Борба, 20. 02. 1993., стр. 17
[i
Ni čuti ni videti
Premijer iz Crne Gore, glasačka mašina iz
Piše: Srđan Darmanović
od Demokratske partije socijalista, vladajuće partije u Crnoj Gori, teško je otkriti granicu ispod koje se ne ide, štaviše, teško je utvrditi da li ona uopšte postoji. Stiče se utisak da se, iako često (mada stidljivo) najavljivana, ova granica i minimum stalno pomjera i povija pod udarcem ili pritiscima koji stižu od DPS-ovih oficijelnih koalicionih partnera. Najnoviji primjer takovg pomjeranja i povijanja je svakako reakcija, odnosno odsustvo reakcije na Zakon o izboru u Vijeće republike Savezne skupštine izglasan u Skupštini Srbije od strane SPS i SRS. Kada bi postojala utvrđena granica zaštite crnogorskih državnih i nacionalnih interesa a, njih otjelovljuje i izražava najviše onaj ko je u posjedu državne vlasti — onda bi pomenuti zakon morao izazvati adekvatan odgovor crnogorskog parlamenta u kome DPS ima većinu. Razlozi za adekvatan odgovor su više nego jasni. Vijeće republika je jedino federalno tijelo u kome Srbija i Crna Gora imaju jednak broj predstavnika, tj. ono tijelo koje izražava interese republika kao država i u izvjesnim situacijama postupa kao korektiv u odnosu na Vijeće građana. Jednom riječju, ozbiljnije narušavanje ravnoteže u Vijeću republika automatski otvara pitanje položaja Crne Gore u ovoj sadašnjoj federaciji bez presedana u svjetskoj političkoj prak-, si. Adekvatno se moglo odgovoriti na više načina. Jedan je mogao biti usmjeren na samo Vijeće republika odnosno njegov sastav. On bi zahtijevao odgovor po principu retribucije, odnosno odmazde. To bi značilo da Skupština Crne Gore poništi postojeći republički Zakon o izboru posla-
FYOTIV Zč
Misliti svojom glavom i imati svoj stav, ne znači automatski sebi obezbediti poziciju disidenta. Naravno, još manje je održiva tvrdnja da onaj ko misli svojom glavom nije disident! Zaključak M. Mihajlova u prošlom broju „Nedeljne Borbe“ o mom shvatanju disidentstva, na osnovu jedne istrgnute rečenice iz dužeg razgovora, kako je ona data u „Nedeljnoj Borbi“ od 16-17.01.1993, i to uz pitanje novinara „da li sam disident ili za Kosovo Republiku“, preširok je i neodređen.
Ranije, svi smo mi Albanci bili za potpunu ravnopravnost sa drugim narodima i Kosova sa drugim republikama tadašnje SFRJ što je bilo sasvim normalno, pa i Ustavom zagarantovano. Nije nam, bar ne tada, bio najvažniji naziv, a vremenom, da je Kosovo i formalno postalo republika, to ne bi trebalo nikome da smeta. Važna nam je bila suština, zbog naziva nismo _ hteli izazivati konflikte na svoju štetu. _ Među nama je, istina, bilo različitih mišljenja i pristupa kako i kada to ravnopravnost i formalno institucionalizovati u for-
- mi republike.
Zablude tvrđe linije
Postojala je i jedna tvrđa, nacionalistička struja, koje se zalagala za potpuno osamostaljenje Kosova od Jugoslavije, i njegovo pripajanje Albaniji iako je to onda bilo krajnje nerealno. Danas, kada nema
| te Jugoslavije i kada Albanija više nije ko-
| munističko-staljinistička, ova opcija je jed-
| na od tri zvanično istaknute od strane albanskog političkog vođstva.
Ustavom iz 1974. godine, da podsetim, –
autonomija Kosova i Vojvodine dobila je . institucionalne konture približne tadaš. njim republikama. Suština našeg sukoba "5а tom tvrđom, nacionalističkom strujom · bila je u tome što je ona svojim radikalizmom bez pokrića ugrožavala i postojeću · autonomijii, a ničim nije išla dalje od već
postignutog stepena prava i sloboda. Nije se, primera radi, zalagala za politički plu-
Srbije
LIČMI STRU
nika u Vijeće rcpublika i na isti način kao i srbijanska skupština uvede sistem većinskog glasanja. Time bi se radikali automatski izbacili iz igre, a pitanje je da li bi koje mjesto prcostalo i za Narodnu stranku, dok liberali i reformisti ionako bojkotuju savezni parlament. Vrlo je moguće da bi u tom slučaju DPS imala jednopartijsku delegaciju u Vijeću republika. Međutim, takva reakcija je s pravom izostala. Ona bi, s jedne strane, narušila relativno tolerantnu međustranačku atmosferu u Crnoj Gori, kao i početne korake stvarnog pariamentarizma, a s druge, прједаја же па јеdan loš primjer i slijedila ga. A, na srbijanski parlament, odnosno na njegove vodeće stranke, danas se ne treba ugledati niti ga imitirati.
rugi način reakcije mogao je biti
samoodbrambeni. On bi se sasto-
jao u nekadašnjem „slovenač-
kom“ receptu. Crnogorska skupština izgla- “sala bi neophodne zakone koji bi njenu
vlast na teritoriji Crne Gore učinili prak: tično suverenom i zaštitile je od preglašavanja u federalnim organima uključiv i Vijeće republika. Za početak dovoljna demonstracija odlučnosti mogla bi biti donošenje zakona ili čak unošenje u republički Ustav odredbe da na teritoriji Crne Gore niko mimo Skupštine republike ne može zavesti vanredno stanje. Naravno, ovu bi mogle slijediti i druge mjere. Ovakva reakcija je možda mogla biti najadekvatnija, jer se njome ne raskida postojeća državna zajednica Crne Gore i Srbije {što ne treba ni činiti bez novog izjašnjavanja građana Crne Gore), ali se jasno stavlja do znanja ne samo postojanje svijesti o vitalnim nacionalnim interesima nego i riješenosti da se oni Štite.
Treći tip reakcije mogao se sastojati u javnom bojkotu same federaciie, odnosno svih njenih institucija. No, bojkot je obič
U OSI
ralizam i parlamentarnu demokratiju Zapadnog tipa, što bi bilo korak daije od nas. Za njih je uzor bio staljinistički model Enver Hodžine Albanije! Pripadnici ove stru-
je oglašavali su se kao „Marksisti-Ienjinist! Kosova”, kao „Komunistička marksističko-lenjinistička partija Albanaca u Jugoslaviji“ i sl. Oni su zaista bili u sukobu sa tadašnjim režimom u Jugoslaviji, pa su se mogli zbog toga smatrati disidentima, ali nikako demokratama.
Pripadao sam tadašnjem političkom establišmentu, pa postao disident i došao u sukob sa vladajućom politikom komiunističkog vrha Srbije koji je krenuo da gazi autonomiju Kosova, nacionalna i ljudska prava i slobode Albanaca i u celini sa Savezom komunista Jugoslavije čije je rukovodstvo takvu politiku tolerisalo. Uhapšen sam kao takav disident i kijučne tačke optužnice teretile su me da sam sabotirao mere i politiku Saveza komunista. Posle svega, posle raspada one Jugoslavije, više nego ikada sam za samostalnost Kosova, dakle za ono što se danas podrazumeva pod Republikom Kosova. Drugo je pitanje mogućnosti i puteva realizacije toga.
Raspad komunizma izazvao je nova prestrojavanja na političkoj sceni i s tim u vezi novo usmeravanje reflektora na pozicije disidenata i pojma disidenstva uopšte.
Sloboda ide zajedno sa demokratijom, pa su mnogi bivši komunisti prigrli!i demokratiju kao sinonim svoje težnje ka slobodi, pa čak ni nekim bivšim „marksistima-lenjinistima“ ne treba „pripisivati“ ljudsku prevrtljivost ako se izjašavaju sada kao demokrate. Uslovi su se promenili.
Nema sumnje u našem pamćenju najdublji trag su urezali disidenti koje spominje Mihajlov (Saharov, Solženjicin, Havel...) otvorenim otporom jednopartijskom režimu u komunističkim zemijama. Među njima, Đilas drži čelno mesto ne samo zato što je bio prvi, već i zato što se odmetnuo iz najužeg komunističkog rukovodstva zastupajući i braneći demokrat-
Polemika: A. Vlasi odgovara M. Mihajiovu
no posiednje sredstvo ı ne treba ga primjcenjivati u reklamne svrhe, jer mu se tako ovezvređuje značaj. A, osim toga, takve reakcije od partije profila DPS-a ne treba očekivati. Е
Sa dobrom političkom maštom moguće je vjerovatno smisliti i još neku vrstu odgovora. Vođstvo DPS-a sc, međutim, odlučilo na svoju uobičajenu reakciju koja
se sastoji u formuli ništa nijesmo vidjeli,
ništa niiesmo čuli, a i ako jesmo to se nas ne tiče. I ne samo da nije uslijedio uvjerljiv odgovor, nego je još i pride ponuđen mandatcr za sastav savezne vlade iz Crne Gore. Povezano sa pomenutim zakonom izglasanim u Skupštini Srbije, ponuđena je zbrka koja svakog dana može doći pod udar toga zakona, tj. one većine u Vijeću republika koja je tim zakonom uspostavliena! Crna Gora (čitaj: DPS) je, dakle, ponudija mandatora, tj. sjutrašnjeg premije-
_Ta, čija politička sudbina uopšte, ma i naj-
maniim diieclom ne zavisi od crnogorskih poslanika u saveznoj skupštini. U Vijeću građana je brojčani odnos ionako nesrazrujeran, a u Vijeću republika je odnos nasilno izmijenjen. Situacija je više nego rečita: premijer iz Crne Gore koji je potpuno u rukama glasačke mašine SPS — SRS. Možda će neko pomisliti da će Radoje Kontić, čovjek za sva vremena i sve vlade, ovu situaciju prevazići svojom ličnom alhemiiom i snalažljivošću koja ga je toliko dugo održala u politici i to u dijametralno suprotnim situacijama. Mislim da je to igra na pogrešnu kartu. Mnogo više nego u sposobnost političkog talasanja Radoja Kontića, vierujem u riječi Branka Milanovića, jednog od najpronicljvijih, i uz to, naiduhovitijih Miloševićevih kritičara: „Ono što u njegovoj (Miloševićevoj, prim. S.D.) dosadašnjoj karijeri pleni pažnju jeste ogromna rušilačka energija. ReKao biti da je i Cosića i Panića doveo na vlast kako bi mogao kasnije da ih uništa-
ske ideie koje je vreme potvrdilo. Ovi disidenti imaju još jednu zajedničku crtu: prihvatili su i javno se borili za demokratske ideje, ne ignorišući nacionalne interese. Međutim, oni nisu bili nacionalisti, već im je osnov demokratije bila sloboda čoveka. Nacicnalisti smatraju da se čovek i njegova sioDoda moraju podrediti nacionalnom interesu. У
Primeri Ćosića i Mihajla Markovića
Šta se danas događa na tom planu? Nacicnalisti su, negde u savezu sa bivšim komunistima — nacionalistima, a negde sari, preko nacionalnih partija, došli na vlast. Macionalna svest u sadašnjoj etapi transformacije tih zemalja je potpuno oslobođena i nema nikakvih sputavanja. Ali, demokratija nije u punom zamahu. Svaki nacionalist, još ako je na vlasti, busa se u prsa kao najveći demokrata. Svoj antikomunizam ističu kao krunski dokaz dcemokratskog opredeljenja i ne sviđa im se ona Havelova misao da su od komunista gori samo antikomunisti. Dobrica Ćosić, na primer, nije došao u sukob sa Savezom komunista zbog svojih demokratskih opredeljenja, već zato što se nije složio sa ublažavanjem policijske vladavine nad Albancima na Kosovu i sa davanjem većih prava Albancima posle Rankovićevog pada 1966. godine. Kao duhovni otac srpskog nacionalizma Cosić je danas u svom ambijentu, dogurao je do šefa države snažno oslonjene na taj nacionalizam kao vladajuću ideologiju. Zanimljivo, suprotan je slučaj akademika Mihajla Markovića. Kao levičar demokratskih stremljenja postao je disident iz 1968. godine, danas je vodeći ideolog Socijalističke partije Srbije, koja na delu sprovodi izrazito nacional-socijalističku politiku, prepoznatljivu Još iz tridesetih godina u središtu Evrope!
_SUBOTA:NEDELJA, 20-21 FEBRUAR 1993. GODINE Uf!
va. Ja sc pitam: šta bi on radio kad ne bi imao ništa da uništava i nikoga da ruši?“ (B. Milanović, „četiri zakletve u ništa“, 'Nedeljna Borba, 13—14. februar 1993.).
Da li se u ovom citatu može naslutiti i politička sudbina Kontića i njegove vlade? Da li je nakon jednog „hrvatskog separatiste“ i jednog „američkog špijuna“ na redu i jedan Crnogorac da na mjestu saveznog premijera bude optužen za neku od mnogobrojnih „antisrpskih zavera“? Odgovor se ne može dati sa stopostotnom sipurnošću, ali čini mi se da će vlada dr Kontića i on lično, u najboljem slučaju (po svoj opstanak, naravno) biti vlada bez vlasti, izvršni organ političke koalicije SPS — DPS, tj, u stvarnosti puki servis politike SPS-a, a u najgorem završiće poput svojih. prethodnika.
ato, vođstvo DPS-a ne bi smjelo da
živi u opasnim iluzijama da se Mi-
lošević može odobrovoljiti ustupcima ili zabadanjem glave u pijesak na primjere očiglednih sistemskih udara, kao što je ovaj sa Zakonom o izboru pslanika u Vijeće republika. On je već pokazao da u očuvanju svoje moći i apsolutne vlasti na teritoriji koju smatra svojom — a, to je u ovom slučaju čitava SRJ! — nema mjere ni granice, niti zazora u izboru sredstava. Njegov način vladanja neodoljivo podsjeća na poslednje riječi Septima Severa svojim sinovima: „Ostanite složni, plaćajte vojnike i prezrite sve ostale“.
Ako vrh vladajuće DPS posjeduje sviJest o ovome, pa taktizira i bira vrijeme i mjesto neizbježnog „obračuna“, to bi se još i moglo razumjeti. Ali, ona u to do sada nije ničim uvjerila javnost. Jedino što se vidi i svakodnevno očituje su beskrajna, popuštanja i ono nepostojanje donje granice strpljenja i progrmskog minimuma ispod koga se ne ide, i politika koja na eklatantno narušavanje ustavom zagarantovanog položaja Republike odgovra tako što velikodušno nudi svog mandatora savezne vlade kao potenicijalno novog političkog taoca, ili žrtvu.
Može mi se prigovoriti subjektivizam, ali je činjenica da srpski nacionalizam ispoljava izrazitu agresivnost prema Alban-
. cima, što nikako ne ide sa demokratijom,
dok se albanski nacionalizam ispoljava više kao težnja za odbranom svog nacionalnog bića, nacionalne slobode i interesa, odnosno kao neka vrsta odbrambenog refleksa. Dok traje ovakvo stanje na Kosovu pod represijom srpskog režima, svi smo mi Albanci nacionalisti i svi disidenti u odnosu na taj režim. U takvom ambijentu, bez prostora za demokratiju, došlo je i do razmeštaja pozicija disidenata. Oni koji su do juče smatrali da se Kosovo Republika može dobiti na tacni, preko uličnih demonstracija i jurišanja na tadašnju kosovsku vlast, sada pozivaju na umerenost i realizam kako bi se izbegao ratni požar! Dakle, ne ide se prečicom već na duže staze. Zar to nije samo potvrda ranije ispoljenog realizma. Jer sada je jasno, da je Kosovo bila Republika, kao Hrvatska ili Bosna i Hercegovina, ne bi bilo pošteđeno istog ili možda još razornijeg ratnog požara. Sada smo manje-viđe jedinstveni u toj proceni. Ali je zato čudno da sc bivši „marksisti-lenjinisti“ ovde busaju u prsa kao veće demokrate od bivših komunista i pri tome nisu izgubil: „,klonost da izdajnikom proglase svakog ko ne misli kao oni. Naravno, oni su marginalna snaga. Vodeće mesto, na kosovskoj političkoj sceni ipak pripada demokratski osvešćenim ljudima. Na primer, ja, kao i mnogi drugi, mislim da je Ibrahim Rugova zaista čovek demokratske orijentacije, iako ranije nije slovio za disidenta i bio je član Saveza komunista. Takvih ima u svim političkim partijama. Što više bude demokratije biće manje disidenata. U demokratskom ambijentu svako može misliti svojom glavom i pri tome, naravno, nc mora biti disident. Pojam disident u današnje vremc tek traži svoje novo značenje.
Uz to, ja disident u odnosu na Republiku Kosovo, kako mi je postavljeno pitanje, nisam.
Azem Vlasi, Priština