Борба, 20. 04. 1993., стр. 11
ННЦ У До и И ИН ЦРНИМ ГА РЕЧИ Пе У ПУМИ А АТА
Че ma | |W || bo „еф а Ер O
O
BORBA UTORAK 20. 4. 1993.
PUTEVI | STRANPUTICE SPOLJNE PO
LITIKE JUGOSLAVIJE
Moraćemo da jačamo naš položaj u međunarodnim organizacijama, ne samo
u UN ili KEBS, već i u Evropskoj zajednici i Evropskom savetu
Sa NATO
ćemo takođe uspostaviti konkretne i određene oblike saradnje. Protivnik sam teorija zavera, ali je jasno da je neko ranije doneo odluku da Jugoslavija mora da prestane da postoji
VLADISLAV JOVANOVIĆ
Millovan Jaukovic, Zoran Migndyulci
Ukidanje sankcija protip SR Jugoslavije, khoje stalno vise u vazduhu Iako su izgubile spahi logički razlog opstanka i Jedino se veštački održavaju na bazi i nametanja volje i jačanja moćnijeg, preduslov Je za postizanje mira na Balnanu. Ne bilo kakvog, nego pravičnog i trajnog mira. To je, jedпортетепо, i jedini put da se pratimo u međunarodni 21-
DOL“.
Ovo, u intervjuu „Borbi“, kaže Viadislav Jovanović, potpredsednik Savezne vlade i sadašnji ministar spoljnih poslova SR Jugoslavije i Republike Srbije.
— To podrazumeva, nastavlja ministar, i regulisanje državnog statusa SRJ, normalizaciju odnosa i uspostavljanje najviših mogućih oblika saradnje sa bivšim jugoslovenskim republikama, ali i susednim zemljama. U tom pogledu Srbija i Crna Gora nemaju baš nikakvih inhibicija, raspoložene su i otvorene za najrazličitije predloge i zahteve. BDEBR: Imajući u vidu sadašnje međunarodno ohruženje šta bi, onda, trebalo da budu najvažhiji principi na koje bi se oslanjala spoljna politiha Jugoslavije?
VLABĐISLAV JOVANOVIĆ: Spoljnopolitičke prioritete izneo je premijer Radoje Kontić u Saveznoj skupštini. Ukratko, to su ukidanje sankcija, uspostavljanje mira, reintegracija Jugoslavije u međunarodni život, što iziskuje i paralelno rešavanje statusa države. Pobrojani prioriteti nisu novi i u tom smislu postoji kontinuitet koji nije prekidan ni sa prethodnom Vladom. što se tiče principa, oni su vrlo jasni i jednostavni i sledimo ih od početka jugoslovenske krize. Pre svega, sva pitanja se moraju rešavati mirnim putem, sporazumom i političkim sredstvima. Tu je i princip uspostavljanja normalne i što tešnje saradnje sa nOVOstVOrenim državama posle konačnog rasplitanja jugoslovenske krize. U Hagu Jugoslavija se reafirmisala kao reintegrativni faktor broj jedan na bivšem jugoslovenskom prostoru. Tamo smo ponudili najviši mogući stupanj saradnje na čemu i dalje stojimo. Sledi, zatim, princip nečinjenja štete drugima. Sve što traži-
: 5 mo za sebe, priznajemo i drugima, a ostvarenje naših prava ne
pretpostavlja uskraćenje prava
drugih naroda. Istovremeno, tražimo od drugih da prilikom formulisanja sopstvenih zahteva ne čine štetu nama, što oni, na žalost, ne prihvataju. Težimo, takođe, izbegavanju neosnovanog bogaćenja u deobnom bilansu. Ne želimo da se obogatimo u deobi, ali nećemo dopustiti da se nametanjem strane arbitraže oduzme deo imovine koja pripada SR Jugoslaviji. Imamo sličan pristup i kad je reč o jednakom tretiranju na samoopredeljenje. Oni su se opredelili da izađu, mi to poštujemo, na žalost učinili su to jednostrano, uz primenu sile, ali su konačno dobili ono što su hteli — svi su priznati. Koristeći isto pravo, odlučili smo da ostanemo u zemlji u delu koji je preostao njihovim odlaskom. Prema tome, nismo napustili zemlju, niti smo nekakva nova zemlja i drugi bi to morali da uvaže.
B: Da li su takva osporavanja i daје фаопа ргертека игајатпот
Tolerancija Slobodana Miloševica
B: Česti su prigovori da se spoljna politika kreira prevashodno u kabinetu Slobodana Miloševića i da su svi ostali više ili manje uspešni, odnosno neuspešni interpretatori njegovih zamisli?
V. J: Mislim da nije tačna ocena u smislu da jedan čovek odlučuje. Sigurno je da je predsednik Milošević ličnost od znatnog uticaja u toj sferi, što mu, inače, daje ustavni položaj i činjenica da je direktno birani predsednik, a ne imenovan od Skupštine. Međutim, glavna sudbonosna pitanja rešavaju se u konsultacijama i na skupovima gde učestvuju predstavnici najviših organa države, predsednik Savezne Republike, predsednik Savezne vlade, predsednici dveju re-
publika.
esto su i po potrebi prisutni neki od resornih ministara,
premijeri dveju republika... Tu se usaglašavaju stavovi, uvažava se svačije mišljenje i onda se iz različitih predloga uzimaju elementi ko-
ji su najprihvatljiviji za sve.
; Iskreno rečeno, glas predsednika Miloševića nije nevažan, ali ipak nije presuđujući, pogotovo ako ima razloga i elemenata da se usvoji neki drugi stav. Nisam stekao utisak da je on čovek koji je netolerantan prema suprotnim stavovima. Pre bih rekao da je to osoba jake volje, visoke inteligencije, čvrst u ubeđenjima koje zastupa, ali to nije zatvoreni mozak. Naprotiv, svaki tuđi stav koji Je dobro argumentovan, u stanju je, takoreći, munjevito da uhvati u letu, čak i bez razmišljanja, što je znak intelektualne hrabrosti jer nije lako odjednom prihvatiti tuđe mišljenje. Svi smo mi živa bića i skloni izvesnoj dozi narcizma, ali to je, valjda, ljudski.
priznanju i normalizaciji odnosa između država Које su nastale na bivšem jugoslovenskom prostoru?
Komiinuitet nije prisvajno pravo
V.j: Nije reč samo u tome da se uzajamno priznamo, već da priznamo ono što su postigli, a da oni, pak, prihvate ono što smo
hteli i gde smo ostali. Pravo na državni kontinuitet nije neko
prisvojno pravo, niti ide protiv.
njihovih interesa. Pravo onih koji odlaze ne može da bude jače od prava onih koji ostaju. Stoga, SR Jugoslavija ne može da ide ispod toga prava, inače, sami sebe ne bi poštovali i doveli bi u pitanje nacionalne interese. Zato se o uzajamnom priznanju može govoriti tek kada prestanu da osporavaju to naše praVO. |
Kao što znate, konferencija u Hagu upravo se spotakla na tom pitanju. Pokazalo se da je nekome bilo veoma stalo da Jugoslavija prestane da postoji kao istorijska pojava. Pre svega Zagrebu, Vatikanu, germanskom bloku zemalja, dakle svim onima koji su izgubili drugi svetski rat.
B: Zar i Vi verujete u teoriju zaUcra? V.J.: Protivnik sam bilo kakve teorije zavera, ali se ne može zanemariti činjenica da su baš te snage tako žestoko, bezobzirno i besomučno nasrnule na postojanje Jugoslavije. Pa, Vatikan je, recimo, priznao Hrvatsku pre svih, onda Nemačka, Turska, sve revanšističke zemlje su se ponovo našle na okupu. Prema tome, neko je još ranije doneo odluku da Jugoslavija mora da prestane da postoji što na određeni način potvrđuje i sledeća činjenica. Badinterova komisija je predvidela specijalni status samo za Srbe u Krajini, da bi se kasnije pojavila verzija da takav
recept treba proširiti na Kosovo,
na mađarsku, ili bugarsku nacionalnu manjinu. Uporno se nastojalo da se napravi veštačka simetrija kako bi se Srbima onemogućilo da ostvare pravo na samooprodeljenje, jer, navodno, isto pravo nema ni albanska manjina.”
Tu se već uplela antisrpska politika. Iako izraz „anti“ nc VO-
lim, to jeste tako. Moram reći da je sadašnja politika Nemačke zaista antisrpska. To su, u stvari, sve trikovi i podvale kojima je obilovala, a i danas jako obiluje, politika Evropske zajednice prema Jugoslaviji. Specijalni status bio je potreban samo za zaštitu etničkih grupa i zajednica u republikama koje napuštaju Ju-
goslaviju. Kod onih koje ostaju nema potrebe za takvim rešenjem pošto je SRJ vezana međunarodnim ugovorima o primeni najviših standarda zaštite nacionalnih manjina. Razume se da nismo mogli da prihvatimo takva rešenja.
B: Strategija insistiranja na držaDnom kontinuitetu nije dosad dala nikakve rezultate. Štaviše, Vaš povratah na položaj saveznog ministra za spoljne poslove dočekan je u svetu prilično negativno. Većina ocena suvodila se na to da je reizbor upravo potvrda želje predsednika Miloševića da sačuva taj kontinultet „tvrdim pregovorima“?
Principi i — stadizem
V. J.: Kad je reč o kontinuitetu tu treba razlučiti dve stvari. Prvo, postoji kontinuitet u politici Srbije u odnosu na jugoslovensku krizu od njenog nastanka. To je federalna opcija koja nikada nije napuštena, već samo izražavana u različitim forma-
ma. Srbija je, zatim, insistirala ·
da se svi problemi, uključujući i sve zahteve za otcepljenje od Jugoslavije, rešavaju na bazi principa iz Ustava, dakle sporazumno, a ne jednostrano. Taj kontinuitet i dalje ostaje i ovom stavu se ne može uputiti nikakva zamerka. -
Ako se, pak, govori o konkretnim pregovorima za izlazak iz krize, onda je to isključivo stvar tehnologije razgovora. Ukratko rečeno, nastojali smo da uverimo Evropsku zajednicu, kao posrednika, da ne može računati na uspeh ako se bude favorizovala jedna strana i nejednako, odnosno, selektivno tumačili principi našeg Ustava, Povelje KEBS i konferencije u Hagu. Zajednica je, međutim, pogazila sve te principe, a pre svega vlastite, jer je već unapred bilo rešecno šta da se učini sa Jugoslavijom. Da li bismo bolje prošli da smo sarađivali sa Evropskom zajednicom u eliminisanju Ju-
goslavije i bili pošteđeni pritisaka po cenu gubitaka prava delova srpskog naroda na samoopredeljenje — to je stvar za jednu mnogo dublju i svestraniju analizu. Sve u svemu teško je očekivati od jedne zemlje da učestvuje u sopstvenom nestanku. To bi. bio pravi sadizam koji je od'nas tražila EZ i još traži.
B: Ovo su svegoruća pitanja boja se moraju rešavati u опо hrathom roku. Ima li SR Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora, dugoročniie ciljepe u spoljnoj politici?
V. J: Nikada više nećemo dopustiti ono što smo dozvoljavali ui staroj Jugoslaviji da budemo strana koja će više dati nego primiti ili će pristajati da ima manje prava od drugih. Osim toga, тогасето да јасато паз ројоžaj u međunarodnim organizacijama. Ne mislim, pri tome, samo na UN, to pitanje će se rešiti, vratićemo se i u KEBS. Reč je, zapravo, o Evropskoj zajednici, Evropskom savetu. Jednog dana će na red doći i NATO s kojim ćemo morati da uspostavimo kontakte i određene oblike saradnje. Preispitaćemo, svakako, i odnose i saradnju sa nesvrstanim svetom. Ne mislim da treba potpuno prekinuti sve kontakte, već ih valja funkcionalizovati tako da budu direktno u funkciji interesa nove države i korisna dopuna naše evropske lokaciie. Mi smo evropska zemlja i zbog toga se nećemo seliti iz Evrope.
B: U domaćoj Javnosti, čak i među onima hojima su odnosi sa svetom specijalnost, vlada prava konfuzija ho zaista kreira spoljnu politiku?
V. J: Po Ustavu, Vlada kreira i sprovodi spoljnu politiku, razume se u saradnji sa republikama i u kontaktima i u konsultacijama sa Saveznom skupštinom. Istina, Skupština nema te ingerencije, ali Vlada ne želi da neke ključne, kapitalne odluke koje se tiču dugoročne sudbine i budućnosti zemlje donosi sama. Vlada premijera Kontića namerava, recimo, da uskoro konsultuje Skupštinu i zatraži njeno izjašnjavanje u pogledu članstva u međunarodnim finansijskim organizacijama ı regulisanja našeg međunarodnog statusa koji obuhvata kako pitanje kontinuiteta tako i uspostavljanje odnosa sa drugim državama. Prema tome, nastojimo da konačno izađemo iz onog perioda dvovlašća, ili još bolje bezvlašća koje je bilo karakteristično za prethodne godine, da delujemo harmonično sa saveznim i institucijama republika. Potrebno je, dakle, uspostaviti odnose punog poverenja, uslove da budemo svi poslanici na zajedničkom poslu kako se savezna država ne bi videla kao struktura koja bi mogla biti suprotstavljena jednoj, ili drugoj republici, već kao produžetak i sinteza njihovih interesa. Vlada uopšte nema nameru da bilo šta zateže na tom planu niti da iznova kreira onu situaciju u kojoj se nalazila federacija poslednje tri godine.
— Masiaviće se —