Борба, 01. 04. 1993., стр. 23

a ЕР ај"

ПУН

BORBA ČETVRTAK 1. 4. 1993.

FELINI DOBITNIK POČASNOG „OSKARA“

i svetac

i gresnik·

ilija Mimica, specijalno za „Borbu“ iz Rima

„Ovaj peti „Oskar“ nisam očekivao. Možda, za deset, dvuadeset godina... Ali, moram ga uzeti jer sam učinio sve da ga zaslužim. Pravo zadovoljstvo. Ali, sada su me obavezali da napravim još jedan dobar film“.

Toliko i još mnogo toga, sa tonovima sarkazma ponekad i cinizma, od Federika Felinija na tipično holivudskoj konferenciji

za štampu nakon što je iz ruku

Sofije Loren i Marčela Mastrojanija — izaslanika Američke

akademije na pozornici „Veli-

kog cirkusa“ u Los Anđelesu primio „Oskara” za životno delo. Počelo je 1956. godine: „Oskar“ za „Ulicu“. Potom „Kabirijine noći“ (1957), „Osam i po“ (1964) i „Amarkord“ (1975).

Kažu: trenutak emotivnog naboja kada se Felini popeo na binu, a cela dvorana zvezda i zvezdica, velikana i „minorena“ filma ustala da aplauzom oda priznanje sineasti koji će potom zamoliti „prisutne“ da sednu. Jer, želeo bih imati glas Plasida Dominga. Dolazim iz jedne zemlje i jedne generacije za koju su Amerika i film bili jedna ista stvar. Zahvaljujem svima, na svim ovim statuetama, ali želim zahvaliti, pre svega, mojoj Đulijeti: „Prestani da plačeš“.

Đulijeta Masina, protagonista

„Strade“ i „Kabirijinih noći“, ne zadržava suze. Е

_ „Оуо је агкиз. Озесат se Као kod kuće“. Kao kod kuće znači, možda, politički cirkus

_ koji se rodio iz velikog korupci-

onaškog skandala što potresa politički sistem i razmrsivanja čvora mafija — politika.

Majstor iz Riminija nije video ni jedan od filmova nominiranih za „Oskara“ i pobednika u o između ponedeljka i utor-

a.

„Moram vam priznati da sam izgubio naviku, kao uostalom i za mnoge stvari koje više ne činim. Ima uvek poslednji put za sve stvari“.

Pre konferencije za štampu žalio se da ne zna šta će reći kad

bude primio nagradu iz ruku „naše prelepe Sofije“ i tog „mangupa Mastrojanija“ koji je u filmu, manje ili više, uvek inkarnirao Felinijevu „spodobu iz memorije“. Uostalom, u Holivudu je bio samo 1956, da bi primio prvog „Oskara“, potom nikad više do ove prilike.

Sofija ga je nazvala „motornom ı vrhunskom snagom“ filma, Mastrojani kaže kako je Felinijevo ime postalo „pridev u

rečniku“ (felinijevski). Felini je

zbog toga srećan i nije srećan. Da li je mislio da postane „pridev“? „Kako ne. Oduvek sam na to sanjao. Počašćen sam. Šta Amerikanci misle pod pojmom „felinijevski“ mogu samo da zamislim: sladokusac, ekstravagantan, bizaran, neurotičan, čovek koji priča poštapalice. Ovo poslednje mora da je tačno“.

Sarkazam doziran. Za životno delo je pre dve godine dobila „Oskara“ Sofija Loren, koja je Feliniju predala zlatnu statuetu Američke akademije. Pre njega i Miki Runi. Da li se osećate kao u jednoj od scena nekog svog filma? „Atmosfera ove ceremonije je kao cirkuska. Osećam se kao kod kuće u ovoj haotičnoj sarabandi. Otac je želeo da postanem inženjer, majka mi je namenila titulu nadbiskupa, a ja sam učinio sve da postanem pridev. Ovo je felinijevska atmosfera“. Ima li nešto za kraj?

Ima. „Nema razlike između ·mog života i mog rada. Moji filmovi i moj život se tesno isprepliću“. Dodaje „mangup Mastrojani“: „Felinijevi filmovi su svečanost, himna životu, puni ljubavi za sve, za svece i grešnike. Nešto kao povratak u detinjstvo”. ŠEZDESET PET GODINA NAGRADE „OSKAR“

Pp.

Dinko Tucaković

„Hauardov kraj“ VB 1992, r: Džejms Ajvori

Za ovaj film bi moglo da se kaže da je eterična umetnička tvorevina. On ne robuje vladajućim estetikama na filmskoj sceni niti je kalkulisao na bilo koji način za nagrade koje su mu pripale. Džejms Ajvori se još na počecima opredelio za jasan koncept, elaborirana dela visokih vizuelnih i glumačkih standarda, bazirana na ne suviše eksponiranim klasicima. Odnosno, Ajvori se vezao za dva autora, viktorijanca E. M. Fostera i pionira američkog psihološkog romana Henrija Džejmsa, dvojicu izuzetnih literata, koje nije poneo duh modernizma smene vekova. I privatno je našao dvoje stalnih saradnika, producenta Ismaila Merčanta i scenaristkinju Rut Džabala Prat (dobitnicu „Oskara“ za adaptirani scenario) u podneblju Indije, koji su shvatili viktorijansko-univerzalnu šifru koju je on nudio.

„Hauardov kraj“ imponuje dorađenošću, smislom za detalj, prostorima za slobodu glumačke igre koje je izbrazdala impresivna glumačka ekipa, prošlogodišnji „oskarovac“” Entoni Hopkins kao viktorijanski gospodin kojeg lomi tempo nadolazećeg XX veka, Vanesa Redgrejv u svojoj prvoj nefeminističkoj ulozi i Helena Bonam Karter, direktni potomak kraljevske britanske porodice u svojoj prvoj feminističkoj ulozi. Naravno, Ema Tompson je dobila „Oskara“ da bi priča o „Hauardovom kraju“ imala završni akcenat pedagoške viktorijanske bajke. A, ako se sećate, još smo iz Kana najavljivali da je ovo veliki film kojem je predodređeno sve najveće, što kanski žiri (osim specijalne nagrade Ajvoriju) nije umeo da primeti. Kao tračak nade domaćim gledaocima navodimo podatak da je distributerska kuća „Vidcom“ bila u pregovorima za kupovinu Ovog vanserijskog filma.

„Indokina“, Francuska, 1992; r: Pjer Šendorfer

Indokina izgovorena na francuskom jeziku znači mnogo više od toponima, već je pre svega šifra zalaska francuskih kolonijalnih aspiracija i uz Alžir, najbolnije francuske posleratne drame. I drugi francuski film koji se premetao u prostorima nagrade „Oskar“, „Ljubavnik“

те se samo

(kandidat za najbolju fotografiju nastao po skandaloznom autobiografskom predlošku Margaret Dira, a u režiji „oskarovca“ za strani film Žan Žak Anoa) govori o istom periodu. Indokina

· je franucski Vijetnam u pastel-

nim tonovima, manje krvi a više patnje, i logično je da je njena heroina Katrin Denev, koju su franucski filmofili izglasali danakon posrnule BB postane novi nosilac lika njihove Marijane koja nosi trikoloru. I „Indokina“ je postala laureat, pobedivši između ostalog favorizovanu „Urgu“ Nikite Mihalkova (za tu priliku specijalno prevedenu kao „Rajska vrata“), ali njena tragična heroina postala je već neobjašnjivo neuništiva Katrin Denev (izgubila je u trci sa Britankom Emom Tompson) zbog koje je film uopšte i uzet u „oskarovsku“ proceduru. „Indokina“ je film širokih zamaha čije je glavno sredstvo razoružavanja nostalgija i tragična sentimentalnost, istorijska metafora koja će kod nas naći više nego zainteresovanu publiku. Prema proverenim informacijama, vlasnik prava za prikazivanje filma na teritoriji SRJ je M export import iz Beograda.

„Bez oproštaja“, SAD 1992, r: Klint Istvud. :

Film „Bez oproštaja“ je niz komplikovanih osveta. Snimiti vestern u Americi poslednjih de-

Smisao za detalj: iz Шта „Наџагдоу Кгај“

pobednici

setak godija je već ozbiljna kandidatura za belu košulju sa dugim rukavima koji se vežu na leđima. Ako, uz to, još prekršite sve kanone žanra (navodno se žanr sastoji od apolitičnosti, izuzeće žena i pripadnika drugih rasa) a opef ga radite u klasičnom maniru, to je znak da srljate glavom u zid zvani Američka akademije za film.

Ali, ako ste Klint Istvud, i uz to ste producent, režiser, glavni glumac i kompozitor jedne od pesama u filmu, to je znak da je vreme za obračun. ! nije bilo oproštaja, dve glavne nagrade završile se u velikim Klintovim rukama, naviklim da drže magnum duži od 13,5 inča velikog „Oskara“, navodno nazvanog po teči Bet Dejvis. Ovaj film je sa više od sto miliona dolara prihoda i panegiricima u specijalističkoj štampi pomirio publiku i kritiku oko toga da je Covek bez imena iz Leoneovih vesterna i Prljavi Hari čistač američkog kriminala zauzeo svoje mesto u istoriji do Federika Felinija koji je dobio Nagradu za životno delo. Za skeptike koji misle da je Američka akademija poklekla pred laskavim ocenama kritike koja se kajala zbog višegodišnjeg kompleksa krivice, demanti će biti gledanje ovog romantičnog vesterna koji na velika vrata ponovo vraća jedini autentični američki filmski žanr.

111 DE

Priredio: mr Miloš Milošević

U izdanju Književne zajednice Novog Sada, početkom jeseni pojaviće se, zajedno sa 200 neobjavljenih i manje poznatih pesama i jednom pripovetkom i 14 pisama Jopana Dučića Magdaleni Živanović. Zahvaljujući ljubaznosti izdavaса, ekskluzivno objavljujemo deo te korespondencije.

Na svečanost Pevačkog društva pesnik je doveo i svoju majku Jovanku s namerom da ova upozna buduću snahu, ali kako se Maga nije pojavila, Jovanka je sa pomenute kulturne zabave otišla kući u prvim večernjim časovima. Mostarska publika je na zabavi oduševljeno pozdravila pozorišni komad „Đido“ Janka Veselinovića. Mladog Dučića te večeri interesuju debate o književnosti, srpskoj savremenoj poeziji i prozi.

Sabirajući utiske sa mostarske zabave, piše 18. XI 1894. „dragoj Magi“ u Bijeljini:

Mila i draga Mago,

Ja sam onomad bio malo kod svojih u Mostaru i s toga ti nisam pisao. Otišao sam bio u su-

botu i vratio se u utorak. Ti si primila pismo to znaš da je onamo u Mostaru bila zabava. Ovo pismo pišem ti u subotu. Večeras je u Mostaru opet sijelo (zabava) kao i svake subote, no ja neću ići.

Sutra u nedelju u sedam sati izjutra doći će mi Misita amo u manastir pak ćemo taj dan biti zajedno. A večeras govoriće govor na zabavi (...) У

(...) Ja sam se na onoj zabavi dobro proveo. Bilo je lijepo. Sa mnom je bila i moja majka, no ona je sa zabave ranije otišla, a ja sam ostao. Morao sam ostati!

Zabava je ispala vrlo lijepo. Davali su i jedan pozorišni komad „Đidu“ iz srbijanskog života. Taj komad pisao je onaj uči-

POLA VEKA OD SMRTI JOVANA DUČIĆA: NEPOZNATA PESNIKOVA PREPISKA (3)

| |

telj-književnik Janko Veselinović što je pisao „Seljanku“. Znaš? Komad je dosta lijep. Na zabavi sam sjedio do jedne gospođe, odavde Mostarske. A pomisli ko je to bio. Ona ista što u mene na slici bila, ona Darinka, onz Iepotica. Sjećaš li se one slike?

Eto, do nje sam sjedio.

Moj stari sevdah. Ali kakva je danas da je vidiš. Nikad ona Darinka. Promijenila se, omršala, oslabila. Ona dva oka ko dvije svjetiljke koje tek što se nisu ugasile. Ali je još uvijek lijepa, mila. Zena je već i ima dvoje djece. Razgovarali smo i tako mi je prošla sva zabava. Poslije sam otišao dalje, bio malo pijan i to je sve... Sa Darinkom bio je i njen muž, jedna primitivna prosta Mostarčina.

Na besjedi se igralo, pjevalo, do same zore. Bilo je lijepa svijeta. Sve gospođice i gospođe Mostarke bile su tu, a moji drugovi tek mene zadirkuju. Vele: „ej, Jovane, da li je i tvoja Maga ovdje“, a meni od mutebcerluka sve brada raste.

Znaš li da imam bradu? Ih, još kakvu bradu: crnu pa malenu, pa divota! I ona gospođa veli: zaista divna bradica. Moraću da se slikam pa da me vidiš u bradi.

Te cijele večeri mislio sam na te i na našu ljubav.

Ti mi ne pišeš ništa a drugom nikom veliš da ne vjerujem, pak ne znam šta ću... Kad mi pišeš, a ti mi ređaš sve neke budalaštine, a sve obilaziš da rekneš šta je s tobom, što radiš... Sad eto, od kako ti je vjera došla i to društvo njihovo, a ti i ne pišeš. Ja te molim ovo: ako ćeš ti tako činiti da mi kažeš. Ti znaš da ja ne trpim nikoga da s tobom pravi komendiju, pa ni tom društvu. Znam šta i tebi misle, pa ili se okanji njih ili mani. Ti imaš isuviše svoga posla pa ne treba ni da pridobiješ drugog. Ja neću i opet da čujem što i ti. Dosta sam bio budala. Raspitivati neću budi uvjerena jer i do sad što sam god bio čuo, eto, je li da je sve bilo istina.

Kad ja mogu u grozničavom manastiru bez ikakvog društva, možeš i ti s tvojim roditeljima. Zabranjujem ti svako drugovanje s njim.

Razumiješ li ovo.

Odreci se ili mene ili svojih ludih želja...

Eto to neka znaš.

Veruj mi ne šalim se! Deset dana prošlo je od njihovijeh svatova, a ja ne dobih pisma, kao da si morala biti dugo mamurna. Jedan prijatelj otud obećao mi je pisati o svatovima pa nadam se tad da će i o tebi imati nešto da rekne...

Ja ti danas neću više ni da pišem, jer ne zaslužuješ. Za što i da ti pišem, a ti meni nikad. Znam da te očaralo to novo druŠtvo. Pozdravi sve svoje,

a ti primi pozdrav od Jove

Evo ti dvije marke (bula). Više nemam uza se. Ako hoćeš piši mi, i to gledaj pa piši ko i ostali svijet“. BASTAVLJA SE