Борба, 27. 08. 1993., стр. 20

16 [O]R[1.71.]

· BORBA ~

PETAK 27. 8. 1993.

UZ DODELU PRIZNANJA „RISTO RATKOVIĆ“ RADOVANU Y. KARADžIĆU

Lovor s pelinom

Vesna Roganović

„A može i to da se zbude /Moj lovor da hrasi druge ljude/ a meni da je namenjen čemer, /I pelin,/ I bršljan/, I druge mlitave trave. O zašto nisam hladan hao mermer, /Strašljip sam i meh sam, ko vosah pčelin“ zapisao je pesnih Radovan V. Karadžić, pre više od decenije, u pesmi „Dnevnik

tužnog lika“.

Ovih dana, pesnika jc sustigla „kletva“ iz vlastitog. poctskog dnevnika: na vest da mu jc dodcljeona nagrada „Histo MWatković“, od stranc za to nadicžnog žirija uglecdnc i tradicionalnc bjclopoljske pesničkc manifestacijc, usledilc su žustrc javnc ali i kuloarskc rcakcijc: jedan bivši laurcat vratio je, u znak protcsta isto priznanje koje mu jc davno dodcljcno, uporcdivši aktuclnog slavodobitnika inačc aktuciпор prcedscdnika MWepublikc Srpske, sa Ajhmanom!

Žiri je najavio SVOJC SaODŠCпје, а cco slučaj je, kako to nc rctko sa nagradama biva, i prc svečanc dodclc, ispolitizovan. Ali, čini sc, bez valjanih argumcnata pro ct contra: oponcnti Optužuju žiri za pristrasnost, imputirajući mu da jc nagradivši jednog od „gospodara“ bosanskog rata i mira, žclco da sc dodvori aktucinoj tekućoj politici rcžima. A istovremcno, u diskvalifikaciji laureata, pribcgavaju istom ad homincm aršinu, jurišajući nc na samu pocziju VCĆ na ličnost i dclo znamenitog Karadžićevog potomka „s rupicom na bradi“.

Iz istih razloga, slučaj Karadžić, rekli bismo, počco je mnogo, mnogo ranije: objavljivanjem zbirkc „Slovcnski gost“ krajem prošle godine, u uglcdnoj „Maloj biblioteci“ Srpskc književnc zadruge. A koju je gotovo cclokupna kritika, inačc revnosna da svojim sudom obcleži vclika i anonimna litcrarna imcna, prećutala. Vcrovatno za-

zirući od političkih svrstavanja kojima bi njihova kritika mogla biti naknadno podvrgnuta. (l}aš kao što jc ćutanje zadesilo i najnovija dva romana Trilogijc o snegu i psima Vidosava Stcvanovića, a Što jC, recimo, pOSVC suprotno od izuzctnog intCrCSOvanja i tekstova i kritika posvcćenih joj u francuskoj štampi, odmah po objavljivanju francuskog izdanja). Tako jc, paradoksalno, odluka bjclopoljskog žirija zapravo jedan od prvih pokušaja vrednovanja OVOg pocsničkog opusa. Zato, vcrovatno, nijc slučajno da ni većina kritičara i pesnika kojima smo sc obratili s molbom da prokomcntarišu odluku žirija za dodclu priznanja „Misto Ratković“ nijc bila voljna da bilo šta javno kažc, ni o naprađenoj knjizi, niti o pitanju koliko je u ovom današnjcm vremcnu usijanog oružja i glava mopgućce sačuvati apsolutnu autonomiju umctnosti. Jcdino jc Karadžićev gcncracijski drug po pcru, i prircđivač nagrađcnopg izbora „Slovcnski gost“, Rajko Petrov Nogo, prihvatio da za „Borbu“ izncsc i ponovi nckc od utisaka koji su mu sc namctnuli kao čitaocu i tumaču lirskog opusa Radovana V. Karadžića: — Godinc 1984. pjesnika i psihijatra Radovana V. Karadžića su uhapsili. Istražni zatvor u Sarajevu — 11. mjescci. Zašto? Nizašto. Mada, kako pišc Solžcnjicin, nizašto sc dobiva mnogo višć? Karadžić jc, nakon 11. mjcseci, izašao, „nckažnjen“. Rodno mjesto Karadžićevc Crnc bajkc

Vincenf Gadomski

(Svjetlost, Sarajcvo, 1990) jestc zatvor, bajkovita kuća ncobična, „puna jasnc/ i svctlo narodnc tugc“.

— Kada mu sc vcć dogodilo što mu sc dogodilo, u zavidnoj zatvorskoj koncentraciji, pjesnik — a gdje bi drugdje — pribježištc našao u jeziku, u nacionalnom i kulturnom pamćcnju. Gorko lično iskustvo počelo je

Nije krivica poezije, nego njeno fako reci opsfe mjesfo sio u svoje mafice moze da primi — i prima — i sadrzaje i znacenja ove najnovije crne krvave bajke. Mikoga ne moze da spašava fo sfo je u knjizi „Slovenski gost“ sve napisano i objavljeno prije. Poezija ima produzeno frajanje, rok upofrebe neogranicen.

da sc ogleda u predačkom. Karadžićcvi su sc istorijski pcjzaži prožcli mitskim zemljopisom i u najboljim pjesmama dobili pamtivck sa palimpsestom.

— Nijc krivica poezije, nego njcno tako rcći opšte mjesto što u svoje matice možc da primi i prima — i sadržajc i značenja ovc najnovije crnc, krvave bajkc. Nikoga nc može da spašava to što jc u knjizi „Slovenski gost“ svc napisano i objavljcno prijc. Poozija ima produžcno trajanje — rok upotrcbc ncograničen zaključuje Rajko Pctrov Nogo.

I ovaj poslednji zaključak mo-

gao bi biti izvesna uteha slavodobitniku. Jcr, vremcna sc mijcnjaju. Poczija — dobra ili loša, ncka ncpristrasniji kritičari to prosudc — poncla jc, ovoga puta, tcrct ncknjiževnih dela (ili ncdcla, kako za koga) svoga tvorca. Ako ovaj rođeni Nikšićanin, i uspc da sc, izmcđu Žencvc i Pala, u godoovskom očckivanju primirja, otrgne od ratne svakodncvicc i dođe u Bijclo Polje po nagradu hoćc li i tada, bar za čas, izmaći ncizbcžnim pgorilama i rctorici rata? Noegativan rcjting autora, mogao bi sc, ali tok posic nckc višcgodišnjc distancc, u ovom slučaju, javiti kao dodatni podstrek publici i čitaocima, cvcntualno i hroničarima, i biografima današnje apokaliptične balkanskc zbiljc.

Tada će, valjda, i stihovi (napisani srcdinom osamdesetih, daklc, prc rata) u kojima jc, aktucini lidcr i lirik s Pala začuđujućc verno dočarao i anticipirao sablasnc prizorc sarajevskog i svih drugih haosa, predosetivši „pripremu jauka“, dobiti nov smisao, bcz obzira na sudbinu njihovog tvorca.

A možda, da paradoks bude veći, i nadživcti svc što jc dotični pesnik kao državnik (i psihijatar) učinio.

VRANJE

~“ ве Završena Kolonija Vranje (Tanjug) — Ovogodišnja Likovna kolonija „Prohor Pčinjski“, završila je rad u istoimenem manastiru na jugu Srbije. Kolonija je okupila 15 ikonopisaca, akademskih slikara i istoričara umetnosti. Immetnici su u

„Prohor Pcinjski“

ovom prostoru uradili pedesetak ikona, grafika, i slika u ulju i pastelu. Jedan broj radova poklonjen je organizatoru i domaćinu Kolonije — Konaku manastira „Prohor Pčinjski“.

„Britanika“ na mađarskom

Čikago (UPI) — Enciklopcdija britanika, sklopila je sporazum sa jednim mađarskim izdavačem o štampanju 10 tomova cnciklopedije na mađarskom jezi-

ku. Prvi ton Enciklopedije trcba da izađe prce 31. decembra 1994, a PpDprcostali do 31. decembra 2000. godinc.

„Zapis“ ofvara Levaćki sabor

Manastir Kalenić. — Etno-pozorište iz Bcograda, predstavom „Zapis“, rađenom prema knjizi „Seča zapisa“ Nikodija Spasića, otvorićc sutra tradicionalni Levački sabor „Prođoh Levač, prođoh Šumadiju“. Predstavu je rcžirao: Jovan Ristić, a knjigu dramatizovao Slobodan Novaković. Protagonisti „Zapisa“ su prvaci Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Bcograda Đurđija Cvetić i Miodrag Radovanović Mrgud.

N.S.

STRATEGIJA JAPANSKOG DIZAJNA

Odevene skulpto-slike

Sintagma „japanski minimalizam“ se pojavila, ali i ustoličila početkom sedamdesetih. Isprva se odnosila isključivo na arhitekturu: označavala je asketsku jednostavnost u manipulisanju formom, uz krajnju izbirljivost u upotrebi materijala. Ali uzdržanost u funkciji maksimalnog efekta je uskoro zapažena i u modnom dizajnu. I baš tim svojstvom, takođe ranih sedamdesetih, japanska moda je krenula u osvajanje vitalnog centra, Pariza. U prvom talasu bilo ih je troje: Jođi Jamamoto, Rea Kavakubo i Isaje Mijake, ali ono čime su u modnoj prestonici privukli pažnju, bio je intelektualni pretekst, pa i konzistentnost individualnih projekata.

Da se doista kreće na terenu prostudiranog estetičkog projekta (unutar kojeg je moda jedna od stavki), uskoro je pokazao Mijake, Njegovi tokijski dućani, kasnije i oni pariski, označiće prelomne tačke u dizajnerskim strategijama osamdesetih. Potpisaće ih Širo Kuramata, značajan protagonist arhitektonskog „minimalizma“, a svi su otelotvorenja principa johaku. Najpribližniji prevod bi značio „princip trodimenzionalne praznine“, i upravo takva, sublimna jednostavnost, odlikuje i ambijent i izložene predmete. Odevni predmeti su, naime, zaista izloženi na način na koji se izlažu eksponati u galerijama, te odeća i na taj način reflektuje svojstvo umetničkog prdmeta. Opravdano, uostalom, Jer, Mijake se bez sumnje oslanja na neke tradirane postupke, kakav je origami (koji se izvorno primenjuje u oblikovanju papirnih „skulptura“), te je krajnji rezultat u domenu skuplturalnog. Razume se, slični postupci su mogući uglavnom sa ženskom odećeom, mada ima i suprotnih primera. Recimo poliuretanski „skafandri“ na naduvavanje oblikovani 1988. za proто-Ккагорапји Рег Šop Bojsa, mogu se shvatiti kao hibrid, zapravo kao vrsta odevnih skulptoslika. Tom linijom eksperimenta, i u domenu forme i u domenu materijala, veliki majstor

KULTURA BANJALUKE

Mijake: Prelomna faćka u dizajnu će se kretati i kasnije. Slama, guma, celofan, ili posebno procesirani poliester — kojim se služi za izradu estonskih uniformi na poslednjoj Olimpijadi — samo su neki od nestandardnih materijala za kojima je posegnuo.

Tragajući za pravom -reči kojom bi nazvao svoj projekat Mijake se opredeljuje za „Tvist“, jer ona podrazumeva određeni vitalitet i fleksibilnost.

Ako je suditi po odeći publike na otvaranju izložbe kojom je predstavio „Tvist“ (Muzej savremene „umetnosti, Naošima), XXIvek je već počeo. Naravno, to se može zaključiti i po samom muzeju, delu Tadao Anda. I krug je, u izvesnom smislu, na taj način zatvoren. Ando i Mijake, dvojica protagonista iste poetičke tendencije ali u različitim medijima, predstavljaju se istovremeno i to u najboljem svetlu. Po mnogima, njihova umeća zaista anticipiraju trendove narednog veka. David Ećimović

Ni „pod razno“

Banjaluka. — Dok u Republici Srpskoj brinu druge brige, dotle se o kulturi gotovo niko ne stara, prevladao je maćehinski odnos prema toj djelatnosti, iako se zna da Banjaluka nije samo najveći krajiški grad, nego i univerzitetsko i kulturno središte. Narodno pozorište, Muzej, Arhiv, Umjetnička galerija, reprezentativni Dom kulture, Narodna i univerzitetska biblioteka institucije su sa lijepim spiskom želja i ostvarenja, a u ovom trenutku svi su im, praktično, okrenuli leđa, i Vlada na Palama, i Ministarstvo obrazovanja, nauke i kulture. Štaviše, i sam grad. O njima brinu jedino zaposleni, i prema riječima Predraga Lazarevića, direktora Narodne i univerzitetske biblioteke, ključni problem je u tome što se novac koji se sliva u Javni fond za kulturu pretvara u mrvice. Stvaraocima se, naime, vraća „tringelt“, dok je platni fond u neto iznosu za sve zaposlene u kulturi njih nešto više od dvije stotine — 800 DEM mjesečno(!), to će reći 3,5 do 4 marke po zaposlenom. Kulturne poslenike Banjaluke ne pogađaju samo mrvice od ukupnog „kolača“ za kulturu, već ponajviše ukupan odnos resornog ministarstva i njegOvOB, prvog čovjeka, Ljubomira Zukanovića. Slavine su, jednostavno, zavrnute, niko i ne govori O tOme da su samo presušile.

Nebojša Zubović, „ratni“ direktor Krajiškog narodnog pozorišta u Banjaluci, kaže za „Borbu“ da je tri puta osjetio ministra za kulturu Srbije, jednom ministra kulture Crne Gore, a „svog“ ministra nije niti Vidio. Takav ministar pozorištu nije potreban — reći će Zubović. Uprkos tome, Pozorište je sezonu uspješno privelo kraju, zabilježilo gostovanja u tridesetak gradova RS i SRJ, uz predstave na matičnoj sceni. Teatar u krajiškom gradu, po svemu sudeći kaže Zubović — finansiraće oni

kojima je ta institucija potrebna, ·

a na svakih zarađenih sto dinara, na ime poreza i doprinosa u Fond RS izdvaja se 40 dinara.

— Za kulturu ne tražimo više od onoga na šta imamo pravo, kaže gradonačelnik Banjaluke Predrag Radić. — Pristali bismo da nam se uložena sredstva redovno vraćaju, makar i okrnjena, ali nikako totalno obezvrijeđena. Niti Vlada RS, niti resorno ministarstvo nemaju jasnu koncepciju kulture, ni u ratu, ni u miru.

Stoga je razumljivo da se i sam odnos Banjaluke prema kulturi ovoga grada našao na 05trici kritike. Želja je da to opet bude otvoren grad, da se ne padne u totalni mrak, da se stvara prostor za angažovanje novih i sposobnijih kadrova, kdji će znati i uspijevati da kultura više ne bude pod tačkom „razno“. M. Marić

пси

i |

|