Борба, 27. 08. 1993., стр. 21

BORBA РЕТАК 27. 8. 1993.

F.M. DOSTOJEVSKI: INTERESI NACIJE | CIVILIZACIJE {II}

Horvatovici i Marinovici

Istina, sad pošto jc u njih završcn rat i zaključen mir, možc sc vidjcti da sc i srca njihovc višc intcligcncijc još nijcsu uzvisila do svijesti o potrcbi stradanja za otadžbinu, ali za to postoje drugi razlozi koji nc važc za osjećanjc ljudi iz nižih slojeva. Takva pojava u njihovim slojcvima možc sc možda objasniti naglašcnim političkim častoljubljem. I tako, zbog tih „najviših“ intcrcsa otadžbinc, ova uzvišcna srca nijcsu čak ni našla vrcmcna da sc pozabavc intcresima najnižih slojeva, slojevima ljudi iz naroda, običnih ljudi. Ali, kad jc riječ o Srbinu iz nižih slojcva može sc ı o njcmu, Čini mi SC, istaći jcdno zanimljivo zapažanjc. Ono njegovo sakaćcnjc scБе 1 bjcžanjc s bojnoga polja nc mogu sc objašnjavati samo kao posljedica njcžnosti i njcgova srca i ograničcnosti uobraziljc. Mcni sc čini da jc on, kad dezertira, potpuno sVvjcStan toga da postupa lošc, nc hvali sc on u takvim prilikama prvi, ali — on nckako osjeća da otadžbina ipak ncćc ostati bez odbranc i zaštitc zato što jc on dezcertirao: „O, ostaćc hcroji, Kirjcjevi, ostaćc Čcrnjajcv, Rusi i ovi naši strogi prctpostavljeni Srbi, a on — šta jc on? Ništavna slamčica, nula i ništa višc, on može da odc, i niko to neće primjoetiti..:“ Prema mom mišljenju, takvo jc osjećanje on gajio u scbi, to je vcoma 7аnimljivo, ı to je slika o jednom narodu: na vrhu hvalisavci, civilizovani Evropljani koji sanjaju o tomc da svc Slovcnc potčinc samoj Srbiji, koji sc Davc intrigama čak i protiv Rusije, riječju, pravi civilizovani Evropljani, ti Horvatovići i Marinovići koji uobražavaju da su maltcnc Moltkc ili Bizmark. S drugc stranc, naporcdo s takvim vclikanima — imamo ponižcnog žitclja kućc, ponižcnog u toku čctvorovjeckovnog robovanja: zbog takvog ујсkovnog ponižavanja on jc scbc počco da smatra ništavilom, slamčicom: „Ostaće“ — kao da ус такау — „усИ капи, а тепе nećc ni primijcetiti. Ja sam mali, a oni su visoka, stroga gospoda...” Negdjc sam čitao da ncki od tc stroge gospode, tako odjednom kad opazc nckog Srbina iz nižih slojeva da jc spreman da baci pušku i da bježi, pucaju na njcga, pravo u plavu rcvolvcrom, i tako ga odstrcljuju: „Evo“ — vclc — i mi bismo mogli da budcmo knežcvi čvrstc ruke!“ Oni tamo, čini mi sc, gledaju na svoj običan narod pomalo s visinc.

Uopštc uzoeto, svi ti Slovcni iz viših slojcva, koji sc hvališu „toliko slavnom budućnošću“

— u svakom slučaju su izvanredno zanimljv svijct u političkom, građanskom, istorijskom i svakom drugom smislu. Sada pošto jc Černjajcv napustio tu zcmlju, ı pošto su otuda otcrali našc dobrovoljcc, možc sc u njihovim vojnim krugovima čuti jcdna tcorija o ratu o kojoj mi ranijc, u toku leta, nijesmo ništa znali. Upravo oni tvrdc da jc njihov VOJnik — Srbin nesposoban da dejstvujc u okviru rcgularnih trupa i da Opcrišc na OtVOTCnom bojnom polju: njihov način ratovanja, vcic, jeste ncka

Uopste uzefo, svi fi Sloveni iz visih slojeva koji se hvalisu „foliko slavnom buducćnoscu~“ — u svakom slučaju su izvanredno zanimljiv svijef u polifićckom, radoamskom, isforijskom i svakom drugom smislu...

* * *

u fom srpskom rafu, u kojem smo svi mi Rusi do jednog učestvovali svojim osjecanjimua, reci

se Srbi rastaju od nas

i od naše pomoći s nepovjerenjem koje je mnogo vece od onoga — kojim su nas primali na poćefku rafa...

vrsta „malog rata“, gcrilc i partizanskih odreda koji opcrišu po šumama, klancima, po kamcnjaru i u busijama iza stijcnja. Dožc moj, i to je mogućc, ali pošto su oni sada sklopili mir — to jc tcško provjceriti. U krajnjem slučaju, oni ćc ostati pri takvim vojnim tcorijama, ali i to možc biti utjeha u ncvolji. Hoćc li dugo potrajati taj mir? Umjesto rijcči oproštaja o tom srpskom ratu u kojcm smo svi mi Rusi do jcdnoga učestvovali svojim osjcćanjima, reći ću da imam utisak kako sc Srbi rastaju od nas i od našc pomoći sada s nCpovjcrcnjem kojc je mnogo vcćc od onga s kojim su nas primali na počctku rata...

Pominjali su u novinama da su u Moskvu stiglc grupc malc djecc iz slovcnskih zcmalja, grupe jadnc dječicc iz porodiса kojc jc uništio rat, malih sirotana. Smjoestili su ih po porodicama i po raznim intcrnatima. Dobro bi bilo da se tako

Umjesto riječi oprošfaja

ću da imam ufisak kako

rom Husijc, da sc to nastavi u najširim razmjcrama: to je dobro djclo, tu dječicu valja zbrinuti, to su budući Sloveni. Uzgred, mnogo puta sam sebi postavljao pitanjc: čimc su sc prcehranilce tc stotine hiljadausta, tih malih Bugara, Bosanaca, Hercegovaca i drugih koji su bjcžali pred svojim zlotvorima poslije masakra i pustošenja u Srbiji, u Crnu Goru, u Austriju, ili gdjc svc nc. Kad čovjek pomisli koliko valja novca za ishranu, i kad zna da Srbi i Crnogorci nemaju novca jer nemaju ni oni šta da jedu, teško je pojmiti kako su te stotine hiljada mogle da opstanu, čime su hranili svoju djecu, čimc su ih odijevali tokom zime. Kažu da jc nedavno u Moskvu stigla „partija djece“ od tri do trinaest godina, i da ih je prihvatila Pokrovska zajednica milosrdnih sestara. Kažu da su milosrdne sestre smjestile te srpske djevojčice zajedno s malim Bugarkama, ı da na njih pazi jedna sestra koja zna srpski, djeci je lijepo, raduju se. IDjeci je, naravno, dobro, dobro su smještena, ali ja sam ovih dana čuo od prijatelja koji sc vratio iz Moskve jednu vcoma karaktorističnu priču o tim mališanima i djevojčicama: djcvojčicc iz Srbije sjede u jednom uglu, a Bugarske u drugom, i neće da se igraju, niti hoćc da govore jednc s drugima — kad pitaju te Srpkinjicc zbog čega nećc da se igraju s Bugarkama, once odgovaraju: „Mi smo njima dali oružje da sc zajcdno s nama bore protiv Turaka, a oni su sakrili oružje i nijesu pošli u borbu protiv Turaka“. Ako osmogodišnja ili devctogodišnja djeca tako govorc, znači, ona su to čula i prihvatila od svojih očeva, a ako takvc riječi govorc očevi svojoj djeci — to znači da među balkanskim Slovenima ima mnogo ncrazumijevanja i neslogc. Da, to jc vječna nesloga mcđu Slovcnima! Oni svc to čuvaju u svojim predanjima, svc to prcnosc svojim pjesmaта, ! бег Кизје Као vclikog ccntra koji ih možc ujediniti — nc možc biti sloge među Slovcnima, bcz Husijc sc Slovcni nc mogu održati, ncstaćc s lica zemlje potpuno — бег obzira što o tomc mislili prcdstavnici srpskc intcligcncijc ili nckakvi tamo civilizovani i cvropcizovani Čosi... Ima u njih prcvišc sanjara., Gotovo svi su

KULTURA|}

m , ба а За летва БА >

ТАМРЗЕМ 44. ООВЕОМАСК FESTIVAL

„Опапдо“ — Копсемкџ

Herceg Novi. — U srijedu uveče, uz himnu Svetog Vlaha, završen je 44. dubrovački festival održavan pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr Franja Tuđmana.

Ako je Evropa dopustila da dio Dubrovnika bude ruševina, narod Hrvatske ne smije dopustiti da Dubrovnik bude grad kulisa koji će ljudi posjećivati zato što je nekada bio lijep. On mora živjeti za našu budućnost, on mora biti ponos i čast države Hrvatske, rekla je ministar proзујеје 1 kulture. Republike Hrvatske mr Vesna Girardi Jurkić, zatvarajući ovogodišnji Festival. Tokom 45 festivalskih dana priređeno je trideset dramskih, muzičkih i folklornih priredbi, u kojima je učestvovalo gotovo 500 umjetnika iz Portugala, Austrije, Slovenije, Italije i Hrvatske. Nagrada „Orlando“ za umjetničko ostvarenje dramskog dijela programa dodijeljena je Ivici Kunčeviću za režiju pastorale Marina Držića „Tirena“ u izvođenju Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika. „Orlando“ za muzička ostvarenja na Festivalu pripao je dirigentu Pavlu Dešpei: za izvođenje djela Petra Iliča ·

ajkovskog sa Zagrebačkom fil-

harmonijom. Р. Јатас

ДОЈЕ НИ

mesečno na 95 dana

210%

mesečno pre roka

ta 5

nastavi, da sc to organizujc ši- _ oni sanjari... Nastavice se

ЈЕ |! | |

СА &:

GRK

JUBANKA D.D. BEOGRAD

11 000 BEOGRAD, SRPSKIH VLADARA 11 TEL: 011/334-931

(| i |

REČ PLUS: VASILIJE B. SUJIĆ LIKOVNI KRITIČAR

Odnos umetnika i kritićara

Likovni kritičar jc izmišljotina поуор угстепа. 5ус ростје Када је pronađena fotografija i kada Je na slici mogao da se odvija samo likovni proces što su odmah iskoristili imprcsionisti i počeli sa svojim dobro poznatim optičkim ispitivanjem boja itd. Zatim, kako se umetnost daljc kretala postepeno je postajala sve manje razumljiva. Posebno kad rade kubisti, kad slika Kan-

Trifunović je imao svoju pcncraciju umctnika, Protić jc imao svoju gcncraciju, Kadijcvić svoju, a ovi mladi ljudi danas ncmaju nikog ili bar nc nikog dovoljno jakog koji bi bio posvećcn samo likovnoj kritici i pratio njihov rad i razvoj. Tako, nažalost, izostajc ta važna i značajna intcrakcija koja uvck porađa ncšto помо.

dinski ili kad Maljcvić pravi novu sliku — kritičar postajc nužno zlo, ta ncka međustcpcenica između posmatrača i dcla.

Pa ipak taj među odnos umctnika i kritičara danas može da budc značajan. Značajno je, a mcni lično veoma žao što ova sada najmlađa generacija izuzetno talentovanih umctnika nema

svoju pcncraciju kritičara. Lazar S.P.