Борба, 20. 02. 1993., стр. 15

TEMR NEDELJE: Ka pokretu otpora

SUBOTA-NEDELJA, 20-21 FEBRUAR 1993. GODINE у

Crv iz demokratskog salona

'

Nikola Burzan

Da li je srpska (demokratska) opozicija izgubila kompas? Pitanje može da bude retoričko, ali u svetlu ponašanja opozicije u poslednje vreme i nije baš neumesno, niti samo za akademsku raspravu. Naprotiv. Argumenata ima na pretek. =

Sudeći po spoljnim manifestacijama, bar, na ponašanje opozicije mogla bi se staviti ista ona zajedljiva opaska upućivana Hrvatima u vreme Austro-Ugarske: oni ne znaju šta hoće, ali to hoće odmah. Preterivanje? Možda, ali... - МЕ“

Setimo se samo kako se opozicija ponašala uoči decembarskih izbora, a i pre toga. Zahtevala je ostavku Slobodana Miloševića i u tom cilju prikupila stotine hiljada potpisa, zahtevala je ustavotvornu skupštinu, demokratske proporcionalne izbore, smenu rukovodstva TV „Bastilje“. Inače — ništa od izbora. Nijedan od ovih zahteva nije ispunjen, a opozicija je, ipak, izašla na izbore.

Kako je na izborima prošla — bez obzira na sve manipulacije vladajuće partije i moguće (zasad još nedokazane) krađe poznato je. A poznato je i da je jedna stranka bila odlučno za izlazak na izbore, druga — energično protiv, treća se kolebala, četvrta se u poslednji čas, glasom svog predsednika, priklonila izborima.

Pokušaj ujedinjenja — propao je. DEPOS-u, kao jezgru mogućeg jedinstva (ili, bar, demokratske saradnje), nisu se pridružili čak ni prirodni, najprirodniji saveznici — Demokratska stranka i Građanski savez. Pokušaj stvaranja nešto labavije koalicije — takođe je propao: DEKO je živeo samo nešto duže od vilinog konjica.

Razjedinjena, neorganizovana, čak i posvađana, bez očekivane podrške Dobrice Cosića i zavedena meteorskim bljeskom Milana Panćia, u čiju se korist čak i Vuk Drašković odriče predsedničke kandidature, zaboravljajući da meteor brzo sagoreva i utrne čim uđe u gusto, opozicija je još jednom, ali ponajviše sopstvenom

_ krivicom, izigrana i nasamarena. 1 Када joj novi srpski parlament nametne zakon kojim je sprečava da uđe u Veće građana

bitrarni izbor oko toga šta se može prenositi preko televizije, ako se na neki način, političkim sredstvima reši pitanje poslanika opozicije u gornjem domu saveznog parlamenta, jer u Veću republika i pokrajina je uveden jednopartijski sistem — on- da ćemo odluku o radu u parlamentu promeniti. Moram reći, međutim, da ćemo na Glavnom odboru morati odvagnuti i razloge za učešće u radu Skupštine, makari u tako nepovoljnim uslovima, jer jedan broj opštinskih odbora koji su izloženi različitim oblicima političke represije, zaštitu za - svoje delovanje vide kada se demokratski stavovi opozicije koliko-toliko čuju na jednom mestu. zato je za naše učešće u radu Skupštine veoma važno da se zadrže direktni TV prenosi sednica. Bez toga bi zavladao potpuni mrak, a kada zavlada potpuni mrak verovatno je da će posledica svega toga da bude — potpuni muk. Kada govorim o mraku i muku u Skupštini, onda smatram da on od strane - opozicije mora da bude praćen pojačanom glasnošću van Skupštine. Takva prilika je ~ sada, ali je potrebno tražiti drukčije oblike delovanja, pre svega u organizacionom ja_Čanju stranaka, u njihovom obraćanju biračima, pokušaju da se suprotstave u lokalnim sredinama, a korišćenjem pogodnosti malog broja oaza u Srbiji u kojima je demokratska opozicija osvojila vlast. Da, ali opozicione partije su jedinstvene u stavu da treba promeniti vlast, slažu

se i oko toga šta je nacionalni interes. Ovo

što Vi sada govorite pod firmom građanskog otpora ne nudi ništa novo. Glavno pitanje je kako rasutu socijalnu energiju usmeriti ka istom cilju, a da on ne bude usporen trvenjem među strankama, lider| skim sukobima. — Mi smo u nekoj vrsti preispitivanja. - Nije slučajno što će predstojeći skupovi - političkih stranaka biti veoma bitni, mislim na Sabor SPO, na Skupštinu Demok· ratske stranke i na Glavni odbor DSS koji ı će biti više od Galvnog odbora jer je sticajem okolnosti uoči izbora prerastao u · Skupštinu. Tek tada, posle tih zasedanja, videćemo na koji će se način veze među glavnim protagonistima uspostaviti. Dosadašnja iskustva ne ohrabruju. Slučaj glasanja (šest puta ponovljeno) па Voždovcu iznervirao je mnoge građane i

Neponovljivi fenomen „Solidarnosti“

Kada razmišlja o „gradanskom pokrelu otpora" naša demokralska 0pO-

ii

Zicija s pravom se seća poljske „Solidarnosti“. „Sol/darnost“ je imala |jude, organizaciju, lidere, napokon, jedinslvo. Ima || nešlo od foga naša

opozicija?

Savezne skupštine — napušta i parla-

ment!

Jedini „opozicionar“ (sa kompasom!) kome u ovim smutnim vremenima „rade klikeri“ je Vojislav Šešelj. Ambiciozni „vojvoda“ sjajno je protumačio i još bolje u praksi primenio staru istinu da ako neprijatelja ne možeš pobediti — priključi mu se! Željan vlasti, on, doduše, nije na nju neDOsredno i došao, ali je postao njena desna ruka, udarna pesnica, pa čak i njen kon-

“trolor i korektor, s velikim mogućnostima

da je usmerava, a možda i nešto više ukoliko se ukaže potreba i prilika.

Ali, ostavimo Bešelja u njegovoj izuzetno ugodnoj poziciji moćnog čoveka vlasti bez formule vlasti. Razmotrimo šta sada radi ona prava opozicija — demokratska? 'Lansirana je ideja o — građanskom pokretu otpora! Šta, kako? Vuk Drašković kaže:

'— Moramo koristiti sve demokratske metode borbe, parlamentarne pre svega. Pošto nam je to zabranjeno, a u pećinama fašističkim nećemo da sedimo, ostaje vanparlamentarni put. Prve demonstracije neće biti mirne... Sama ideja građanskog otpora je nešto što nesreća koja nas pritiska — formuliše sama od sebe... Ako me pitate za konkretne metode — reći ću vam da smo i mi, napokon, nešto naučili. O tome se ne govori za novine“.

Moglo bi se, dakle, zaključiti da se u (demokratskoj) opoziciji nešto „ozbiljno kuva“. Ali, jedan stranački lider odmah je

zamerio što se „demonstracije unapred ~

najavljuju“ i preporučio „sve vanparlamentarne pritiske na vlast — osim nasilnih“. Drugi, pak, upozorava da opozicija „raspolaže izuzetno ograničenim organizacionim sposobnostima“ i da se, izlaskom iz parlamenta, našla „u sferi privat-

oni su sad podjednako ljuti i na „poziciju“ i na „opoziciju“. Da li ste toga svesni? Razmišljate li o tome da se može iznedriti nešto sasvim novo, vanstranačko.

— Kod nas je sve to uslovljeno našom tradicijom. Mi nismo prošli onaj prvi prag građanske solidarnosti i svesti. Velik broj birača 90. nije ni izašao na izbore, a apstinencija u drugom krugu bila je zastrašujuća. U takvim okolnostima ne može se očekivati druga vrsta većeg građanskog odricanja. Mi nismo imali represiju koja je po-

stojala u istočno-evropskim zemljama i)

zato i nije moguće računati sa tako širokim građanskim otporom i neposlušnošću koja je tamo ostvarena. Jedino što možemo da uradimo jeste da se pojedine ustanove, udruženja, a pre svega političke stranke bolje organizuju, povezuju i udružuju. Delujemo u uslovima u kojima su fakultetski obrazovani ljudi manje politički obavešteni danas i manje znaju o smislu demokratske procedure nego što su znali nepismeni seljaci između dva rata. Znaju pravila fudbalske igre, ali ne znaju pravila demokratske igre. Prema tome, mi treba da imamo i neku vrstu edukativne uloge, da neke stvari stalno ponavljamo, kao na primer, da demokratiju ne čini gola мјадаvina većine, jer ako bi tako bilo, manjina ne bi bila ni potrebna, demokratiju čini i poštovanje prava manjine i ograničavanja prava većine da se to pravo ne bi izrodilo u tiraniju. Demokratija je pre svega postavljanje određenih propisa i pravila i za manjinu i većinu a sve se to svodi pod pojam pravne države, zakonske države i vladavine prava.

Znači da pravna pravila imaju opšti karakter, i ne dopisuju se od slučaja do

slučaja kao što sada čini komunistička ·

vlast u Srbiji. Oni se razlikuju čak i od njihovih prethodnika koji su, kao štoje to lepo na fakultetu podučavao akademik Lukić, a nastavio da primenjuje njegov učenik Ratko Marković — oni su dakle polazili od toga da su zakoni izraz volje vladaJuće klase — čitaj stranke, ali i ta vladajuća klasa koja je te zakone pisala ipak ih se koliko-toliko držala. Sadašnja vlast donosi zakone za svaku potrebu, i to je ono što zabrinjava. Nekadašnji komunisti su bili privrženi političkim ciljevima, idealima ili dogmama, i kada se pokazalo da je dogma

nog delovanja“. Treći smatra da štrajkove treba usmeriti „ka pravom problemu neophodnosti promene režima i sistema“, оре ka, tamo — nekim, bednim platama. Itd. 5 к

Ako je tačna tvrdnja Vuka Draškovića da je opozicija „napokon, nešto naučila“, pitanje je — od koga? Boljih i proverenijih učitelja od Lena Valense, Adama Mihnjika, Jaceka Kuronja, Zbignjeva, Bujaka i ostalih lidera (nekada) slavne, sada samo legendarne, poljske „Solidarnosti“, zasigurno neće naći. A od tih majstora nad majstorima građanskog otpora zaista ne može neizmerrnio itnogo naučiti.

Pre svega, glavna je pouka da se ništa ne može postići preko noći. „Solidarnost“ se rodila, na talasu radničkog bunta, avgusta 1980, a svoje ciljeve — preuzimanje vlasti i obaranje komunizma — ostvarila je tek devet godina kasnije! U međuvremenu, pletena je minuciozna organizaciona mreža, koja je jedinstveno delovala čak U Vrenie ratnog stanja, radeći u dubokoj ilegali. Nije bilo fabrike, preduzeća, univerziteta, sela, škole, rudnika, kvarta, grada, regiona — u kojem nisu postojale i veoma aktivno delovale organizacione strukture „Solidarnosti“.

Dalie, poljska opozicija u vidu „Solidarnosti“ bila je jedinstvena a izuzetno masovna — brojala je više od 11 miliona ljudi! Iza nie ie stajala svim svojim ogromnim autoritetom moćna katolička crkva. Uz to, nije odmah ispostavila maksimalističke — a samim tim i nerealne — zahteve vlastima, već ih je postepeno, korak po korak, radikalizovala. Njeni lideri uopšte se nisu libili odlaska u zatvor ili internaci-

neostvariva, onda su od njega polako odstupali, ali je uvek postojalo rukovodno nače!o da se to odstupanje objašnjava zašto ne diktatura proleterijata nego samouprava, na primer, mada u osnovi razlike nije bilo.

Danas ne postoji potreba za objašnjavaniem i ne postoji nikakvo rukovodno načelo, postoji samo jedno delovanje bez skrupula i morala, što tu vrstu ponašanja čini a mnogo čemu nepredvidljivim. Nekadašnji komunistički lideri su smatrali da postoji drukčiji moral od građanskog, za današnie komunističke lidere pitanje morala se ne postavlja, njihovo delovanje je s one strane morala, jedini pravac delovanja je vlast i kako tu vlast sačuvati po svaku cenu.

Vi koji sada govorite o građanskom otporu, ne znam koliko je tačno, ali prepricava se, da ste bili protiv uključivanja Građanskog saveza u ĐEPOS.

— Ta ideia Građanskog saveza došla

је isuviše kasno, posle njihovog flerta sa

ju, naprotiv — to im je služilo na čast i povećavalo ugled u narodu. Kakva je sve šikaniranja, maltretiranja, ponižavanja, pa čak i pošto je posato nobelovac, doživeo i preživeo Leh Valensa!?

I, na kraju, ali ne i manje važno — naprotiv: „Solidarnost“ je imala pravog lidera, harizmatskog vođu. I, ono najbitnije, Poljska je, praktično, jednonacionalna zemlja, nacija antikomunističkih i antisovjetski raspoložena, a i „Solidarnost“ je od samog početka znala šta hoće i kojim sredstvima i metodama to može ostvariti. Rezultati su opštepoznati.

Šta od svega toga danas ima srpska (demokratska) opozicija? Jedinstvo — гоgovi u vreći. Organizacija — nemaju je čak ni stranke pojedinačno, a kamoli čitava” opozicija. Masovnost — bedna. Podrška crkve — sumnjiva, kolebljiva. Vođa — ni na vidiku. Cilj — zna se, vlast, što je i normalno za svaku opoziciju. Ali, sredstva i

· metodi borbe — tamni vilajet.

Parafrazirajući jednog ovdašnjeg opozicionog lidera, pitanje svih pitanja za srpsku (demokratsku) opoziciju nije hoće li, već — može li. Može li, recimo, ona sutra organizovati generalni štrajk, koji je „Solidarnost“ bez po muke pokretala na jedan Valensin mig? Koliko bi ljudi — u Srbiji — danas u njemu učestvovalo? Ma šta su spremni? Šta iza toga sledi? Ko će ih voditi? Kuda?

Fenomen „Solidarnosti“, po svemu sudeći, neponovljiv je. Ideja srpske (demokratske) opozicije o građanskom pokretu otpora nije za odbacivanje. Pod uslovom da se najpre stvori solidna organizacija, odrede dugoročni ciljevi i sredstva za njihovo ostvarivanje, ispostave realni zahtevi '(svi dosadašnji bili su maksimalistički, nerealni), kao i da se lansiraju novi lideri, a još bolje — pravi vođa.

Realan rok za to su najmanje — sledeći izbori. Do tada ima mnogo posla da se uradi. Mnogo je već vremena izgubljeno u praznim govorancijama, jalovim mitinzima, salonskoj revolucionarnosti. Vreme je da srpska (demokratska) opozicija „napo'Kon, nešto nauči“. I da se ne mrči ako kovati neće..

drugom političkom partijom — Demokratskom strankom. O njihovom uključivanju se nisam javno izjašnjavao, ali ono što je meni smetalo kod Građanskog saveza je vezivanje za određene ličnosti i njihova povrišna procena da se insuficiencija u stračankom delovanju može nadoknaditi novim liderima, izbaviteljima, s ove strane Morave, ili s one strane okeana. Oni su tada zagovarali ideju da samo stavljanjem· Milana Panića na čelo opozicije čini opoziciju legitimnom. Milan Panić je samo naneo štetu opoziciji. Taj sistem Panić za Ćosića, Ćosić za Mićunovića kao u priči o dedi i repi, podržavao je Građanski savez, i pored velikih simpatija za mnoge kompetentne ličnosti u njemu, ta politika sa našeg stanovišta je bila teško prihvatljiva.

U građanskim „društvima najače oružje su glasački listići. Radikalna stranka dobila je mnogo glasova. Kako to tumačite? — Ja ne pravim razliku između Miloševića i Šešelja. Šešelj je bliži programu Miloševićeve stranke i po metodu delovanja i po metodu uobičajenog komunističkog rada. Šešelj je veći komunista. Tu doduše postoji jedan fašistički šlag u toj torti, u isključivosti, sklonosti nasilju, odnosu prema pripadnicima drugih nacija, ali glavni metodi dolaska na vlast su identični, čak u mnogo čemu uspešniji od Miloševićevih socijalista.

I na kraju, koji su mogući oblici građanskog otpora?

— Uzmimo samo jedan primer. Zašto se ne bi formiralo udruženje građana za njihovu zaštitu od delovanja Radio-televizije Srbije. Ako postoje razna udruženja koja štite i ljude i životinje od različitih oblika represije, zašto ne i jedno takvo udruženje. Postoji alternativni upravni odbor.

— Da, ali ne može se ni prineti onom što bi moglo udruženje. Udruženje pojedinca čini moćnim nasuprot svemoćnoj državi. Zlu se može odupreti samo ako se ljudi udruže. Nije samo pitanje plaćanja TV pretplate, već na primer, udruženje. može da animira građane da nc gledaju TV Srbiju između 19.30 i 21.30. Da se ne plave prozori i da postane sramota gledati televiziju u to vreme.