako te imovine nema, jer su nekadašnje federalne jedinice sada samostalne države te је- та njih odluka sudova SRJ jednaka svakoj iz druge strane zemlje. Šta uraditi sa presudom jugoslovenskog suda koja nalaže obavezu naknade štete tuženom čije imovine na njenoj teritoriji nema, te se iz nje ne može naplatiti (što će biti najčešći slučaj) zavisi od normi međunarodnog i privatnog procesnog prava. Ali, pošto se radi o mladim državama, zahvaćenim ratnim vihorom, normalno je da nisu doncle nove propise nego su preuzele one iz bivše Jugoslavije. Zato, svako kome je zahtev o naknadi štete iz sudova SRJ odobren, može tražiti direktno izvršenje u državama formiranim od delova nekadašnje SFRJ. Naravno, ista pravila važe i u obratnom smeru.

Dr Knežević, ipak, upozorava da se najverovatnije radi o „golom pravu“, jcr reciprocitet faktički ni u čemu, pa ni u zakonima, nije zvanično prihvaćen. Iz toga proizilazi i njeBOV za mnoge pesimistični zaključak zabeležen u referatu sa Kopaoničke škole civilnog prava.

„Iluzija je očekivati da će tu-

žilac, kome su sudovi SRJ usvo-

jili zahtev za naknadu štcte, uspeti da presudu izvrši u nOVOosnovanim državama. Žrtvama rata, bilo kojoj strani da pripadaju, treba reći istinu a ne držati ih u lažnoj nadi i time izlagati šikani i nepotrebnim troškovima ..." Barem za sada. Bo|ana Oprijen — Ilić

ćebad i hanisteri slekirani: Bivši zarobijenifki povilion |

REPORTERI „BORBE“ U BIVŠEM LOGORU MANJAČA

Porše Vučinić i Вало.

Zarobljenički logor Manjača. Raspušten, ispražnjen. Kroz njegove kapije prošlo je oko 4500 zarobljenika. Danijel Sifer,

koji slovi za „bliskog saradnika Eli Vizela“ i kao „ItalijansRr

filozof i humanista“, ritualno je bacio Еђисере Карте ород logora 18. decembra prošle godine. Ritualno, jer kroz tu 15tu kapiju sada prolaze redovi vojne policije RS, koji na Manjači imaju obuku. Ponekad ovde dođe i homandant logora, poznat kao potpukovnik, sada ипартедеп и ст рикор-

nika, Božo Popović.

Požurili su domaći novinari da zabeleže kako su zarobljenici pri polasku odavde, rekli da su

dobijali i jabuke, i pomorandže,

i cigare i kivi. Pogotovo kivi niko nije ispuštao da zapiše. To je, u suštini, tačno, ali suština nije

u tome. Novinarski refleks nabrzinu registruje ono što je mala

senzacija. Zarobljenici su, međutim, pri polasku rekli komandantu logora: „Hvala vam druže komandante, vama smo zahvalni što se vraćamo živi“. U ovoj priči kivi je fetiš sa izvesnim prizvukom apsurda.

Pozivamo komandanta. Popovića telefonom da odemo i do logora. „Novinari. Opet. Dušu mi pojedoste... Hajde, čekam za 15 minuta!” Nešto se promenilo u njemu, jer je tolerisao zakašnjenje od celih pet minuta. Atipično. Tu netačnost je propratio sa nckoliko uzastopnih „c“. Obučen po PS-u i bez „Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima“, koju je uvek nosio ispod miške. I bez upozorenja koje je mal'te ne postalo spot TV mreže ABC — „pišite istinu i samo istinu“. I bez upozorenja — „ako ste već napisali vaše tekstove, onda ncmate ovde šta da tražite: „Pusto tursko“, rekao је Коmandant kad smo ušli kroz kapiju logora. Sunce je zalazilo, a preko trotoara se izdužile senke vojnika koji su za taj dan završili obuku. Oni nisu pripadali ovom svetu [овога Мапјаса. Ра ni komandant više, niko. I kao da se izvinjava, kaže — „naučio sam na njih“. Pri tome misli na zarobljenike.

Otvara drugu kapiju, onu koja je vodila prema zatvoreničkim hangarima — prcuređenim stajama. Skinuta tabla sa natpisom „Zarobljenički logor“, a ostala ona sa upozorenjem — „mine“. Svuda oko logora su ostale mine. Toranj bez stražara. Iz drugog dela, koji je svc vremc zadržao svoju stočarsku funkciju dopire oštar vonj ovaca i glasovi čobana. Kad sc otvore vrata

Unufar žice nema više nikog:

paviljona zarobljeničke namene, otud izleti jedan čobanin i po-

. begne u svoj, stočarski deo kom.pleksa. Tražio je nešto među stokiranom ćebadi, kanisterima, poslaganim čizmama. Šta li je to moglo da ima značaja među ostacima zarobljeničkih stvari, a što on, slobodan čobanin, nije imao. Možda je vođen samo porivom egzotike koju stvaraju napustena mesta.

Dok prolazimo halom u kojoj je poslednja grupa zarobljenika provela noć, pukovnik Popović kaže kako nikad nije ušao naoružan među zarobljenike, ni sa pratnjom. U susretu sa stranim misijama, sa novinarima, u trenutku kada su u konvojima prema Hrvatskoj bili na ničijoj zemlji i, praktično, već slobodni, zarobljenici su za komandanta govorili da je bio dobar čovek. On je, za sebe, opet, govorio da je humanista. Tako su ı „njegovi pitomci“ rekli Eli Vizelu, kad su ostali nasamo. „Helsinki voč“ ga je, pak, stavio na listu ratnih zločinaca. „I to mi je najleze palo“, kaže Popović. Kao svoaok u Кота _ рогрикоушка, među

BORBA

FOTO: M. KOKOVIĆ

prvima se ponudio Dejvid Marš, novinar ABC-a. Potom ı ostali.

Sa druge strane stižu pretnje od srpskih ekstremista. U jednoj

radio-emisiji su mu poručili da. · je bio previše nežan, da Je otpus-

tio ratne zločince i da je „to“ trcbalo streljati. Ovima poslednjima pukovnik poručuje da idu na front, pa da tamo streljaju“. „Što se zarobljenika tiče, smatram da ni ja, ni moji ljudi nemaju pravo da presuđuju ko je kriv, a ko nije“, kaže onima drugima.

Komandant Popovit ispred kapije legora

„Ustvari, bio sam takav jer sam

smatrao da treba da se pokaže.

čist srpski obraz“, govori pukovnik dok prolazimo kroz halu u kojoj su zarobljenici proveli poslednju noć, između otvorenih konzervi i od mraza razmrvljenih vekni hleba. „1 osećam se prevaren, jer je sa druge stranc pušteno svega 250 Srba.

U poljskoj kuhinji, između

'ohlađenih kazana mami beli pa-

pirić. Palislamović, ime sc ne УБ di, javlja posredstvom Crvenog krsta da je „dobro i zdravo“... i poručuje: „piši mi kako su sestra...“ dalje nečitko. Na poleđini tog istog papira kuhinjski reccp-

' ti za spremanje slanog peciva,

puslice, teleće glavuše. Alva sc sprema ovako: 1 kg. šećera, dva fildžana ulja, 3 fildžana mlijeka; svc skupa držati na šporetu da vrije; zatim dodamo 0,5 brašna, 0,5 pakovanja kakaoa, orahe; sve to, kad provrije, istresemo u tepsiju; kad se ohladi siječemo na kocke.

To je jedina tajna koju smo našli na Manjači. A njen komandant Božo Popović očekuje prckomandu. ČETVRTAK 28. 1. 1993.

alo SEO O SSC Sakic

NOLOGO упишите