Борба, 01. 02. 1993., стр. 28
20 00274
Васкоспа 7
Savo Popović
Ove godine, navršavaju se tačno tri decenije od projehtoDanja i početka izgradnje jednog od simbola Beograda — Muzeja savremene umetnosti na Ušću. Njegov koautor {zajedno sa Ipankom Raspopobvić), akademik Ivan Antić je odmah po završenim studijama, 1950. počeo da projektuje i gradi. Soliteri na Zvezdari, Dom pionira u Takovskoj, „Du-
navski cpet“ zgrada RSUP
— samo su neha od zdanja
ovog arhitehte koja su već postala reperi grada. Zato, s učesnihkom i svedokom posleratnog rasta i uobličavanja Beograda počinjemo razgovor o arhitekturi Beograda, njenim dometima u proteklih pet decenija:
IVAN ANTIĆ: Beograd, kao i svi evropski gradovi, pogotovo kad se-materijalna situaciia malo stabilizovala — sedamauvsetih godina, kreće putem internacionalnog stila, za, koji, sažeto, može da se kaže da je bezličan. Osnovna komponenta mu je da je strogo funkcionalan. Dobijamo aktuelnu arhitekturu, samo 5 tom razlikom što ova sredina nikada nije bila bogata kao Zapad, pa je za stepen sve lošije urađeno. Ali, sada prestrogo sudimo o tom stilu.
Cela ta koncepcija Korbizjea o podeli jedne varoši ili grada na deo za spavanje, na deo za rad, je promašena tako da čovek ne može optužiti, nije pošteno да орши пазе urbaniste za рготазаје. BRPBA: Opet imamo „Internacionalni stil: postmodernu i podeljena mišljenja oko nje.
|. Ва: — Рогтесдегпа se tumači kod nas, arhitekte je tumače, na dosta primitivan način. Ona ne sme da bude samo eklekticizam. Odlika tog tumačenja postmoderne kod nas je dosta veliko lično neobrazovanje. Arhitekta mora da je veoma potkovan u svom ličnom obrazovanju, kako u opštem tako i u estetskom. On mora da zna veoma dobro stilove da bi mogao da ih slobodno tumači. Materija se mora duboko poznavati da bi posle moglo njime da se igra.
B: Beograd je sada veliko gradilište. Kakhav je kvalitet ovih zdanja što sada niču?
Il. 8. — Kvalitet poslednjih godina opada. Ali, moram da objasnim. Arhitektura, ipak, traži jedno društvo finansijski dobro stojeće. I sada, ova situacija kod nas, naprosto mora da se odrazi
ODBORI ZA ZAŠTITU UMETNIČKIH ! LJUDSKIH SLOBODA, NEKAD | SAD
+ 0
Povodom najnovijih smena u kulturnim i drugim ustanovama, pre nckoliko dana je formiran Odbor za zaštitu slobode i prava (članovi inicijativnog jezgra su Slobodan Selenić, Radovan Bigović, Filip David, Laslo Vcgel, Nikola Barović, Dragan Dilas, Ljubomir Simović, Vukašin Pavlović, Predrag Palavestra).
Ovaj novi „rimejk“ Odbora kao vrste otpora režimu, oživeće kod beogradske publike nostalgićna prisećanja na slične institucije i protestne večeri koje su oni inicirali tokom osamdesetih iz Francuske 7. ·
Stecište izdajnika i opozicionara
Na inicijativu književnika Dragoslava Mihajlovića, prvi ovakav Odbor pri UKS je osnovan maja 1982. s ciljem da sc stara o zaštiti umetničkih sloboda. Članovi Odbora bili su: Desanka Maksimović, Borislav Mihajlović Mihiz, Stevan Raičković, Predrag Palavestra, Milovan Danojlić, Raša Livada i Biljana Jovanović.
na arhitekturu. Da bi jedna zgrada uspela, nije dovoljno samo da arhitekta zna svoj posao, potreban je i investitor. Investitor koji vam tačno može izložiti šta hoće i koji može da vas prati, da vas usmerava. Ja sam ubeđen da jedna zgrada, može da uspe samo ako su u njeno stvaranje, kreiranje, umešani i investitor i projektant.
Primišššeizam u mernieru
B: Da li je dovoljno samo da 1презtitor bude bogat?
Il. A, — Sad ste pomenuli ono što je veoma bitno. To traži jednog veoma obrazovanog investitora. A obrazovani investitor se ne stvara za pet-šest godina. Taj investitor mora da se obrazovao vremenom, da je dosta sveta video i da zna da razlikuje šta je dobro a šta loše. A kod nas, ne samo u poslednje dve godine, nego i sedam, i deset godina unazad, pojavio se jedan sloj novih bogataša, totalno neobrazovan. Ne možete da očekujete da taj novi bogataš ima i dobru kuću, jer ne zna ni da razlikuje šta je dobro ili loše, šta je bitno.“Sve je to povezano. Taj nuvo-riš ili ima jedan bolji izraz koji sam našao u „Borbi“: lumpenburžoazija. Taj stalež je siledžijski. Pošto je siledžijski on ne priznaje autoritet. Strahovito je samou-
veren, što je i normalno, jer se
na brzinu, prekonoć, obogatio. B: 1, to se odražava na arhitekturi?
I. A.: To je sigurno. Taj primitivizam se tačno odražava. To se Vidi na zgradama koje dižu stambene zadruge. To se vidi po tome kako investitor voli na jednom mestu što više blještavog i
Povod je bio, sudenje pesniku Gojku Đogu zbog objavljivanja zbirkc „Vunena vremena“. U krcatoj sali Francuske 7, govorili su tada Cosić, Drašković, Bećković, Komnenić... IStovremeno su stupcc domaće štampe punila saopštenja Komiteta, partije, sa optužbama — da jc Francuska 7 postala stecište sluga Zapada, izdajnika, disidenata, opozicionara...
— Mi smo naš Odbor osnovali 1982. godine u vremc kada je delovanje ovakvih tela bilo nepoželjno ako ne i kažnjivo, kaže za „Borbu“ Milovan Danojlić, jedan od prvih predsednika ovog Odbora. U meduvremenu je pao poredak koji nije trpco nikakvo partncrstvo, Sto ne znači da je režim odustao od namcre da na svim važnijim položajima zadrži svoje ljude.
Dragoslav Mihajlović nam kaže da se Odbor oglašavao u svim slučajevima ugrožavanja umetničkih sloboda kojc su onda bilc vrlo česte. Odbor je ublažavao veliki strah od represija koji je tada vladao, a nakon poslednje akcije krajem osamdcsctih, ostao je pri Udruženju kao ncka
skupog materijala, тезтпра ...
Na Zapadu, a i pre rata u Beogradu, nuvo-riš je znao da u društvu postoji neka skala autoriteta, pa se — ako nije znao — raspitao ko je dobar arhitekta, i obratio mu se. Jedan od dobrostojećih predratnih bogataša koji je bio bez ikakve škole obratio se poznatom arhitekti Brašovanu. Bio je dovoljno pametan da se raspita ko je dobar arhitekta, esteta. A, naš ovi član lurnpenburžoazije, misli da je time što je stekao pare stekao i znanje. U građanskom društvu je prisutno i veoma pozitivno što ljudi uvek pomalo sumnjaju u sebe. To građansko društvo, daleko samokritičnije, zna, bez obzira gde se ko na skali nalazio, da iznad njega uvek ima još pametniji, Još bogatiji. A ovi sada, dohvate prvog arhitektu koji mu se svidi, prvog koji će da ga sluša. Odlika jednog primitivnog društva je da želi da zbuni, da zaseni bilo odevanjem bilo svojom kućom ... Jer, on smatra da njegova kuća treba da zbuni, a ne da ima svoju individualnost.
mermera,
B: Nije li se u traženju „inspiracije“ trebalo pre okrenuti sjajnim dometima moderne ove sredine, nego postmodernoj?
l. A&,: — Građevinski, arhitektonski Beograd je sada lošiji nego pre rata. U ovom opštem bezakonju — to bezakonje se prenelo i u građevinarstvo. Sve je to uzrokovano siledžijstvom. Grad je ranije delovao skladno jer su postojali građevinski zakoni i odvojeno ministarstvo. Sve je bilo regulisano određenim zakonima koji nisu bili sa-
mo neke jasne logične rečenice –
nego su sadržavali i određene cifre o (građevinskoj) liniji, razmaku, visini. Tako da je bilo jasno šta sme da se gradi. Bili su zaštićeni i gradski i interesi suseda. Taj fini „vez“ interesa stvarao je i fine ambijente. Sad u taj predratni ambijent ulaze zgrade koje niču mimo logike, odnosno regulative.
B: — Кес је о розре neregulisanom urbanizmu?
il. A: — Teško je to objasniti, ali urbanizam jednog grada ne može da se rešava bez zakona, počev od parcelizacije zemljišta, a
vrsta straže nad takvim događajima. Srećom, on je posle toga imao manje posla, ali su ga ovi novi događaji ponovo aktucelizovali. Kada jc zabranjena „Golubnjača“, kada su krenule optužbe na knjige Dobrice Cosića, Antonija Isakovića, Draškovića, ili povodom istrage nad pesnikom Milanom Milačićem.
Ipak, slede dalji pritisci, zabrane, a u „neprijateljsku alijansu“ uvršćuje se i Odbor za odbranu umoctničke slobode. Odbor je, priseća se Dragoslav Mihajlović, bio izložen strašnim napadima svih institucija režima i naravno, sa stranica dirigovanc
štampe. Odbor se održao uz krajnje”
napore, pod mnogobrojnim pritiscima i stalnim prozivkama — kaže Mihajlović. Međutim, tek su sledile zabranc Simovićevce knjige „Istočnice“, sudska zabrana knjige Nebojše Popova, privremeno pašenje „Književnih novina”, hapšenje novosadskog, profcsora Dragoljuba Petrovića. Ponovo oživljavaju protestnc vcčeri. Odbor tada gotovo ncprcostano zascda i izražava bojazan „... da ćc se zabranjiva-
to mi nemamo. Sve je podvrgnu-
to, da kažemo, individualnom”
ukusu urbanista. Ranije je postojala svojina. Bez donošenja zakona o svojini — koji treba da važi za sve — nema, čini mi se, napretka. Do dobrog urbanizma se dolazi samo ako se poštuje svojina. Da moj plac bude na istom nivou vrednovanja kao i plac mog suseda. Zašto bi po sadašnjim DUP-ovima na mom placu bila dozvoljena desetospratnica, a na susednom aneks od prizemlja i sprata. Ali, bez rešenja svojine nema stvarnog napretka ni u građevinarstvu ni u urbanizmu. Čudno je kako ljudi misle da je projektovanje vezano samo za neko crtanje. Da su to fleke veće i manje.
Muzeji na tuđem
B: U svemu je, možda, najteže ·
mladim arhitehtama?
Il. A.s — Mladima je danas mnogo, neuporedivo teže nego, recimo, mojoj generaciji. S druge strane imate talentovan mladi svet i male obrazovane investitore, što se vidi kroz unutrašnju arhitekturu. Interesantno je da se ti mali vlasnici kafića, butika,
|
nje i uništavanje knjiga kod nas ustaliti kao redovna praksa“.
U jeku kampanje na Francusku 76, koja postaje simbol otpora režimu, Dobrica Ćosić inicira stvaranje Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja, opet pri UKS koji se u novembru 1984. obraća Skupštini Jugoslavije, Skupštini Srbijc, jugoslovenskoj javnosti. 5
Ni „njima“ nije lako
Međutim, saopštenja i peticije završavaju daleko od očiju javnosti, jer novine odbijaju da ih štampaju. Ubrzo se u Francuskoj 7 otvara problem Kosova, tri nedelje traju protestni skupovi zbog „ravnodušnosti vlasti i problema iscljavanja“. Uvodcnjem parlamcntarnog života krajem osamdesetih, zamire rad ovih odbora. Ipak, sada se ponovo najavljuju protestni skupovi u Francuskoj 7.
— Imamo posla sa jcdnim opakim režimom koji te ne pušta ni jcdnog trenutka da zadremaš, ncgo ti stalno „duva za vrat”, kaže nam Dragoslav Mihajlović. Onog časa kada si
radnjica, više trude nego svet sa velikim parama.
B: — Sudbina duoropa na Dedinju? U javnosti ima različitih staDODa i predloga ...
Il. A,: — Postoje dve aspekta. Jedan je realan a drugi moralan. Kad sam rekao realan — mislio sam na održavanje. Ne verujem da bi Beograd mogao da održava parkove dvorova, jer nije u stanju da održava ni ove male
po gradu. Sticajem okolnosti,.
upoznat sam sa celim tim kompleksom, i mogu da kažem da su bivše i postojeće službe koje se brinu o dvorovima i celom kompleksu posao obavljale krajnje savesno, profesionalno i sa ljubavlju.
S moralnog aspekta, nije red da se od tuđih zgrada i nameštaja pravi muzej. Kad se već neko poziva na praksu u svetu da se dvorovi pretvaraju u muzeje, mogu da kažem da je dinastija Karađorđević već poklonila svoj dvor u Beogradu za muzej. To je Muzej kneza Pavla (danas Predsedništvo Srbije), i ne samo da su poklonili zgradu, nego su poklonili i sve eksponate i brinuli se o održavanju.
malo zabludeo mislima, on ti skoči za leđa. Ovo je isti stil koji je i onda sprovodio režim uz opšte odobrenje Javnosti. Tada je samo mali broj ljudi smeo da digne glas protiv toga, ali jc danas situacija drugačija. Režim pokušava da se ne obazire na svc to, ali je velika stvar, slobodna reč javnosti. Režimu neće biti ni malo lako da sprovede sve ovo što jc naumio, bez obzira što se nama katkad ст, да је on bez obzira i osećanja stida. Ipak, njima nije lako, kaže Mihajlović.
I Milovan Danojlić smatra da sada kulturna javnost ima pravo i dužnost da se organizuje u samoodbranu, tj. da se bori za merila i načela u koja veruje. Sloboda ima svoju cenu — kaže on. Bilo bi nenormalno da vlast favorizuje one koji'joj nisu naklonjeni. Ono što moramo braniti danas, kao i u starom rcžimu, nije pravo umetnika da zauzima istaknut društveni položaj, ncgo da upražnjava svoju umctničku lokaciju. Sloboda je uvek ugrožena i njena pobeda nikad nije konačna — kaže Danojlić.
S. Kostić
PONEDELJAK 1. 2. 1993.
и ——=