Борба

"Фе

тетоагзка ргога

Dejan Medakhopvić: „Efemeris IV“ BIGZ, Beograd, 1993.

Hronika Jednog vremena

Radiveje Mikic

četvrtoj i, po mnogo čemu sudeći,

završnoj knjizi „hronike jedne po-

rodice“, Dejan Medaković, iznad svepa, nastoji da uspostavi što čvršću tematsku vezu sa onim elementima koji se mogu shvatiti kao povezivanje života jedne porodice sa onim društvenim i istorijskim okvirom u kome su sabrane sve važne crte jedne epohe. Otuda mi se i čini da je Medaković, slikajući posrtanje jedne u srpskoj istoriji veoma važne porodice, težio da to posrtanje poveže sa opštim smerom istorijskog procesa.

Raspad jedne velike monarhije kao i propasi novostvorene države, dva rata i sva sila promena i nesreća koje oni donose nisu u Medakovićevoj knjizi prikazivani iz globalne nego mnogo više iz jedne sasvim svesno sužene perspektive, koju je nametnulo samo autorovo Opredeljenje da bude hroničar života svoje porodice. Ako je u svim knjigama Medaković posebno sistematično težio da uporedo razvija dve narativne ravni, dve narativne perspektive, kako bi u što većoj meri mogao da zahvati i sam istorijski proces i njegov odraz na život jedne

porodice, sasvim je logično što je na kra--

ju četvrte knjige on ove ravni — ako se tako može reći — povezao da bi pokazao rad istorijskog mehanizma u okviru koji obrazuje porodični život.

Mada je samo prva knjiga „Efemerisa“ u potpunosti zamišljena i ostvarena kao „hronika jedne porodice“, mada je samo u ovoj knjizi Medaković najneposrednije slikao začete crte jedne velike propasti, nie može se poreći da već u njoj srećemo ono što će kasnije dobiti značajno mesto u Medakovićevoj hronici — a to je niz elemenata koji porodičnu hroniku pretvaraju u nacionalnu hroniku i koji ras-

pad jedne porodice povezuju sa raspadom jednog sistema vrednosti. To je, svakako, razlog što je i u četvrtoj knjizi Medaković nastojao da, primera radi, siike razorenih fruškogorskih manastira pove-

že sa sudbinom uistinu važnih kompone-

nata srpskog nacionalnog bića u vremenu iza Drugog svetskog rata. Slikajući uverljivo niz detalja u kojima se nacionalna nesreća vidi sasvim jasno, Medaković je, iznad svega, želeo da i nacionalnu nesreću smesti u opštiji okvir i da je poveže sa težnjom da se sistem vrednosti koji u srpskoj istoriji i kulturi funkcioniše od samih njenih početaka

razori ili bar potisne u drugi plan. Pošto ·

se takvi procesi odvijaju na gotovo svim planovima javnog života, nije nimalo slučajno što je Medaković u četvrtu knjigu uneo niz dokumenata (besede studentima Filozofskog fakulteta, materijale sa suđenja profesoru Mihailu Đuriću i si) u kojima čitalac neposredno može da vidi dejstvo jednog naopako usmerenog društvenog i ideološkog mehanizma.

A to sve znači da je, privremeno na-

puštajući stroge okvire porodične hroni--

ke, Dejan Medaković nastojao da oko priče o porodičnoj sudbini obrazuje Širi okvir i da tako, zamenom perspektive, u svoje kazivanje unese sadržaje koji će „hroniku jedne porodice“ povezati sa hronikom jednog vremena i prilika u njemu. To, pak, što je Medaković vođen svojim stručnim razlozima bio upućen na analizu istorijskih tokova i njihovih sadržaja, samo je dobrodošla okolnost jer se na taj način porodična hronika lako mogla pretočiti u hroniku kojoj je, u jednakoj meri, važna svaka pojedinost u kojoj je sadržana slika nesreće kola zahvata ne samo jedan društveni sloj veći jedan narod.

Uverljivo prikazujući niz socijalnih

skandala, niz oštrih sukoba na javnoj sceni, Medaković je posebno nastojae da te skandale ı sukobe prikaže tako da se u njegovom kazivanju odmah aktivira istorijska vertikala, Zahvaljujući aktirivanju te vertikale, mi smo i došli u priliku da sve vreme Medakovićeva kazivanja smeštamo u opštiji kontekst koji on ponekad eksplicitno ocrtava, a ponekad ga samo nagoveštava, prepuštajući čitaocu da ga do kraja oformi. 7

Sve to je, sasvim sigurno, razlog što či-

talac ovu porodičnu hroniku u istorij- ·

skom okviru prati sa velikim zanimanjem ı što, bez ikakvih teškoća, pristaje na zamenu jednog plana drugim, jedne (porodične) perspektive drugom (istorijska i društvena). Na taj način je, sa kraja _розтаапа, Medakovićeva' hronika na samom svom početku bila književno najuzbudljivija, pošto prva knjiga sadrži one prizore iz života jedne porodice u čijoj je književnoj transpoziciji najvažniju ulogu odigrala evokativna snaga, tačnije narativna perspektiva zasnovana na gOtOvO lirskim svojstvima. Napuštajući u kasnijim knjigama isključivo takvu intonaciju kazivanja, Dejan Medaković je silno uvećao tematski opseg svoje hronike, zahvaljujući čemu je ona dotakla i sadržaje koJi su bili u središtu gotovo svih memoarsko-autobiografskih knjiga koje su objavljene poslednjih godina. Sama, pak, zamena tipa kazivanja odrazila se na čisto književnu vrednost Medakovićeve hronike, što nam daje za pravo da prvu knjigu „Efemerisa“ svrstamo u onaj niz autobiografskih kazivanja koji čini dragocen žanrovski rukavac u novijoj srpskoj književnosti, a da preostale tri knjige posmatramo ı kao neku vrstu pokušaja da se prva knjiga uvede u širi kontekst i da se na taj način povežu Medakovićeve knjige iz istorije umetnosti ı njeeova porodična hronika.

сазгор151

Danilo Kiš, izbliza

asopis „Eks Simpozion“ (Ex Symposion), pod svojim novim imenom („Sıimpozion“ i „Uj simpozion“ su

izlazili u Novom Sadu) nastavlja — život u egzilu. Pod uredničkom rukom Ota Tolnaija ı Petera Božika, od nedavno se pojavljuje u mađarskom gradu Vespremu. Zahvaljujući pomoći Mirjane Miočinovič, ko= ja je ustupila neobjavljene Kišove priče i pesme, ovogodišnji! broj 3-4, velikog formata, na 188 stranica, u izuzetnoj opremi, sa obiljem fotografija, dokumenata i detalja, posvećen je našem piscu Ianilu Kišu. Uz petnaestak tekstova jugoslovenskih i mađarskih autora, o Danilu Kišu, objavljene su prvi put dve priče pisane za Enciklopediju mrtvih (Jurij Golec i Lauta i ožiljci, od kojih je ova druga bila, objavljena u „Nedeljnoj Borbi“ u dva nastavka 30. april-5. maj, i 8—9. maj), koje nisu ušle u knjigu, uz iscrpne komentare Miriane Miočinović, kao i-priće Apatrid i Dug.

„Eks Simpozion“ donosi i dens a očetka rukopisa koji je Kiš nameravnae Ga napiše, kao zamišljeni razgovor sa 57245! ит пом!narom Gabijem Glajhmanom. Z.i života je

stigao da ispiše dvadesetak stranica, što je jedan od poslednjih Kišovih rukopisa. U dvobroju su objavljeni i fragmenti iz OVOE razgovora o Mansardi, koji do sada nisu bili objavljorni na srpskom jeziku. Taj deo razgovora e „Mansardi“ s Glaihmanom, redak je uv::i n Kišove beogradske godine u kojima se oseca praznina. ii prazninu

„Eks Simpozion“ 3-4/1993.

delom pokušavaju da popune Kišovi prijatelji i poštovaoci čiji su tekstovi uvršteni u ovaj broj časopisa. |

Iz beogradskih policijskih novina prenet je i članak o Kišovoj tuči na Beogradskom sajmu knjiga. Mađarski čitaoci će u ovom: broju moći da pročitaju ı dvadeset četiri Kišove pesme, među njima i ciklus pesama posvećen Leonidu Šejki, kao i tekst napisan piščevom rukom o našem slikaru i svom prijatelju. Tu je ı odlomak iz Kišove TV dramie Noć i magla, iz 1967.

uz tri teksta Mirka Kovača, od-kojih su dva napisana za ovaj broj časopisa, objavljeni su prilozi Filipa Davida, Milana Milišića, Mira Glavurtića, Stanka Cerovića, Radoslava Bratića, Radomira Reljića, Predraga Čudića, Janoša Gecija, Ota-Horvata, Ištvana Ladanjija, Beaste Tomke, Ota Tolnaija, Piotza Raviča i. Viktorije Radič. U tekstu Avanfturističko, putovanje, Ištvan Ladanji istražuje Kišovo poreklo, iznoseći niz zanimljivih činjenica. U tekstu je sadržan i kratak razgovor Ladanjija sa Kišovom učiteljicom Irenom Sigeti, koja se Javlja u Ranim jadima. Ona danas ima 85 godina.

Možda nijedan časopis nije,dao toliko preglednih detalja iz Kišovog života ı njegove majstorske radionice, sa piščevim tekstom o boemstvu na naslovnoj sirani i pesmom Đerđa Petrija na koricama, posvećenom našem velikom piscu.

Gabriela Rrc

o ВОРВА ČETVRTAK 15. 7. 1993.

autobiografije Vežbe Iz rastroJstva Jovica Aćin: „Uništiti posle

moje smrti“, Knjižepna opština Vršac, 1993.

Zoron M. Mandić ~ =

etrdeset sedam supervizija ili

crnih kopija intimnih opita Jo-

vice Aćina (1947), ranije objavljenih na stranicama novosadskog „Letopisa Matice srpske“, konačno uobličenih u knjigu pod zajedničkim naslovom Uništite posle moje smrti, najbliže su vežbama iz rastrojstva kojima ovaj visoko cenjeni pesnik, esejista i visperni uočavalac filozofskih, istorijskih i drugih duhovnih kretnji, posvećuje pažnju u naratorskoj odori proznog pisca. Iste supervizije na klapnama njihove knjige Jovica Aćin naziva maleckim svetom koji poklanja uz zadržavanje svih prava nad njim. Naravno, poklon je namenjen Aćinovim čitaocima kao ritual, kakve skrivene igre, u kojem Jovica Aćin maše zamkama o dopuštenom i nedopuštenom čitanju, a sve to u nameri da na predlošku nevažne piščeve biografije obespravi i sve ostale nevažnosti kojima pisac (filozof, misli- lac) teroriše svog čitaoca kao „kriminalni“ (sa)učesnik u otimanju njegoVog vremena, njegove biografije i njegovih haosa. — ;

Rastrojstvo ili haos stanja u biografijama pisca i čitaoca — zato i jesu tematski generator kojim Jovica Aćin sastavlja koordinate neobičnog, čak i paranoidnog, nepoverenja „usred stihije elemenata koji nam pripremaju katastrofu“ u procesu izbavljenja i pretvaranja promašaja u preimucstvo postmodernog Don Kihota. SJ

Jovica Aćin, ih nestvarni antički ve?žbač rastrojstva uprkos zabranama koje pitanja postavljaju pred svoje odgovore, okružio se idejama izazva– nim nepokornim delovanjem bakterija koje su na njegovu pozornicu pri-

_ čanja dospele iz drugih i dubokih Čitanja, iz želje za vlašću nad citatom, iz ugovora sklopljenim sa zlim demijurgom koji nas uči da ono što standardnom viđenju izmiče, što mu se suprotstavlja —'jesu pojedinosti, sasvim određena bića (Žan Starobinski ili Žan-Frederik Švajcer), travke, cvetovi, delovi dana i noći, predeli i trenuci. U opipljivom pregledu tajne života, i njenih crnih kopija, aranžiranih u obliku „regularne“ predstave o smrti, Jovica Aćin pobegao je od smešnog pozorišta: bedekera, kovčega, menažerija, obojenih čoja i podmetača za snove, da bi dokazao koliko su znanje i istina tek fantazija koja artikuliše obmane i rukuje zavodenjima pisca. I čitaoca. U tom ироуогnom savezu sa zlim demijurgom Jovica Aćin, na rubu filozofije poetike i estetike fragmenta, svoje zavedene žrtve (čitaoce) vraća pričanju sledeće priče koju (uvek) režira nepoznati fantomski postavljač zamki.

Rejmond Federman „Onome Кога зе 10 псе“, Svetovi, Novi Sad 1993.

LCM

зен унео Raj | ar URL Ga

ou SO SOJ