Борба, 15. 12. 1993., стр. 18

18 [415 [17.1

IZ INTERVJUA ALEKSANDRA TIŠME NEDELJNIKU „ŠPIGL“

Sve se утаса

Nenad Briski

dopisnik „Borbe“ iz Bona

Bon. — Hamburški ncdcljnik „Špigl“ u najnovijem broju donosi intervju sa novosadskim piscem Aleksandrom Tišmom. Na pitanjc zašto sc u svojim TOmanima i pripovctkama stalno vraća II svctskom ratu, Tišma odgovara:

— To nc činim uvck. Pišcm već pcdcsct godina i prvo sam obrađivao ncposrcdnu stvarnost. Možda su mc životnc okolnosti vratile tomama II svetskog rata. Do 1957. nisam mogao da napustim Novi Sad, jcr kao voećina mojih sunarodnika nisam imao pasoš. Zivco sam vcoma izolovano. ID)aklc, šetao sam ulicama grada u kojima su živcli moji poznanici i rođaci koji su u ratu bili ubijeni. Tada su sc vratila sećanja.

Na primedbu novinara da onaj koji danas čita te knjigc ima utisak da proučava prcdistoriju sadašnjeg rata, Tišma kaте: — Nisam očekivao ono što se danas dešava. Štošta u mojim knjigama može da dcluje proročanski. Ali, to je samo stoga što užasc prošlosti nisam posmatrao kao slučajnost, već kao ncšto što pripada ljudskoj prirodi. Sve se vraća. у

Na pitanje šta će se dalje dešavati u „njegovoj domovini“, Tišma odgovara: — Ne vidim nikakav izlaz. To jc bezizgledan rat, zaista bezizgledan. Pošto jc nemoguće povući ctničke granice na taj način da se zemlja jed-

nostavno podeli na delove, rat

će dugo trajati.

Na pitanje da li se još smatra jugoslovenskim piscem, Tišma odgovara potvrdno, napominjući da je njegov otac bio Srbin, njegova majka mađarska Jevrcjka, pa šta bi onda on mogao da bude.

— Mešanac, kao mnogi u staroj Jugoslaviji — kaže Tišma.

On podseća da je pre rata u Sarajevu osnovano društvo „Nezavisnih pisaca“, onih koji nisu hteli da budu predstavnici rc-

Jugoslavija nije bila samo država: Aleksandar Tisma

publika. Sada, pošto su rcpublike postale nacionalnc države, u Amsterdamu je formiran YU-

_ -pen u egzilu, savez pisaca sa ju-

goslovenskog područja, čiji su članovi Hrvati, Slovenci, Srbi, Muslimani koji ostaju zajedno.

Tišma na pitanje da li je to samo nostalgična uspomena 9dgovora: — Jugoslavija nije bila samo država, nego je predstavljala geografsku i kulturnu celinu, višenacionalnu državu koja mi je veoma odgovarala.

Kao razlog što je napustio Novi Sad, Tišma navodi da nijc morao da ode, ali je ipak otišao jer nije više želeo da bude tamo gde sc taj rat vodi.

Na primedbu da je pre pola veka već jedanput napustio Novi Sad, Tišma je rekao da je to bilo onda kada je 1942. za tri dana ubijeno 1.400 ljudi, pre svega Jevreja i Srba. Na taj odgovor novinar stavlja primedbu da Srbi danas pokušavaju vlastitu brutalnost da opravdaju zverstvima koja su tada nad njima učinjena.

Na to Tišma odgovara a na zapadnoj strani vidi dva krivca —- Hansa l)itriha Gcnšera i Alojza Moka. Obojica su seccsionistima garantovala priznanje. Na pitanje da li jc zbog toga morao da izbije rat, Tišma kaže:

— Obojica su bila tako brza i nestrpljiva da za Jugoslaviju, ako je već morala da se raspadne, nije ostalo ni male vremena da se to obavi uredno, kao u slučaju Čehoslovačke.

Tišma takođe kaže da u novom hrvatskom ustavu srpska manjina nije bila čak ni pomenuta, a da je hrvatski proglašen za zvaničan jezik — a ne srpskohrvatski kao ranije — što je smešno, jer se razlike između dva jezika svode na razlike u dijalektu. |

Novinar „Špigla“ primećuje da francuski filozof Alen Finkelkrot smatra srpskog predsednika Miloševića fašistom. Na to Tišma odgovara:

— Milošević je pre komunista, nego fašista. Sigurno je nacionalista. - Još jedno novo arheološko istraživanje, po SVCmu sudeći, pomeriće neka do sada važeća saznanja. Ali, i donckle pomoriti istorijskc granice. O čemu je, zapravo, reč? Ekipa arheologa na čelu sa dr Đorđem Jankovićem došla je do saznanja da su se S}bi na ovim našim prostorima pojavili više od dva veka ranije ncgc što se to do sada mislilo. ·

— Ovo, u stvari, i jesu i nisu nova saznanja, kaže dr Janković. Mi smo, naime, navikli da sebe smatramo Južnim Slovenima i da istražujući svoju prošlost tražimo ono što jc za njih vezano: U spisima vizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta, međutim, stoji da su Srbi i Hrvati stigli iz nekog drugog pravca za razliku od ostalih Slovena. Nisu baš sasvim jasni podaci, odakle su došli, ali su ti spisi ukazivali na neke nove pravce istraživanja. Istražujući groblja saznali smo da matično srpsko područje nije ovde gde ga obično tražimo vcć se znatno pomera prema području Dinarskog sistema, Što prilično pomera granice naših dosadašnjih saznanja.

Najstarije gromile, koje su do sada otkrivene datiraju iz kasnog četvrtog veka, i nalaze se kod Resavca u blizini Grahova, što pokazuje veoma rano prisustvo našeg naroda na ovom tlu. Iako, to izgleda. pomalo fantastično, nije nemoguće da jc to potvrda ranog nascljavanja Srba na ovom tlu. „U početku, kaže dr Janković, ovdkva saznanja nisu bila prihvaćena, jer se nisu ukla-

ARHEOLOGIJA: KADA SU ZAPRAVO SRBI DOŠLI NA BALKAN

Dva vekua ranije?

pala u dotadašnja mišljenja. Ali, ne bi trebalo da bude sebično da su se Sloveni na području od Dunava do Dnjepra doselili u trećem i četvrtom veku, ali zašto se oni ne spominju pod tim imenom to je tek pitanje na koje treba potražiti odgovor“.

U svakom slučaju srpske gromile, po ovim istraživanjima pojavile su se na tlu Hrvatske pre dolaska Hrvata na ovaj prostor, jer se kultura tih grobova pojavila pre kulture koja se pripisuje Hrvatima. Naime, takvih grobova ima u okolini Knina, Bosanskoj krajini, oko Petrovca, Drvara. Na ovaj prostor sada su usmerena dalja istraživanja, koja bi trebalo da dokažu prisustvo Srba na ovom tlu još u četvrtom veku, ali i da pokaže da je zapravo tu i bila najveća koncentracija srpskih plemena.

Dakle, reč je o jednoj novoj stranci u arheološkim istraživanjima, koja pokazuje pokretljivost Srba od prostora oko Soluna pa svc do ovih naših, gde su i stvorili svoju postojbinu. Ali, sada predstoji jedan još složen i ozbiljan posao. Naime, traganje se nastavlja sa namcrom da se što,je moguće tačnije odrede datumi ovih istorijskih događanja. Što će, naravno, konačno potvrditi tezu o prostornom i vremenskom

smoštanju Srba na Balkanu. V. Petkovska — Gajić

UMETNOST | KORIST

BORBA

SREDA 15. DECEMBAR 1993. ·

Zatiranje idenfiteta U susednoj Mađarskoj protcklog je meseca održan skup 1510ričara umctnosti posvcćcn saradnji državnih muzcja i galerija sa privatnim galerijama u Које sc „presclio“” znatan broj priznatih stručnjaka i ugledih kustosa iz državnih institucija. Namcra je i jednc i druge „strane“ da u kupoprodajnoj galcrijskoj mrcži ona najbolja likova dcla koja građani ponudc na prodaju budu otkupljena za muzocjc i zbirke dostupne javnosti, a prc svega da sc spreči njihov eventualni „IZVOZ“.

Tendencija upravo suprotna od one na našem nabujalom likovnom tražištu gde bi svako da „omasti brk“. Nacionalni interes sc, za sada, na ovim ftcroenima drugačije tumači. Smatra se da „stanuje“ ncgdc drugdc.

Na početku su bili kafići. U тедиугетепи оудазпј; ргедиzctni „poslovni duh“ jc cvoluirao pa, kad bi se moglo — rasprodao bi i sam Narodni muz.oj (pde je narukvica iz fundusa tog muzocja?). Uostalom, do javosti su svojevremeno i nc tako davno dospcli prcdlozi određenih kulturnih poslenika da se dclovi pojedinih zbirki Muzeja savremene umetnosti — rasprodaju.

Prvo što se nalazi u reklamnim sloganima novopečcenih galerista Je „kvalitet“, zatim „ckskluzivnost“ i navodno prava investicija. Da se sve na tome završava bila bi to i ne tako (nacionalno) opasna pojava. Konkurencija mnogih galerija koje se otvaraju, konkurencija raznih

konccpata itd. — bilc bi na kraju krajeva na opštu korist. Kad se kupac upeca u takvoj situaciji na krivu ali bučno i dobro izvikanu stvar to ostajc njegov privatni problem. Ali...

Mada nacionalni interes Srba u kulturi još nijc definisan (to sigurno nisu oni što slikaju čirakc, kandila ı šarena jaja) nacionalna tragedija kad jc o kulturnom

identitctu ove sredine ima — Zi- ,

dani spomenik. To su oronula spratnica i paviljon na uglu Birčaninovc i ulice Kralja Milutina. Već sutra zarad „rcnoviranja“ Slavije možda ni njih neće biti. Danas oni podsećaju na ravnodušnost ove sredine prema posic rata rasturenoj umctničkoj zbirci Veljković koja je (da nc govorimo O primenjenoj umetnosti) imala preko 250 dela značajnih domaćih slikara i vajara, ali i dela najpoznatijih evropskih slikara akademskog rcealizma. Za onaj najvredniji deo zbirkc — a to je desetak brončanih odlivaka Mikelanđelovih i antičkih skulptura — bio je u dvorištu porodične kuće podignut posebni „MUSEO“.

Šta je od privatne zbirke rasштепе po gradu već prošlo kroz vredne posredničke ruke i koliko bi ih se danas oduprlo iskušenju ako bi naišlo na delove tog bogatstva i smoglo snage da ih ponovo ujedini u (prvobitnu) kolekciju svetskog nivoa, koja bi potom mogla biti otvorena publici a svedočila bi o kulturi ovog „ratničkog naroda“.

Savo Popović

NAUČNI SKUP „SRPSKA MUZIČKA SCENA“

Od Šlezingera do Slavenskog

Muzikološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti organizuje od 15. do 18. decembra naučni skup sa nazivom „Srpska muzička scena“ povodom 125-godišnjice osnivanja Narodnog pozorišta u Beogradu. U programu ovog skupa učestvuje četrdesetak naučnika (među njima i nekoliko doktora nauka), uglavnom muzikologa, mada i onih iz oblasti književnosti i dramske umetnosti čija su dosadašnja interesovanja orljentisana ka muzičkoj pozornici. Izlaganja su grupisana u nekoliko sesija, polazii se od najstarijih oblika vezanih za srpsku muzičku pozornicu, od komada s pevanjem, koji je u nevelikoj našoj muzičkoj istoriji trajao ČItav vek i po i koje su stvarali go-

tovo svi autori na našem tlu, od Josifa Šlezingera do Josipa SlaVenskog (preko Kornelija Stankovića, Stevana Mokranjca, Davorina Jenka)! Nastavlja se sa

folklornim uticajima u muzič- .

ko-scenskim delima, ali i uticajima impresionizma, Vagnera i Čeških autora na naše stvaraoce. Nekoliko referata posvećene je značajnim srpskim operskim autorima: Hristiću, Milojeviću, Konjoviću, Nastasijeviću, Logaru, Hercigonji, Radiću, Rajičiću, Vasiliju Mokranjcu, Bošnjaku, Eriću, Bručiju...

Biće to prilika da se podsetimo na dela koja smo nepravedno zaboravili,a koja zaslužuju da ožive na Beogradskoj sceni.

G. Krajaćic

GUDAČI „SVETOG ĐORĐA“ VEČERAS NA „KOLARCU“

iz domaceg albuma

Gudači „Svetog Đorđa“, šesnaest studenata EMU pod vođstvom umetničkog direktora Petra Ivanovića, ovog puta skupa sa solistima Dejanom Kulenovićem, oboa i Predragom Ivanovićem, horna, večeras u Velikoj dvorani „Kolarca“ ponovo sviraju pred beogradskom publikom. Ovaj mladi gudački orkestar, čiji je osnivač umetnička agencija „Natan“, neguje uglavnom muzičku literaturu XIX i XX veka kao i dela domaćih autora. Sledeći svoju muzičku orijcntaciju, Gudači Svetog Đorđa na

svom drugom konccrtu u Dcogradu sviraće dela naših kompozitora: Šapera, Jevtića, Radića, Milankovića, Žebelja... Muzika Vere Milanković za kamerni orkestar i Ivana Jevtića za hornu i gudače biće premijerno izvedcna, dok. će nakon dužeg vremcena publika imati priliku ponovo da čuje Sinfonijetu Branka Šapera, prvi i jedini put izvedenu pre 25 godina na I BEMUSU, gde je osvojila prvu nagradu i kompoziciju za obou u gudačc Radomira Petrovića zadnji put u Beogradu sviranu pre 14 godina.